Vrati se u Hrvatsku da bi postao stranac

– Kada smo prije petnaest godina pomagali izbjeglicama, nisam mogla ni sanjati da ćemo o tome i danas pričati, rekla je Šura Dumanić iz riječke Ženske akcije, jedna od učesnica okruglog stola “Održivi povratak”, održanog u Puli. Okrugli stol je povodom Dana izbjeglica organizirala pulska Udruga za zaštitu ljudskih prava i građanskih sloboda “Homo”, članica Koalicije za zaštitu ljudskih prava i Igmanske inicijative.

Govoreći o angažiranosti Vlade na pitanjima povratka i integracije izbjeglica, Maja Andrić Lužaić, savjetnica potpredsjednika Vlade Slobodana Uzelca za pitanja povratka i integracije izbjeglica, istakla je da u rješavanje tog problema ulažu milijarde kuna. Samim tim jasno je da ekonomska kriza nije razlog zastoja povratka izbjeglica i njihovog sporog stambenog zbrinjavanja. Problem nije ni u odnosima sa Republikom Srbijom, jer su i oni dobri.

Otežana integracija

– Povratak je jednostavno usporen, dodala je Maja Andrić Lužaić.

Pitanje zbog čega je tako dovelo je do teme birokratskih prepreka. To se najbolje moglo vidjeti na konkretnom primjeru Ljiljane Simić. Ona je, prije no što je izbjegla u Srbiju, u Puli živjela 26 godina.

– Nisam nikada u životu bila stranac, a danas sam to u svom gradu, rekla je potresena Ljiljana Simić. Prije povratka u Hrvatsku živjela je u Kruševcu, kada je saznala da ovdje ima pravo na stambeno zbrinjavanje. Umjesto u Puli gdje, kako su joj rekli, nije bilo adekvatne zamjene, stan je dobila u naselju pored Rovinja. Na to je rješenje pristala nadajući se da će s vremenom sve krenuti nabolje. Ali, nažalost, nije bilo tako.

Kako su po Zakonu o strancima izbjeglice u Hrvatskoj tek stranci s povoljnijim uvjetima rješavanja statusa, Ljiljana Simić se po dolasku prijavila kao turistkinja. Zatim je zatražila privremeni boravak, koji joj je prvi put odobren na godinu dana. Međutim, kada je predala zahtjev za stalni boravak, on joj je odbijen uz obrazloženje da je stan koji je kao povratnica dobila, koristila “sezonski i za godišnji odmor”. Uz to su je službenice na šalteru MUP-a u Rovinju zaboravile obavijestiti da kao povratnica ne mora imati zdravstveno osiguranje i sredstva za uzdržavanje, te je i to morala platiti. Dakle, nisu je obavijestili ni o povoljnijim uvjetima koji joj zakonom pripadaju.

– Ovdje se očito Zakon o strancima tumači na štetu a ne u korist povratnika i tako ih se pokušava odvratiti od namjere da se vrate, umjesto da im se olakša ne samo povratak, već i potpuna integracija u društvo, zaključila je Slavica Popadić, odvjetnica Ljiljane Simić.

O svojim mukama oko dobivanja državljanstva govorila je i Merima Gerzić iz Nove Gradiške. Ona kao raseljeno lice već 20 godina živi u Puli, gdje pokušava doći do domovnice. Međutim, što zbog svoje neinformiranosti, a što zbog neinformiranosti službenika u MUP-u, u tome do danas nije uspjela. Nisu joj, kako kaže, htjeli zaprimiti ni zahtjev za privremeni boravak. Trenutno živi od pomoći sina koji je kao izbjeglica otišao u Švedsku, gdje mu je država osigurala stan, tečaj učenja jezika i socijalnu pomoć.

Policajac bez odgovora

Ljubici Janković su 1993. godine, dok je bila u trgovini, u stan upali članovi Osme lakojurišne brigade, koje ni policija ni zvanična vojska nisu mogli istjerati.

– Moj jedini grijeh bio je to što sam se udala za Srbina, rekla je Ljubica Janković, po nacionalnosti Hrvatica.

S uljezima u svom stanu provela je pet dana i zatim shvatila da ih neće uspjeti istjerati. Otišla je, ne uzevši sa sobom ništa od svojih stvari. Čovjek koji je ostao da živi u njenom stanu i koji danas prima braniteljsku penziju, zove se Ante Pavlović. MUP je četiri puta pokušao da ga izbaci iz stana, ali bez uspjeha. Nekoliko godina kasnije on je stan Ljubice Janković prodao trećem licu. Ona je s vremenom odustala od borbe da ostvari zakonsko pravo na stan i jedino što želi je da barem dođe do svojih stvari, koje je tamo ostavila bježeći od nasilnika, koji su čak pokušali da pred njom siluju njenu mlađu sestru. Istoga dana kada upali u stan Ljubici Janković, isto je doživjelo i više od 100 ljudi u Puli.

Jedina kompetentna osoba na okruglom stolu koja je mogla odgovoriti na sva postavljena pitanja bio je Robi Belušić, načelnik Sektora za upravne i inspekcijske poslove istarske policijske uprave. No, o ovim slučajevima, za koje je bio čuo, nije imao dovoljno informacija da bi znao odgovoriti kako ih riješiti. Jedino što je mogao reći je da izbjeglice i povratnici po Zakonu o strancima jesu samo stranci i da se Zakon o državljanstvu nije mijenjao od njegovog donošenja, te da se domovnica može dobiti pod istim uvjetima kao i u vrijeme osnivanja Republike Hrvatske.

Na to je Mirjana Galo iz udruge “Homo” postavila pitanje koje su to uvjete zadovoljili mnogi ratni zločinci koji imaju hrvatsko državljanstvo. Jer, dodala je ona, i zločinac koji je kažnjen, po izlasku iz zatvora postaje punopravni član društva, dok je poštenim ljudima to često onemogućeno. Ni na to pitanje Belušić nije imao konkretan odgovor.

Spriječiti nepravdu

Furio Radin, predsjednik Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, i sam dolazi iz obitelji koja je bila žrtva egzodusa, pa probleme izbjeglica razumije u svakom smislu.

– Ovdje još uvijek nisu riješena pitanja izbjeglica i povratnika, ni iz dalje ni iz bliže prošlosti. Što je ostalo onima koji će doći i sa kojima ćemo se, kao i ostatak Evrope, tek suočiti? Kako ćemo njih dočekati? zapitao se Radin misleći na izbjeglice iz Azije i Afrike.

Konzul Republike Srbije u Rijeci, Zoran Milivojević, podsjetio je učesnike okruglog stola na to da je Srbija zemlja s najviše izbjeglica i raseljenih lica u Evropi.

– Odnosi između Srbije i Hrvatske su dobri, ali bi morali biti odlični da bi se pitanja izbjeglica i povratnika riješila, dodao je Milivojević.

Mirjana Galo primijetila je da se u Hrvatskoj pravo koristi da bi se provođenje pravde izbjeglo a ne ostvarilo. O posljedicama trauma koje su doživjele izbjeglice i oni koji su sa njima radili na okruglom stolu nije se puno govorilo, a upravo su one najbolnije. Njih ne mogu izliječiti ni stanovi, ni povratak, ni integracija, već možda jedino pomirenje sa nepravdom koja im je nanesena i kažnjavanje onih koji su tu nepravdu počinili.