Crnogorac koji je pao za Francusku

Spomenici su naša baština i nema razloga da je umanjujemo. Ne treba se odricati domovine, ni u sadašnjosti, ni u prošlosti. Victor Hugo je napisao: “Zašto ne voljeti svu historiju, zašto ne voljeti Francusku?”

U Parizu, u srcu Latinskog kvarta, pod kestenovima koji uvijek, osim u proljeće, oronu od isparenja ulice i od ravnodušnosti prolaznika, poginuo je svojedobno Jovan Kopitović, i tamo se, na zgradi Medicinskog fakulteta, nalazi njegova spomen-ploča. Zgrada je, kao i prije, kao i uvijek, ostala nepromijenjena, dok su desetljeća promicala a zla vitlala. Svatko, eto, ima po jedan grad svoje dvadesete godine, koji je ljepši, melodičniji i sunčaniji nego svi drugi gradovi na zemlji. To nije grad gdje smo se rodili, nego je to mjesto rađanja svih naših početaka, svih iluzija, prvog ponosa pred životom, prvog prkosa među ljudima, prvog sna među ženama.

Tko je bio taj čovjek?

Kopitović je poginuo 11. ožujka 1943. u borbi protiv njemačke soldateske, tražeći kapi pravde za sve ojađene i nesretne. Francuzi njegovu žrtvu ne zaboravljaju, pa na najsjajnijim primjercima cvjetova, kao da su i danas i uvijek pričvršćena zvonca koja stalno zvone, kako kraj njih nitko ne bi prošao a da ne opazi cvijeće. Za Kopitovića smrt kao da i nije postojala, bila je nešto, što je određeno drugima.

Francuzi su ga, naravno, prekrstili, pa ga pišu kao Jeana Kopitovitcha, a ja sam se zainteresirao, tko je bio taj čovjek, čije mi je ime poznato zvučalo. Iz ostavštine glumca Mihaila Kovačevića, koji je umro u Parizu, može se pročitati ponešto iz biografije ovog hrabrog čovjeka, sudionika pokreta otpora. Volio je poeziju, matematiku, klasičnu muziku, bio je složen čovjek široke duše. Šturi podaci kažu, da je porijeklom Crnogorac, da se školovao najprije u (ondašnjem) Carigradu, u srpskoj osnovnoj školi, zatim u Bitolju, gdje je naučio da čita, misli i da ima svoju volju, a kad je izbio Prvi svjetski rat on, tada 16-godišnjak, odlazi u Francusku, gdje će kasnije na Sorboni diplomirati tehniku. Kada je Jugoslavija okupirana, bilo je to vrijeme kad čovjekova sudbina nije ličila na partiju šaha, već na lutriju, Kopitović se priključio pokretu otpora u ime i slavu kojeg je i poginuo tog kobnog 11. ožujka 1943.

Požutjele kronike su zabilježile, da je to bio jedan od onih ožujskih dana, kada zima hoće oteti ono što je njezino, pa s mahnitom mržnjom izručuje svoje posljednje snjegove i vijavice. Taj dan njegove pogibije donosio je neki kataklizmički, apokaliptičan strah, koji se udisao, izgovarao, šutio, nanosio pogledima. Bio je to strah i od sutona i od svitanja, i od jutarnjih i od večernjih vijesti. Sve ure, i one s crkvenih zvonika, i one u džepovima, otkucavale su strah. Kopitovića su uvijek zvale i privlačile sebi njegova domovina, majka, kuća, a iza njih stajala je i još ga snažnije privlačila druga jedna gigantska figura, druga velika majka – Francuska. Toga dana pucnji su gruvali bez odmora rušeći zidove, satirući ljudska bića, lomeći živote, prekidajući zauvijek mnoge snove, mnoge očekivane radosti, mnoge nade u sreću otvarajući u srcima žena, u srcima djevojaka, u srcima majki, ovdje, ali i drugdje, patnje kojima nema kraja…

Tiha nedjelja

Spomen-ploča otkrivena je 7. studenog 1948. Novine su zabilježile da je to bila vrlo tiha nedjelja, a “žalosni zvuci oglašenja kao da su bili u skladu s nekom zamišljenom tišinom koja je bila obuzela čitavu prirodu”. Ova spomen-ploča podsjeća ne samo na Kopitovića, nego i na mnoge naše ljude koji su položili svoje živote za slobodu prijateljske Francuske. Tada su se ljudi na sve navikli, ustalio se ratni način života, gradovi su se koprcali, kršili i padali kao drveće, a sve je bilo neshvatljivo, rastanci, prkosne pjesme, suze, drugi vojnički ešaloni, sve veća i jača uznemirenost…

Imponira da ta ploča još uvijek stoji i postoji, jer spomenici su dokaz ljubavi jednog naroda za veličinu i poštovanje, za zasluge građanina. Kako Francuzi kažu, nije najveća zasluga umrijeti za domovinu – zasluga to je živjeti za domovinu.