Bukom u muški zabran
Mnogi žanrovi tzv. popularne muzike itekako su računali na žensko učešće. Ali rock’n’roll, to je već druga priča: jako dugo muški zabran, jedna od teže osvojivih utvrda za ženska emancipacijska nastojanja. Ženski rock vokal, to još da, ali kako je neobično bilo vidjeti ženu za bubnjevima 1966. kad je Moe Tucker stala na to mjesto u izvornoj postavi Velvet Undergrounda, ili kad je početkom osamdesetih bas liniju u originalnoj formaciji Električnog orgazma držala Marina Vulić.
Nije stoga teško zamisliti kakvo je zanimanje, ali i kakvo podcjenjivanje izazvao The Runaways, jedan od prvih ženskih rock bendova, kad se 1975. pojavio na sceni. Tada 17-godišnja gitaristica Joan Jett, pod paskom producenta i menadžera Kima Fowleyja udružila se s godinu dana mlađom bubnjaricom Sandy West, a uskoro su im se pridružile 17-godišnja (solo) gitaristica Lita Ford i 16-godišnja pjevačica Cherie Currie, dok će najtrajnije rješenje na basu postati 16-godišnja Jackie Fox.
Kratka i burna povijest benda
Cure su željele izvesti veliki proboj u “muški svijet”, a menadžer Fowley utuvio im je u glavu da to ponajprije mogu ako ponude žensku varijantu krilatice sex, drugs and rock’n’roll. Izazovno demonstrirati žensku (tinejdžersku) seksualnost, pobuditi u publici, s obzirom na dob djevojaka i američke standarde, ilegalnu ili jedva legalnu požudu, to je bio glavni Fowleyjev recept za uspjeh.
Prva dva albuma iz 1976. i 1977. dominantno su bila oslonjena na hard rock/heavy metal matricu u okruženju glam rock dizajna, no mogle su se prepoznati i natruhe protopunka. Prodaja albuma u matičnom im SAD-u bila je razočaravajuća, ali u Japanu su postale senzacija. Suočene s čudnom situacijom gdje su u vlastitoj zemlji nepriznate, a na drugom kraju svijeta megazvijezde, razjedinjene rastućom međusobnom netrpeljivošću i kreativnim nesuglasicama, spoznajući delikatnu granicu između seksualne emancipacije i seksualne eksploatacije, djevojke su se naposljetku razišle 1979., iako je zapravo već odlazak neusporedive “frontmenice” i zaštitnog znaka benda, Cherie Currie 1977. bio udarac od kojeg se nisu oporavile.
Punih 25 godina kasnije sjećanje na njih pobudio je dokumentarac “Edgeplay: A Film About The Runaways”, u kojem su učestvovale sve članice benda osim Joan Jett. Jedina koja je dosegla zvjezdani status nakon raspada Runawaysa, Jett je odbila sudjelovati u projektu, da bi ove godine izašla s vlastitim, za široku publiku daleko atraktivnijim igranim filmom o kratkoj i burnoj povijesti benda, s velikim tinejdžerskim zvijezdama Kristen Stewart i Dakotom Fanning u ulogama same Joan Jett, odnosno Cherie Currie.
Film jednostavnog naslova “The Runaways” napisala je i režirala debitantica Floria Sigismondi, a kao predložak poslužila je autobiografska knjiga Cherie Currie. Kako je izvršna producentica bila Joan Jett, nije čudno da “Runaways” u središte postavlja odnos Jett i Currie, posve marginalizirajući ostale članice benda, dovodeći umjesto njih u prvi plan “demonskog” menadžera-producenta Fowleyja (Michael Shannon). Jedno od ključnih mjesta filma Fowleyjeva je poruka curama da projekt Runaways neće promovirati žensko oslobađanje nego ženski libido, pri čemu djevojke, za razliku od njega, očito i logično ne misle da bi to dvoje trebalo biti u suprotnosti.
Radikalna ženska seksualiziranost
No naposljetku će shvatiti da radikalna seksualiziranost, a osobito radikalna ženska seksualiziranost u patrijarhalnom svijetu (ne zaboravimo da je to vrijeme daleko prije prekretničkih prodora Madonne, a Lady Gaga nije bila ni rođena), povlači za sobom dojam o kreativnoj inferiornosti, koji sastav prati do današnjeg dana. Djelomično nepravedno, pogotovo u usporedbi s megauspjehom srodnih im Kissovaca, od kojih zasigurno nisu bile slabije, no s druge strane malo su pretjerana nastojanja da se Runaways predstave i kao važan protopunk bend, usporediv valjda s New York Dollsima. Joan Jett u to vrijeme jest bila inficirana punkom, ali on je u bendu igrao osjetno manju ulogu od heavy metala, koliko god da su dvije jako bitne scene u filmu praćene tamnim protopunk remek-djelima nedostižnih Stoogesa.
Nježna i spontana erotska interakcija Joan i Cherie uz zvuke “I Wanna Be Your Dog” u najdojmljivijoj sceni filma svjedoči o redateljskom daru Florije Sigismondi, kao uostalom i suvereno realističko kreiranje atmosfere kroz uporabu difuznog osvjetljenja i snimanje u kontralihtu; no dok su stil i ugođaj njezin forte, dramaturgija i semantika baš i nisu. Likovi, odnosi i značenja mogli su biti daleko razrađeniji, ali ipak ono presudno o čemu se u filmu radi, a to su izgubljeni snovi, izgubljeno prijateljstvo te tuga i čežnja koje iza svega ostaju, dočarani su s dostatnom sugestivnošću. “Runaways” je dobar film o dobrom bendu čijem je pionirskom pothvatu napokon odana zaslužena počast.