Zlatna vrata otvorena post-ju zemljama

Možda je najbolja vijest s početka 57. izdanja pulskog festivala, koji traje do 24. srpnja, intenziviranje ionako velikog gledateljskog interesa iz posljednjih godinu-dvije. Ne samo da je za ceremonijalnog otvaranja Arena, kao i uvijek, bila prepuna, nego je i sljedeće dvije večeri, kad su prikazivani debi Danila Šerbedžije “Sedamdeset i dva dana” i omnibus “Neke druge priče” skupine manje znanih eksjugoslavenskih autorica, Vespazijanov amfiteatar bio krcat.

Naravno, prvijencu gotovo 40-godišnjeg Šerbedžije publiku je ponajprije privukla glavna uloga njegova oca Rade i još dvije eksjugoslavenske legende, Bogdan Diklić i Mira Banjac u važnim rolama, kojima društvo prave afirmirana imena mlađe generacije: Krešimir Mikić, Lucija Šerbedžija, Dejan Aćimović, Nebojša Glogovac.

Za “Neke druge priče” čini se pak da je bilo dovoljno to što su okupile autore i glumce iz pet republika nekadašnje federacije, pri čemu nije odmoglo ni to što su među glumačkim imenima i Sergej Trifunović, Lucija Šerbedžija i Nina Violić.

Zvučna pljuska HAVC-u

Uglavnom, reklo bi se da jugonostalgija, osvježena postjugoslavenskim prinosima, jako dobro kotira u Puli, što i nije velika novost, no dobra je smjernica umjetničkom direktoru Zlatku Vidačkoviću za budućnost. Naime, ove godine konačno je snažnije zaživjela njegova ideja da Pula jače iskoristi svoju “svejugoslavensku” baštinu i da na neki način na toj osnovi diskretno konkurira Sarajevu. U tu svrhu Vidačković je izlobirao da se u Nacionalni program, pored (većinskih) hrvatskih (ko)produkcija, pripuste i koprodukcije s manjinskim hrvatskim učešćem, pa tako za najbolji film i druge kategorije, te za nagradu publike, konkuriraju pored navedenih “Nekih dobrih priča” (inicijalno projekt srbijanskog producenta Nenada Dukića), i “Na putu” Jasmile Žbanić, “Besa” Srđana Karanovića (iz nekog razloga jedini film Nacionalnog programa realiziran na 35-ici koji nije dobio projekciju u Areni) i “Ostavljeni” bosanskog debitanta Adisa Bakrača.

Koliko će se takvo proširenje Nacionalnog programa pokazati produktivnim ostaje da se vidi, ali evidentno postoji rizik da se članovi glavnog žirija nađu u zbunjujućim situacijama (na primjer, hoće li dodijeliti Veliku zlatnu arenu za najbolji film, recimo, uratku Jasmile Žbanić ako smatraju da je on doista najbolji, ili će zaključiti da neovisno o tome ne mogu glavnu festivalsku nagradu dati filmu koji, bez obzira na činjenično stanje, naprosto nije recipiran /i/ kao hrvatski). Te slatke brige prepustimo odgovornima i žiriju, a mi recimo koju riječ o dosad viđenim ostvarenjima iz Nacionalnog programa.

Kao film otvaranja iznenađujuće je postavljeno ostvarenje “The Show Must Go On”, debi 27-godišnjeg Nevia Marasovića, studenta ADU koji se dosad profesionalno bavio snimanjem reklama. Ne samo da je riječ o filmu de facto nepoznata autora (nije se afirmirao čak ni na Danima hrvatskog filma nekakvim “kratkišem” ili dokumentarcem), koji je “blasfemično” posegnuo za engleskim sloganom u naslovu, nego je to i jedina hrvatska produkcija ovogodišnje Pule koja nije dobila nikakva sredstva od države odnosno HAVC-a. Po kuloarima se moglo čuti da je riječ o svojevrsnoj Vidačkovićevoj pljusci HAVC-u, a ako jest, prilično je dobro sjela. Naime, “The Show Must Go On” u hrvatskim je okvirima, osobito gledajući oskudno produkcijsko zaleđe, svjež film, radnje smještene u bližu budućnost, kad Hrvatska kao članica EU-a biva napadnuta od nedefiniranog istočnog saveza, u sklopu općeg nuklearnog rata. Katastrofa, kroz brigu za njihova sinčića, iznova zbližava rastavljene supružnike: kreatora reality showa čiji sudionici ne znaju da je započeo svjetski rat i angažiranu političku TV novinarku.

Crna komedija o srpskoj obitelji u Lici

Značenjski sloj filma njegova je slabija strana: podosta je tu općih mjesta o plitkom karakteru masmedijske kulture i tipskih karakterizacija, valja dodati i dramaturšku skučenost, a kao kruna na kraju dolazi pomalo patetična eksplicitna afirmacija obiteljskih vrijednosti. No, režijska pismenost, ritam i dizajn na prilično su visokom nivou, tako da povoljni dojmovi prevladavaju.

Isti zaključak može se izvesti i za Šerbedžijin film “Sedamdeset i dva dana”, crnu komediju o neobičnoj srpskoj obitelji u ruralnoj Lici, oslonjenu na poetiku tandema Šijan–Kovačević i s primjesama motiva iz Novaka odnosno Babaje (“Mirisi, zlato i tamjan”), čiji je glavni problem dramaturška neizbrušenost, a o njegovom pomalo kontroverznom političkom sloju više ćemo reći nekom drugom prilikom.

Nažalost, za omnibus “Neke druge priče”, s provodnim motivom trudnoće, najsažetije se može reći da je prevladavajući utisak onaj kako je riječ o skupu antitalenata (izuzev autorice slovenske priče Hanne Slak), a najslabiji segment upravo je onaj hrvatski, sveden na nezrelu pseudomodernističku dramaturgiju i histerično glumatanje, koji potpisuje znana dokumentaristica Ivona Juka.