Zapušteno središte najmračnijeg Balkana
Srbijanska policija već danima – kao i obično kad je o novinarima riječ – prevrće nebo i zemlju ne bi li našla dvojicu napadača koji su nedavno metalnom palicom prebili kolumnistu “Vremena” (i suradnika brojnih drugih novina) Teofila Pančića.
Njega su ta dvojica pratila sve dok nije ušao u autobus koji iz Zemuna vozi za Beograd. Riječ je o autobusu kojim se Pančić stalno vozi od kuće do redakcije; čim je ušao, dvojica su utrčala i krenula ga mlatiti metalnom šipkom po glavi, pokušavajući ga srušiti. Sve se događalo naočigled popriličnog broja putnika. Kad je dvojac “obavio zadatak”, istrčali su van. Napadnutom novinaru nitko od putnika nije prišao: kad je stigao drugi autobus, prekrcali su se u njega, a vozač autobusa u kojem se napad dogodio nazvao je – umjesto policije i, eventualno, hitne pomoći – garažu, gdje je autobus potom i odvezao. Teofil je na stajalištu sam pozvao policiju i sam sačekao patrolu. Srećom, ozljede koje su mu konstatirane u bolnici nisu bile opasne po život: kontuzije glave i povrijeđena ruka.
Fiktivno prevrtanje neba i zemlje
Napadači su imali kapuljače na glavama, pa policija sada analizira snimke nadzornih kamera sa zgrade jedne banke u blizini stajališta zemunskog autobusa broj 83. Nema tko nije obećao ekspresno rješavanje slučaja: ministar policije Ivica Dačić, direktor policije Milorad Veljović, a osude i zahtjevi za hvatanje počinitelja stigli su i od brojnih stranaka, nevladinih organizacija i predsjednika Borisa Tadića lično.
I novinarska su udruženja spremno osudila napad, zatraživši da se napadači nađu i kazne, a ako se to ne dogodi, da ministar policije podnese ostavku; on, pak, kao i njegovi prethodnici, prevrće nebo i zemlju tražeći nasilnike, dok javnost opravdano sumnja da će ikada biti nađeni. Nitko iz vlasti, naime, nije uperio prst u one koji su sasvim očito sumnjivi iz prve: navijačke nasilne skupine, pripadnike raznih klerofašističkih organizacija poput “Obraza” ili “1389”, “Dveri srpskih” i njima sličnih, koje smo na djelu vidjeli nebrojeno puta, a s kojima vlast – pogotovo u vrijeme Vojislava Koštunice, ali ni danas nije puno drugačije – koketira i zatvara oči pred problemom.
Novinar Teofil Pančić, kako je sam rekao nakon napada, nije ni sa kime u zavadi, nikome nije ništa dužan, nema nikakvih kontakata s podzemljem i sumnjivcima koji su se razmnožili u srpskoj stvarnosti. Napad na njega je sasvim sigurno isprovociran njegovim javnim istupima i tekstovima, u kojima secira današnjicu u Srbiji, obračunava se s nacionalizmom i nasiljem, nasljeđem ratnih godina i zločina, što mnogima nije po volji. Govori u prilog tome i činjenica da su se putnici iz autobusa mirno prekrcali u sljedeći koji je naišao, da se vozač mrtvo-hladno odvezao u garažu, da nikome nije bilo ni na kraj pameti da pozove policiju, ako već nisu pokušali spriječiti napadače da ga mlate metalnom šipkom po glavi.
Govore to i komentari brojnih “hrabrih” i, naravno, anonimnih čitatelja beogradskog “Pressa” i “Večernjih novosti”, po kojima je Teofil Pančić dobio ono što je zaslužio kritikama srpskog društva, pa se čak konstatira da bi, na primjer, Natašu Kandić, da kojim slučajem uđe u autobus, mlatile sve babe i dede. Opravdano, dakako.
Sezona lova na novinare
Sam Teofil je prije koji mjesec pisao baš o svojim svakodnevnim vožnjama autobusom broj 83 od Zemuna do Beograda: “Uvek, naime, polazim od neviđeno glupe malograđanske predrasude da je to moj autobus i da čekanjem i spremnošću da platim kartu obavljam svoj deo posla, i onda čekam da vidim šta će da se desi. Odavno sam, naime, shvatio suštinu socijalnog eksperimenta: lako za Hag, privatizaciju i ostale trice – poverovaću da je ovo ponovo Grad Za Ljude tek kada vidim da je neko vaistinu upristojio osamdesettrojku, to užareno, zapušteno središte Najmračnijeg Balkana!”
U svemu ovome nije riječ samo o Teofilu Pančiću: lista napada na novinare je podugačka. Valja se sjetiti ubijenoga Slavka Ćuruvije (kojeg je ubio režim) ili dopisnika “Večernjih novosti” Milana Pantića iz Jagodine, čije su premlaćivanje naručili viđeni ljudi iz tog grada, pa su se izvođači radova “malo zaigrali” i ubili ga (izjava bivšeg ministra policije Dragana Jočića iz Koštuničine vlade). Tu su i napadi na druge novinare, na Brankicu Stanković sa Televizije B92, koja već mjesecima zbog prijetnji ima policijsku pratnju, dok se napadači – navijači Partizana – pred sudovima oslobađaju, s porukom da ih ona kojoj prijete može tužiti privatnom tužbom za uvredu!
Opći je zaključak da novinari u Srbiji nikad nisu bili manje zaštićeni. Ako ne dobivaju prijetnje i batine, dobivaju packe od vlasti, poput onih propisanih lanjskim Zakonom o informiranju. Taj je, inače, prije nekoliko dana na Ustavnom sudu proglašen neustavnim, što nije izazvalo reakciju vlasti, čija je većina – demokrati i njihovi sateliti, među kojima i liberalni demokrati Čedomira Jovanovića – takav zakon izglasala usprkos žestokom protivljenju struke i dijela javnosti.