Korzika ili kako do insularne autonomije

Posve nenadano i turistički krajnje isključen iz stvarnog života na dva tjedna, vaš se izvjestilac prošlog vikenda, na kraju svojih ferija, našao u samom centru političke akcije u Francuskoj, na otoku Korzici. Vraćajući se s odmora preko luke Bastije (na korzikanskom se jeziku njezino ime izgovara Baštija), zapeli smo u polasku trajektom prema talijanskom Piombinu dobra tri sata, jer se korzikanska organizacija Associu Sulidarita odlučila da baš tu subotu organizira dvije paralelne akcije solidarnosti s korzikanskim političkim zatvorenicima. Jedna se odnosila na blokadu luke u Bastiji, a drugom su aktivisti blokirali aerodrom u Ajacciju, glavnom i najvećem korzikanskom gradu. Sve u svemu, što u avionima a što na trajektima, bilo je “zarobljeno” oko tri tisuće putnika.

U letku koji je bio zataknut za vjetrobran automobila parkiranog ispred trajektne luke, objašnjavalo se što se hoće. Naime, traži se repatrijacija korzikanskih političkih zatvorenika, kojih u ovom trenutku ima 50. Od toga samo njih šestorica kaznu služe na Korzici, dok ostali gule u zatvorima oko Pariza. Associu Sulidarita samo je jedna od nekoliko političkih i vojnih organizacija na Korzici koje na ovaj ili onaj način traže autonomiju otoka.

Korzikansko pitanje

Korzikansko pitanje postoji praktički otkad je moderne evropske povijesti. Najprije su bili pod dominacijom đenoveške i pizanske vlastele, koja ih krajem 18. stoljeća predaje Francuzima podmirujući tako neki dug, a otada su pod većom ili manjom dominacijom Pariza. Do danas taj endemični korzikanski rebelizam protiv strane vlasti ne popušta.

Posljednjih dvadesetak godina ipak popušta tvrda unitarna francuska politika prema Korzici, pa se stanovništvu daje određeni stupanj autonomije u vidu lokalnog parlamenta, mogućnosti učenja korzikanskog jezika u osnovnim školama i prenošenja dijela ovlasti na lokalnu administraciju. Sve je to i dalje vrlo slabo prisutno i nerijetko se svodi tek na volju teta u vrtićima i učitelja u školama hoće li se pozabaviti jezikom ili ne. Medija na korzikanskom  praktički nema, a i lokalna skupština je isključivo egzekutivnog karaktera, odnosno ima mandat tek da implementira nacionalne zakone.

Vodeća vojno-politička snaga na otoku, FLNC – Front za nacionalno oslobođenje Korzike, nastao prije 35 godina ujedinjenjem dotadašnjih vojnih i političkih frakcija, i nadalje traži punu samostalnost otoka. Front, nastao sedamdesetih, na samom kraju vala evropskih regionalističkih pokreta, najprisutnija je separatistička snaga na Korzici.

Borbu vode na način karakterističan za slične oslobodilačke organizacije. Na meti im je francuska administracija na otoku, pa su u tom smislu osamdesetih i devedesetih godina  smrtno stradala i dva prefekta, zatim vikend kuće bogatih Francuza, te kasarne, a krajem sedamdesetih napali su i vojnu bazu NATO-saveza pokraj mjesta Sulinzaru. Paze da u njihovim napadima nema civilnih žrtava, a dobar su dio borbe prenijeli i na francusko ozemlje.

Sama indenpendentistička scena na Korzici vrlo je složena. Svi zajedno podršku nalaze, različito od vremena do vremena, kod 30 do 35 posto stanovništva. Generalna politička linija FLNC-a je lijeva, premda imaju i jedno nekarakteristično obilježje za takve pokrete. Naime, zabranjeno je ženama da učestvuju u radu FLNC-a. Traže agrarnu reformu, eksproprijaciju dobara i predaju istih radnicima i inteligenciji otoka, dekolonizaciju i uklanjanje francuske vojske s otoka, mogućnost samoodređenja naroda Korzike i oslobađanje zemlje od svih vidova eksploatacije.

Sama Korzika broji oko 260 hiljada ljudi, a stalna represija koju službena Francuska vodi prema otoku ogledala se i u demografskoj politici. Naime, nakon gubitka Alžira 1962. godine Korziku su naselili svojim kolonima iz te zemlje – tada je na otok došlo njih 17 hiljada i to na istočnu obalu – a same Korzikance su poticali na iseljavanje.

Revolucionarna taksa

Do insularne autonomije, do mediteranske otočne utopije na Korzici neće biti lako doći iz još nekih razloga. Najprije stoga jer i francuske socijalističke vlade, koje bi po naravi svog političkog usmjerenja trebale biti osjetljivije na manjinska, lingvistička i etnička prava, u tom smislu ne odustaju od strogog, jakobinskog poimanja države. O desničarskim i degolističkim snagama da i ne govorimo. Francuski ustav ne poznaje specijalne asimetrične političke statuse bilo kojeg dijela Francuske, samo je francuski jezik službeni i Francuska je krajnje skeptična prema bilo čemu manjinskom. Premda je osnivačica Europske unije, Francuska nije ratificirala dokumente EU-a o manjinskim jezicima i narodima, jer da se to kosi s njihovim Ustavom.

Kao klasična periferija, Korzika je u odnosu na Francusku slabije naseljena, ima 25 posto manji BDP i veću nezaposlenost od centra. Privreda im je baš kao i hrvatska, krajnje sezonski orijentirana, a četvrtina ljudi radi u administraciji i praktički ovisi o centralnoj državi. Dobar dio radi u samoj Francuskoj, a nemali je broj i putnika na tjednoj bazi do Nice ili Toulona.

Sve dodatno komplicira i tradicionalni način financiranja korzikanskog pokreta za nezavisnost. Jedni to nazivaju nacionalističkim reketarenjem (dérive mafieuse), a drugi revolucionarnom taksom. Osim ovog oblika dodatnog “oporezivanja”, ostaju im samo još pljačke banaka, a niti jedan od tih načina sigurno ne doprinosi popularizaciji borbe među narodom. No, ono što bi moglo pomoći jest senzibilizacija francuske javnosti, koja u respektabilnom postotku (30 do 40 posto) podržava neki vid autonomije Korzike, kao i promanjinska politika Europske unije koja ulaže nemali novac za projekte na otoku.

Da se vratimo protestima s početka priče. Zašto su zapravo aktivisti blokirali turistima put do  luke, odnosno do aerodroma? Pa zato, kako je objasnio Jean–Guy Talamoni, portparol Associu Sulidarita, da i turisti, barem na trenutak, vide kako je to “kad te netko sprečava da se vratiš kući”, kao što to francuska administracija uporno čini zatvorenim Korzikancima, odbijajući njihov zahtjev da svoju kaznu služe na Korzici, bliže svojim obiteljima.