Marginalizirana desnica ili ljevica?

U svoj redovnoj kolumni u Novom listu Slobodan Šnajder analizira tekuće “ljetno bjesnilo desnila”, na način drugarske kritike jedne lapidarne teze Žarka Puhovskog. Ta teza, koju Puhovski doduše često ponavlja, glasi da je krajnja desnica, u Šnajderovim terminima “političko desnilo”, u nas “podzastupljena”, tj. da se ona “ne čuje” u sabornici.

Zadnji povod toj tezi je bio postolujni skup u Čavoglavama i njegova retorika, a mogla bi mu se mirno pridružiti i “koncilska” antikomunistička paskvila urednika katoličkog crkvenog tjednika. Puhovski tvrdi da je za stvar demokratskog dijaloga bolje ekstremističke desne stavove čuti u javnosti, prvenstveno parlamentarnoj. Samo tada postoji i nada da će ekstremističke desne stavove netko možda i parlamentarno osporiti. A to je puno bolje, nego li ih, neapsolvirano, potiskivati u političko podzemlje, “folklor” i “narodnjačenje”. Pa onda samo represivno nasrnuti na “nezakonita obilježja” jednog postfašizma, bez intelektualno argumentiranog, a ne samo puko represivnog savladavanja.

Ekstremizam centra

Istaknuvši najprije zajedništvo u dosljednoj demokratskoj borbi, najbolji znak čega da je u nas danas epitet protivnika “svega hrvatskog“ (a ne npr. buržoaskog, za što se ljevica očito nije izborila), Šnajder onda ipak obrće tezu Puhovskog: od raznih vrsta “spremnosti” koje ekstremni desničari iskazuju, najmanja je ona za demokratski dijalog. A to se, kada kamere medija samo hoće pokazati, uvijek i vidi. U svojoj varijaciji jednog općepoznatog, ali promašenog, liberalnog stava, onog da nema dijaloga sa neprijateljima demokratskog dijaloga, Šnajder se poziva na autoritet Snježane Kordić, autorice knjige Jezik i nacionalizam, koja piše: “Pritom se zaboravlja iracionalni karakter nacionalizma. Politički i ideološki ustupci i nagodbe po pravilu ga ne stišavaju, nego ga razjaruju kao strelica rasnog bika i navode ga da zahtijeva još više. To neutaživo zahtijevanje je njegovo bitno obilježje.”

Kolumnu Šnajder završava svojom omiljenom analogijom s predfašističkom situacijom u Njemačkoj: “Kada su smeđe košulje ušle u njemački parlament u suton Weimarske republike, stvar njemačke demokracije nije bila osobito obogaćena.”

No, cijeloj toj problematici može se pristupiti i drugačije od pitanja parlamentarne borbe između pretpostavljene i stvarne stranačke desnice i ljevice. Pa čak i drugačije od puke borbe za hegemoniju u srednjestrujaškoj, masovno-medijski i na druge načine proizvedenoj, javnosti.

Odavno je posvuda, ne samo u nas, primijećen fenomen ekstremizma centra – o tome je 90-ih dobro pisao i slovenski politolog Tonči Kuzmanić – koji sve manje vlada pomoću svoje intelektualne hegemonije i slobodnog političkog zavođenja na svoj “srednji put”, a sve više (u nas najviše na “početku”) pomoću najprije strukturne, a onda i otvoreno nasilne dominacije.

Dio toga fenomena je i “propadanje” tiskanih medija. U Šnajderovoj koalicijskoj varijaciji na svojedobnu parolu Helmuta Kohla “Ničeg desnijeg od CDU-a!”, naša i njemačka parola sada je: “Ničeg desnijeg i ničeg ljevijeg od ‘narodnih stranaka’ – a samo dvije takve, po američkom modelu, “manihejski” dijele birače na “ljevicu” i “desnicu” (CDU/CSU – SPD, odnosno HDZ – SDP).

Komunistički liberali

Zaoštrimo li i skratimo dugu priču, to znači da bez ovakvih HDZ-a i SDP-a nisu moguće tekovine kontrarevolucije, poput onih što se, na svima već poznat način, vide u Čavoglavama. Ali i u Kninu. To znači i da se glas desnice u ovoj zemlji ne samo sasvim dobro čuje, već da je parlamentarna i medijska igra (ne usprkos, već baš zbog postojanja toliko buržoaskih stranaka i medija), od početka do kraja namještena udesno.

Jer, desničarstvo se sistemski i masovno kapitalistički proizvodi, dok je ljevičarstvo osuđeno na kućni obrt. Demokratski neizabrani kapital, bez kojega nema niti stranaka niti medija u centru, a za koje vele da ih možemo slobodno birati, po kriteriju svoga oportuniteta određuje što je u nas (post)politički lijevo i desno. A sam taj kapital jasno stoji desno. I to međunarodno desno.

Rječnikom koji sam prodaje: on bolno reže mase. Razlike u od njega aranžiranoj “političkoj” diskusiji zato su najčešće samo “kulturne”. Npr. kako se tko obračunava s “hrvatstvom u sebi”, dok se, često za istoga gazdu, sa “srpstvom” obračunavaju u Srbiji. U tu sliku uklapaju se i cijele “druge javnosti”, koje, na svoje naivno čuđenje paradoksalno propadaju dok uspješno postaju “prve”.

Te lijevo-liberalne stavove, kao i cjelokupnu brigu za “objektivnost” političke arene, reprezentiraju oni koje Slavoj Žižek naziva “komunističkim liberalima”. Takvi su spremni opsluživati stranački i medijski mainstream svojom odavno normaliziranom, jer neučinkovitom, “radikalnom” kritikom nacionalističkih devijacija, su-proizvodeći pseudo-rascijepljenu alibi-javnost. U njoj kapitalizam može nastupati samo u sporednoj, pozadinskoj ulozi, kao dopuna i začin “svemoćnim” identitetskim politikama. I to je podzastupljenost desnice?