Voljom i sviješću obdareni kapital

Tek što su pomodni hrvatski neokonzervativci – čija je životna deviza “knjiga je zlo” – obredno oderali Karla Marxa kao autora monstruoznog “Manifesta”, eto ti Ivice Todorića kako, negdje iz Šumadije, vrišti da je Srbija “bolja za ulaganja nego Hrvatska”. Po većini hrvatskih standarda ta izjava predstavlja u-nebo-vapijući-skandal, kako bi rekao danas zaboravljeni Krleža, putnik prvog razreda na komunističkom Titanicu. “Predsjednik je zapravo rekao: da je on srpski investitor, radije bi ostao u Srbiji jer su tamo prilike za ulaganje veće. Jeftinije je, tržište je veće, manja je konkurencija stranih investitora…”, vade se u “Agrokoru”.

Nije sasvim jednostavno vaditi kestenje iz vatre za takvog šefa. On, s jedne strane, već jest srpski investitor, prvi “gazda Jezda” nakon Miroslava Miškovića. S druge je strane i najmoćniji živući Hrvat, odmah do Vlade Šeksa. Tu poziciju akademik Vlatko Pavletić svojedobno je opisivao kao “dvojbenu dvojakost”. Šeks bi Todorića mogao uhapsiti, vjerojatno ne važi i obrnuto – ali i više od toga, Todorić je lice i naličje hrvatske pretvorbe i privatizacije, blistavo i strašno, uglađeno i opasno. Za razliku od svih onih drumskih razbojnika, kabadahija poput Kutle, kojima je režim dao stotine tvrtki samo zato da ih unište i raskupusaju, Todorić je pravi pravcati poduzetnik, agent krupnog kapitala iz Marxovih teorija, naročito “Manifesta”, koje su našim tulavim “neokonima”, koji ne razlikuju Groucha od Karla Marxa, “demode” i “zločinačke”. Ivica Todorić je onaj “voljom i sviješću obdareni kapital” koji “funkcionira samo ukoliko je sve veće prisvajanje apstraktnog bogatstva jedina pobuda njegovih operacija”.

“Agrokor” se zadužio kao Grčka

Čovjek nije vidio godišnjeg odmora već nekoliko desetljeća, to mu se može vjerovati na riječ. No taj “voljom i sviješću obdareni kapital”, stjecajem okolnosti zarobljen u njegovoj elegantnoj pojavi s ljubičastom kravatom, financira bez predaha srpsku nogometnu reprezentaciju, ulaže u srpske pogone i hvali Srbiju kao da vuče podrijetlo iz Žitorađa a ne Zmijavaca. Buržoazija, vidi se po njemu, doista ruši nacionalne granice, čak i ako je sama ponikla u nacionalizmu. To je uvjet njena razvoja, dakle i njena opstanka, jer ona ne opstaje ako se ne razvija. “Na mjesto stare lokalne i nacionalne samodovoljnosti i ograđenosti stupa svestrani promet, svestrana uzajamna zavisnost nacija”, piše u “Manifestu”. Štoviše, kapitalist Todorićeva zamaha dovodi u pitanje i njihov identitet – to se vidi već iz količine užasa koju je njegova izjava proizvela u hrvatskom tisku i konstatacijama kako je “čovjek načisto srbnuo”.

Kako je nastao Todorić? Franjo Tuđman negdje je zacijelo naredio: “Todoriću pakovati!” Politički pouzdan kadar, neprijatelj starog režima, Ivica Todorić bio je predestinirani čuvar nacionalnog srebra. Sve što nije smjelo dospjeti u ruke stranaca ili ideološki nepoćudnih vlasnika, predavano je njemu. Nije to bilo najveće zlo – u usporedbi s drugima – ali Todorić je danas sve veći, dok je Hrvatska sve manja. “Danas moramo birati. Mi možemo spasiti samo jedno – ili Todorića, ili Hrvatsku”, reći će bivši kandidat za predsjednika Republike, navodno najbolji ekonomist u toj skupini. Naime, “Agrokor” se napuhao i zadužio kao Grčka – od one sirotinje iz 2000. godine, kada je imao manje od deset tisuća ljudi i kada je životario od tatine penzije, Ivica Todorić je do danas postao tycoon koji zapošljava 30 tisuća radnika i o kojemu – izravno i neizravno – ovisi skoro 200 tisuća ljudi!

“Kad bi se uzdrmao takav gigant, ne bi Hrvatska samo kašljala, dobila bi upalu pluća”, rekao je posljednjih dana mandata Stipe Mesić, odgovarajući na pitanje drži li Todorić Hrvatsku u šaci. “Mislim da danas nitko ne smije biti nedodirljiv, ali za to su potrebni dokazi”, dodao je, ponovivši svoju legendarnu izjavu: “Neka institucije rade svoj posao…”

Najveći, najagresivniji, najlukaviji i najsposobniji hrvatski tajkun nije završio na smetlištu historije. On nije skorostek, nego prava poslovna korenika, barakuda koja ima i genetsku i obiteljsku i osobnu predispoziciju za poslovni megauspjeh. Poput Luke Rajića, koji je krenuo kao vozač kamiona, ili Jamba, koji je osamdesetih skupo prodavao kravice na stočnoj pijaci u Zadvarju, jeftino kupljene u Sarajevu ili Trebinju, Todorić je krenuo sa zemlje i ostao čvrsto na zemlji. Njegov se otac, Savki i Tripalu blizak uvoznik cvijeća, obogatio još sedamdesetih, uvozeći jeftino cvijeće iz Makedonije, a potom ga skupo prodajući u Zagrebu i Hrvatskoj. Todorić je poput Anteja, junaka grčkog mita, kojega Heraklo nije mogao savladati dok je čvrsto stajao na tlu. No, ako bi se odlijepio, bio bi fatalno ranjiv…

E, to se, čini se, događa Ivici Todoriću. Minulih godina kupovao je sve što je stigao. “Jamnicu”, “Ledo”, “Belje”, “Tisak”… Preko “Tiska” postao je siva eminencija novinskog nakladništva. On je najveći oglašivač u državi i nitko mu se ne smije zamjeriti, jer odmah povlači reklame – a to su milijunske štete koje si nitko ne može priuštiti, jer novine više ne žive od prodaje nego od oglasa. Manjak novca u “Agrokoru” riješio je posezanjem u blagajne novinskih izdavača, povećanjem harača za izdanja koja im prodaje. Francuski Hachette, koji se nekoć činio kao sablast koja hrvatske nakladnike budi sa znojem na čelu, danas se prema ovom domaćem čudovištu čini kao Crvenkapica.

Hotel bez recepcije

Ivica Todorić nikada nije u žiži skandala jer o tome ne bi tko imao pisati; do javnosti katkad ipak dopru, kroz alternativne medije, obrisi kakve glembajevske nepodopštine. Golemo Kulmerovo zdanje na podsljemenskim obroncima registrirali su kao hotel; nevladini aktivisti registrirali su pak da hotel nema recepciju i digli dosta zvučnu dževu, al’ izjeo vuk magare. Kada bi netko zaljuljao Todorića, prevrnula bi se država.

U sjeni skandalozne izjave ostala je jedna važna dimenzija priče. Takozvani meritum stvari. Srbija, možda, nije eldorado za ulagače, ali ima nekoliko očitih prednosti. Jeftiniju radnu snagu, nešto fleksibilniji sustav i vladu koja se svim silama trudi privući strane investitore u proizvodnju, jer nemaju more i ostatke ostataka Sanaderova kabineta na čelu zemlje. Kada je Ivo Sanader lani onako neslavno pobjegao, činilo se da zemlja doslovce stoji pred ponorom, jer znalo se koliko taj voli vlast. Predao je zemlju najbezličnijoj osobi u svom kazalištu lutaka, sjeni poznatoj po resavskom kredu “kud Ivo, tud i ja”. “Žena bez svojstava” vodi, međutim, zemlju već godinu dana bez predviđanih stravičnih potresa. Sve je isto, samo njega nema – taj posttitovski grafit bi se, kada ne bi bilo svih onih silnih hapšenja, mogao prepisati skoro u cijelosti…

Sve je isto, a Ivica Todorić bio bi – kako se jednom o njegovu imenjaku Račanu duhovito izrazio Dražen Matošec – još istiji, samo kada bi to teoretski bilo moguće. Ista je, nažalost, i zemlja, koja bi trebala razmisliti o smislu njegove izjave umjesto da se zgraža nad gazdinim srbovanjem. Naime, u njegovu “ludilu” ipak ima sistema.