Dobrodoš’o, kume iz Rume!

– Šta da vam kažem osim da su ovdje svi jako ljubazni, počevši od trgovaca, ugostitelja, carinika. Prolazim tako prije neki dan hrvatsku granicu, a kako vozim auto s rumskim registracijama, carinik će meni: “Dobrodoš’o, kume iz Rume!”. Ne zna on da sam ja rodom iz Kosova Polja kraj Knina. Ali nema potrebe da mu to objašnjavam, meni je i ovako drago, ma milina. Zar poslije takve dobrodošlice treba nešto dodati?  Mislim da ne – udara čežnju

44-godišnji turist Savo Dobrić, zagledan u krošnje borova, prepričavajući dogodovštinu s puta dok sa suprugom mu Natašom sjedimo u debelom hladu na terasi prepunog kafića u turističkom naselju Solaris kraj Šibenika.

Tu, u srcu Dalmacije, naši su se putovi slučajno ukrstili; Dobrićevi koji od 1995. žive u Inđiji, gdje su izbjegli dan prije Oluje, već peto ljeto zaredom ljetuju na Jadranu, gdje se, kako kažu, osjećaju bezbrižno i svoji na svome, a mi smo na dalmatinskim plažama željeli pronaći neke od naših istočnih susjeda – koji ovdašnjim i tamošnjim medijima postanu zanimljivi samo kada je riječ o nekom sporadičnom i sumnjivom incidentu oko “neslaganja”s domaćim pukom. Tako smo iz prve ruke doznali kako doista provode dane na moru, kako su ih domaćini primili te čime, eventualno, nisu zadovoljni.

U Turskoj samo tobogani bolji

Put nas je tog kolovoškog jutra naveo ispod putokazne table za Solaris, gdje smo glava prekrivenih ručnikom – jer s neba je upekao dalmatinski zvizdan – ispratili prva očekivana vozila s beogradskim registracijama što su sneno, nešto iza deset sati, počela migoljiti k turističkom naselju. Očekivana vozila, jer sloganima “Tako lepa, a tako blizu” i “Letujte tamo gde su vam roditelji letovali” Hrvatska turistička zajednica i ovoga je ljeta pozvala Srbe na Jadran, između ostalog baš u Solaris, koji se samostalno proljetos predstavio na beogradskom turističkom sajmu.

Ne gubeći vrijeme, krenuli smo prema dva kilometra udaljenom parkiralištu smještenom tik uz kompleks Solarisovih hotela, u kojima je ovih dana gotovo nemoguće naći slobodnu sobu. Uz malo sreće, parkirali smo u hladu stoljetnoga bora, nadajući se već na parkingu susresti naše susjede. I nismo se prevarili.

– Radite li vi ovdje? Možete li nas izvući?- zavapio je desetak metara udaljne muškarac,   pomislivši valjda da smo zaposlenici parkinga: neki mu je nepažljivi vozač svojim vozilom djelomično zagradio put prema izlazu. Dok smo čekali da se pojavi, upoznali smo”zapele” Beograđane Viktora, Sanju i njihovu djecu Nađu, Ivana i Veru.

– U Hrvatsku dolazimo poslednjih deset godina, a u Solarisu smo, evo, već četvrto leto zaredom. Hrvatsko je primorje daleko najlepše, pamtim ga još dok sam kao devojčica letovala s roditeljima u Istri. Mnogo je Srba ove godine došlo na Jadran, videli smo na stotine srpskih registracija po putu. Mi uglavnom volimo mesta gde nije velika gužva, pa smo bili i na otoku Zlarinu te u Srimi i Murteru. Smešteni smo u Kninu, kod muževih roditelja. Ljudi su svuda ljubazni i susretljivi – priča Sanja, rodom iz Beograda.

Suprug Viktor, pak, rođen je u Kninu, a u Beograd – gdje se zaljubio, zaposlio i ostao – došao je još 1990. na studij.
– Prije smo odlazili na ljetovanje u Tursku i Crnu Goru, ali njihovo se more ne može usporediti  s dalmatinskim. Tamo su ogromne gužve, a plaže su male i zapuštene – priča Viktor.

– Ali u Turskoj su bolji tobogani – javlja se kćerkica Nađa, izmamivši nam osmijeh. Sin Ivan zavalio se u gepek auta, lijeno nas pogledavajući.

Ma kakva Grčka

– Znate li za kakav dobar kamp? – pita Viktor.

– Sljedeće godine namjeravamo kampirati. Ljudi su ovdje gostoljubivi, a kad nam djeca porastu, želio bih kupiti manju jedrilicu kako bih plovio Jadranom – otkriva.

Uto se pojavio i neoprezni vozač, pa smo se pozdravili sa simpatičnim Beograđanima. Na parkiralištu, kotač uz kotač sa šibenskim, osječkim, zagrebačkim, požeškim, češkim, slovačkim, slovenskim i talijanskim tablicama, zatičemo ponajviše vozila beogradskih registracija te onih iz Novoga Sada, Niša, Požarevca, Sombora, Subotice, Rume i Pančeva.

Odlučujemo krenuti na plažu, no pažnju nam privlači sredovječni muškarac, koji otvara prtljažnik auta somborskih registracija.

– Ooo, otkud vi tu?- priupita nas, pomalo iznenađeno, ali kao da se dugo znamo.
Branko Krneta bivši je turistički inspektor rodom iz Kistanja. Od 1995. s obitelji živi u Somboru, gdje radi kao šef ekspoziture u Metals banci.

– Ljetujem već šest godina u Solarisu, jer nigdje nema takvog mirisa bora i ljepšeg mora – pjesnički se, poput imenjaka pjesnika Miljkovića, izražava Branko.

– Ranije sam ljetovao u Grčkoj i Crnoj Gori, gdje su plaže prljave, a ugostiteljska ponuda slaba. U Crnoj Gori vam parking skupo naplate, a ostaneš bez kotača auta, što se dogodilo mom prijatelju. Drugo, tamo je more pretoplo i nema hladovine. A kad se na plažu sjati čitava Srbija, ne možeš nigdje ni peškir prostrti – pomalo je kritičan.

– Jel’ vam skup Jadran? – pitamo.

– Hrvatska jest skuplja ali je i mnogo kvalitetnija za godišnji odmor. Nas je četvero u obitelji, a za tri sedmice godišnjeg  potrošimo oko 1.000 eura. Ne moramo plaćati smještaj jer imam rodbinu u Šibeniku. Sa suprugom i kćerkama odem do Vodica, Primoštena i Murtera. Svagdje nam je lijepo, uživamo – priča Branko.

Nije im preskupo

Rano je poslijepodne i konačno krećemo prema plaži koja je od parkirališta udaljena dvjestotinjak metara. Nailazimo na mlađe društvo iz Beograda, barem ako je suditi po registracijama auta u koji ulaze, ali negdje baš taj čas žure. Ipak, pozivaju nas da ih kasnije posjetimo na plaži. Kao dobri stari prijatelji, već izmjenjujemo brojeve mobitela.

Na plaži uz more, nešto kasnije, kad smo se i mi malo opustili, vrijeme kao da je stalo. Samo cvrčci uporno mantraju monotoni zrik- zrik. U okolnim kafićima sjede djeca, mladi, stariji turisti. Glasno se smiju, neki od njih nakon gutljaja hladnog piva rukom brišu oznojeno čelo. Raznovrsni jezici i dijalekti prožimaju se uz miris borova, prženih krumpirića, hamburgera i miješanog mesa. Odlučujemo prošetati, udahnuti miris mjesta, popiti piće u hladu trske u baru iz kojega trešti muzika kao na tehno-partiju.

U blizini Hotela Ivan, nešto kasnije, pronalazimo spomenuto mlado društvo s kojim smo izmijenili brojeve telefona. Zavaljeni su na ručnicima pod stablom i kartaju briškulu, igru udomaćenu u Dalmaciji. Ako smo u prvi mah nagađali, sada smo sigurni da je opet riječ o ovdašnjim, domaćim, a zapravo srbijanskim turistima, koji su takvima postali unazad petnaest godina.

– Pa, otkud ste, društvo? – pitamo i sjedamo do njih.

– Većina od nas podrijetlom je iz okolice Knina, od Kistanja do Đevrsaka, a živimo u Beogradu i Zemunu. Preko dana smo na plaži, a navečer u svome selu, putujemo svakog dana na kupanje – gotovo uglas kažu Marko, Ilija, Slobodan, Ivana, Boris i Nikola.

Nije im preskupo u Hrvatskoj, kažu, jer ne plaćaju smještaj. Pozivaju sve svoje prijatelje i poznanike iz Beograda da ljetuju na Jadranu jer u Dalmaciji, romantično tvrde, zalasci sunca uz more najljepše izgledaju.

– Bili smo mi i u Grčkoj, ali tamošnji domaćini su jako neljubazni. Odmah pitaju odakle si i cjenkaju se s vama čak i u trgovini. Ne žele čak pričati ni engleski – kaže 31-godišnji Nikola, podrijetlom iz Dvora na Uni, kojemu je ovo prvo ljetovanje u Hrvatskoj nakon 1995. kada je kao dječak s obitelji izbjegao u Zemun. Zbog toga je jako uzbuđen, pitamo ga kako je zamišljao dalmatinsku obalu i da li mu se sviđa.

Nostalgija za Dalmacijom

– Meni je Dalmacija čista egzotika. Pozitivno sam iznenađen, sve je čisto, a narod je opušten i ljubazan. Bio sam u Bugarskoj i Crnoj Gori, ali Hrvatska može ponuditi više nego svi oni zajedno. Nadam se da ću s djevojkom dogodine posjetiti i zadarski dio obale – kaže Nikola.

Njegova 21-godišnja djevojka, Ivana iz Batajnice, samo se smješka. I ona je prvi put na hrvatskome moru.

– Kod kuće su mi stalno govorili: Jadran, Jadran, Jadran i nije bilo druge nego da se i sama uverim u njegove lepote. I nisam pogrešila, zaista je more divno, hrana super. Ma jedva čekam da sa svojim drugaricama razmenim dojmove s letovanja. Ima da im bude žao što nisu tu. A ovde na plaži ima i zgodnih momaka – priznaje Ivana i dodaje:

– Kada nismo na moru, pravimo večeru, najčešće roštilj uz domaće vino, na selu u šibenskom zaleđu, gde smo gosti kod Nikolinih prijatelja – kaže.

Dogodine će, sigurni su, iako ne znaju objasniti zašto, dvostruko više srbijanskih turista posjetiti Dalmaciju i Hrvatsku.

Isto misle Savo i Nataša Dobrić s početka naše priče.

– Srbi još žive u nekoj nevjerici ili možda strahu što se tiče dolaska na Jadran. Ipak, više sam se puta uvjerio da gaje nostalgiju za Dalmacijom, pogotovo oni koji su prije rata tu ljetovali. Doveo sam lani jednog svoj prijatelja iz Inđije koji je tri dana samo mirno sjedio i gledao u more, udišući miris borova. To vam je odmor za dušu i to je istina o Jadranu koju ja širim – zaključuje Savo koji se jednoga dana kad ode u mirovinu trajno namjerava preseliti u rodno kninsko Kosovo, gdje će zauvijek odagnati čežnju za morem.