Bez ušteda i gospodarskog rasta nema pomaka

Ususret najnovijem rebalansu državnog proračuna, dekan splitskog Ekonomskog fakulteta i SDP-ov gospodarski strateg Branko Grčić iznio je trogodišnji plan stabilizacije javnih financija, po kojem se ne bi zadiralo u onih 68 proračunskih milijardi kojima se pokrivaju plaće i mirovine, već bi se rezanjem rashoda u njegovom drugom dijelu, koji iznosi oko 50 milijardi kuna, uštedjelo oko pet milijardi kuna godišnje. Što se tiče prihodne strane proračuna, Grčić se zalaže za eventualno uvođenje poreza na prihode od kapitala kao što su dividende i udjeli u dobiti, a oštro se protivi primjeni novih ad hoc poreza za krpanje proračunskih rupa, kakav je bio “harač” i kakvi bi bili porez na banke ili uvećani PDV, što su bile ideje pristigle iz krugova HDZ-ove vladajuće koalicije. Vladajući su zasad od takvih poreza ipak odustali, no odustali su i od rezanja, na kojima Grčić inzistira. Umjesto toga, Vlada je donijela rebalans po kojem se prihodi državnog proračuna smanjuju za 4,5 milijardi kuna, a rashodi još povećavaju, za 0,9 milijardi kuna, čime će ovogodišnji deficit, prvotno planiran na 8,6 milijardi, dosegnuti čak 14 milijardi kuna.

Očigledno je da ova Vlada ne vidi puno prostora za uštede na rashodnoj strani, čim se barata idejama o novim porezima. Vi ste se usprotivili dodatnom oporezivanju banaka?

– Imamo jedan loš porez, “harač”, koji je sasvim nelogično ukinut prije roka, budući da se na rashodnoj strani nije ništa dogodilo u smislu racionalizacije. On se ukida iz čisto populističkih razloga, a onda ga se želi zamijeniti porezom na aktivu banaka, odnosno novim lošim porezom. Porez na banke je loš, a u tome se slažu i drugi analitičari, pa i guverner HNB-a Željko Rohatinski, jer će kompletan trošak iz tog poreza opet opteretiti građane, posebno one koji su već zaduženi i one koji su namjeravali kreditima rješavati neke svoje egzistencijalne potrebe.

Plitak proračunski tekući račun

Taj bi porez donio relativno mala sredstva, a doveo bi do rasta kamata?

– Tu uopće nema dileme. Ako po uzoru na mađarski model uzmete bankarskom sektoru više od 50 posto dobiti, banke će učiniti sve da teret poreza prenesu na svoje komitente, a to su građani i poduzeća, ali i država, pa bi zasigurno porasle i kamate na javni dug. Takav porez osigurao bi proračunu između 1,7 i 1,8 milijardi kuna godišnje, što je skromno u odnosu na sve njegove negativne učinke. Taj iznos pokriva tek desetak posto očekivanog deficita u ovoj godini i definitivno ne rješava problem. Dakle, država bi i uz taj porez morala ozbiljno preispitati rashodovnu stranu proračuna. Osim toga, kad vi nekoga opletete takvom poreznom stopom, onda taj neće samo učiniti sve da prenese teret na komitente, nego će i mijenjati svoju politiku. Otud dolaze strahovi da bi i dio kapitala, koji bi inače trebao kreirati novu aktivu u Hrvatskoj, mogao biti transferiran preko banaka majki u neke druge zemlje i tržišta koja nemaju takvih poreza.

Ako bi porez na banke bio tako kontraproduktivan, kao što govorite, i ako se najavama novih poreza stalno unosi nesigurnost među tvrtke i stanovništvo, kako je uopće moguće da netko izlazi s takvim idejama?

– Nemam pojma! Vjerojatno zato što to izgleda kao najlakši način da se odmah dođe do novca i da se osigura neka likvidnost za državu, jer je očigledno da je proračunski tekući račun vrlo plitak, da je ugrožena isplata plaća, mirovina i ostalih tekućih troškova. To je, čini mi se, logika, no mislim da ona nedovoljno uvažava sve negativne efekte.

Iz vladajuće koalicije dolaze i ideje o dodatnom povećanju PDV-a.

– Svaki novi porez u ovim okolnostima djeluje isključivo prorecesijski, a ne antirecesijski, tako da je nedopustiva svaka priča o takvim, nazovimo ih pasivnim porezima, koji nemaju niti jedan pozitivan učinak osim krpanja proračunske rupe. Mi smo u SDP-u predlagali neke drukčije poreze, kao što je onaj na prihode od kapitala, odnosno na dividendu i udjele u dobiti. Vlasnik danas ne plaća ništa osim 20 posto poreza na dobit kada izvlači dobit iz tvrtke i netko će reći da bi to bilo dvostruko oporezivanje. No kada on izvlači novac iz tvrtke, tada to više nije dobit nego dohodak i on treba biti dodatno oporezovan, ali ne da to bude samo sebi svrha, nego da se tako potiče reinvestiranje dobiti. Tu je kvaka u drugačijem promišljanju uloge poreza. Taj porez ima učinak ne samo na proračun ako ga uberemo, nego ima učinak i ako ga ne uberemo, jer destimulira izvlačenje novca iz tvrtke, potiče njegovo reinvestiranje, štedi se na kamatama, povećava stupanj samofinanciranja tvrtki, te generalno smanjuje potreba za zaduživanjem, posebno vanjskim. Očigledno, postiže se niz pozitivnih efekata, a kroz dodatne olakšice za reinvestiranje potiče se gospodarstvo, zapošljavanje, itd. Dakle, ne možete porezni sustav mijenjati samo zato što vam je to palo na pamet ili je situacija takva da morate krpati proračunske rupe. Morate znati sve kratkoročne i srednjoročne konzekvence svake korekcije u tom sustavu, posebno na realni sektor, na gospodarstvo i zapošljavanje.

Koliko bi donio takav porez?

– Sigurno više nego porez na banke, po mojoj procjeni više od dvije milijarde kuna godišnje. Lani je bilo isplaćeno oko 3,5 milijarde kuna dividendi, što bi već po najnižoj stopi poreza na dohodak od 12 posto donosilo preko 400 milijuna kuna. To je samo od dividendi dioničkih društava, a novac koji se izvlači iz društava s ograničenom odgovornošću puno je veći. Vlasnici srednjih i malih tvrtki često izvlače novac čim nešto zarade i potroše ga na neku nekretninu i slično, čime se kapital imobilizira, a to je za tvrtku i ukupno gospodarstvo kontraproduktivno u razvojnom smislu. Koliko bi takav porez stvarno destimulirao isplatu dividendi i udjela u dobiti teško je procijeniti, ali je važno da bi penalizirao one koji izvlače kapital iz poslovanja i stimulirao one druge, koji su spremni zarađeno vratiti u razvoj.

Potencijalni prostori za rezanje

Vi ste podijelili proračun na dio s plaćama, mirovinama i socijalnim davanjima koji bi trebalo zadnji dirati i na dio čijim biste rezanjem uštedjeli oko pet milijardi kuna. Trebalo bi, znači, praktički kapilarno rezati po ministarstvima. Ima li, ne samo ova Vlada nego državni aparat uopće, sposobnosti za provedbu takve vrste racionalizacije? Do sada se to nije pokazalo.

– To je točno. No to je zadaća svakog ministra, svakog državnog tajnika, svakog šefa pojedinog Vladinog ureda, odjela, ovoga i onoga, i nitko me ne može uvjeriti da to nije moguće. Za svaku od stavki koje smo u svojem prijedlogu spomenuli da su potencijalni prostori za rezanje od pet, deset ili 12 posto, naveli smo nekoliko primjera koji govore da tu postoji određeni problem, a vjerojatno je to problem ljudi na čelnim pozicijama, koji se jednostavno ne žele odreći nekih stvari, jer misle da se iz političkih, stranačkih ili populističkih razloga u njihovo ne smije dirati. Međutim, nakon dramatičnog pada BDP-a posve je nelogično da se u 2010. godini u odnosu na 2009. materijalni rashodi proračuna povećaju za deset posto, sa osam na 8,8 milijardi kuna. Teško je vjerovati da se tih 800 milijuna kuna nije moglo uštedjeti. Ista je logika i u zdravstvu. Izuzimajući plaće, na koje otpada oko osam-devet milijardi kuna, materijalni, programski i drugi troškovi popeli su se lani na nekih 11,5 milijardi kuna, odnosno za cca 1,6 milijardi ili 15-ak posto. Mogu razumjeti da je to bio reformski trošak i da svaka reforma košta, ali ne može se i u sljedećoj godini planirati još veći trošak, jer bi reforma sada već trebala davati efekte u smislu racionalizacije, ušteda i veće efikasnosti zdravstvenog sustava. Dakle, idemo vidjeti ima li tu koja stavka koja se može odrezati. Treći primjer su transferi lokalnoj samoupravi, koji čine oko pet milijardi kuna, od kojih cca 1,5 milijardi ide na decentralizirane funkcije, što se ne može dirati. No ostatak su neki vrlo diskrecijski transferi, koje ministri šalju na lokalnu razinu i gdje često ima primjera da se to radi po vrlo uskim, stranačkim kriterijima. Ništa se dramatično neće dogoditi ako tu vrstu “precizno” usmjerenih transfera odgodimo, primjerice, za godinu dana. Pitajte ljude u nekom mjestu bi li se radije odrekli neke nove cestice ili deset posto plaće. Jednoglasno će biti za to da im se plaća ne dira. Nadalje, od onih 50 milijardi kuna, oko 2,5 milijarde otpadaju na kapitalna ulaganja, a to su uglavnom objekti za zdravstvo i obrazovanje, dakle bolnice, škole, dvorane i slično. Nema dileme da nam sve to treba, ali je pitanje jesu li se te stvari mogle prolongirati možda godinu dana do stabilizacije proračuna. I učitelji bi radije radili još godinu dana u neobojanoj učionici nego primali manju plaću.

Dakle, držite da bi se proračun mogao održati bez diranja u mirovine i plaće, kada bi se na drugoj strani krenulo u žestoko rezanje?

– Uvjetno rečeno žestoko, jer kada izuzmete mirovine, plaće i socijalna davanja za najugroženije, ostaje prostor od nekih 50-ak milijardi kuna unutar kojeg se može postupno tražiti nekakva ušteda. Pet milijardi uštede nije ostvarivo do kraja ove godine, jer su sredstva dobrim dijelom već potrošena. No mi smo u SDP-u fiskalnu konsolidaciju stavili u okvir od tri godine, jer smo objektivno procijenili da je to način na koji trebamo razmišljati. Realni smo i znamo da se to ne može riješiti preko noći, jer u proračunu nema takvog prostora da bi se sad moglo odrezati 15 milijardi kuna i riješiti cijeli deficit.

Tada će za premošćivanje tog razdoblja biti potrebna nova zaduženja?

– O tome nema dileme. Nakon ušteda, taj dio koji još uvijek ostaje nepokriven u 2010., a to je sigurno oko deset do 12 milijardi kuna, odnosno dvije do četiri milijarde više od planiranog deficita, treba nekako isfinancirati. O tome uopće nema dileme, kao što nema ni dileme da će i u narednim godinama postojati budžetski deficit i da svaki takav deficit znači potrebu novog financiranja i refinanciranja ranijih obaveza.

Znači, potrebno je proizvesti gospodarski rast?

– Eto, to je moja ključna poruka. Rashodna strana o kojoj pričamo je nešto na što se trebamo koncentrirati u kratkom roku. A prihodna strana, ako pođemo od pretpostavke da nema uvođenja novih loših poreza, da nema igranja s privremenim i kratkotrajnim porezima, bit će određena prihodima od PDV-a, socijalnih doprinosa, trošarina i poreza na dobit, a ta četiri poreza su isključivo vezana uz gospodarski oporavak, rast i, posebno, novo zapošljavanje, jer socijalne doprinose ne možete dignuti ako ne zapošljavate nove ljude. Stoga smo i ponudili tri ključne skupine proaktivnih mjera koje bi u tom srednjem roku trebale dignuti gospodarski rast i zaposlenost. To su aktivna politika zapošljavanja, porezne olakšice i poticaji za investitore te prioritetni projekti u infrastrukturi i oni koji jačaju konkurentnost, s posebnim naglaskom na efikasno integriranje sredstava EU-a u njihovo financiranje.