Na meti povratnici iz Australije

U dijelu zadarskog zaleđa, na području Ravnih kotara, mira nema unatoč činjenici što je predsjednik Ivo Josipović nedavno obišao taj kraj, uočio nedostatke u procesu povratka prognanih i izbjeglih Srba i teškoće u životima onih koji su se vratili, te na koncu dobrohotno i optimistično pozvao sve one koji to još nisu učinili da se vrate.

Nema mira ni unatoč ponavljanju premijerke Jadranke Kosor da svi oni koji žele imaju pravo na povratak jer im država jamči sigurnost – iste one premijerke koja je prije petnaestak dana rezala vrpce na dovršenim gradilištima oko Zadra, ali je u širokom luku zaobišla sela koja je netom prije nje posjetio Josipović i upozorio na probleme povratnika, pa javno pozvao Vladu i premijerku da se malo konkretnije pozabave njima.

Parole mržnje

Nema tome dugo, prije petnaestak dana, Milan Vejinović i supruga mu Tereža poslije punih petnaest godina dosanjali su svoj san i došli iz daleke Australije u posjet svom Tinju, selu u zaleđu Biograda, koje administrativno pripada gradu Benkovcu.

U “Oluji” temeljito uništena kuća dijelom im je renovirana – kao mala djeca radovali su se trenutku kada će opet uživati na svojoj djedovini. Prvih tjedana noćili su u Benkovcu, ali su, bez obzira na to što ni krevete još nisu kupili, ubrzo odlučili smjestiti se u svojoj kući u Tinju. Nisu ih smetale ni “pozdravne” poruke ispisane na pročelju tek obnovljene kuće i u unutrašnjosti susjedne, još uvijek porušene: “Nema povratka četnici”, “U”… Nije bilo ugodno čitati ih, ali mislili su kako je riječ o ostacima daleke ustašoidne prošlosti i da su ipak stigla neka bolja vremena. Gadno su se prevarili.

– Bila je to naša prva noć u Tinju, prva noć u našoj kući. Slatko smo zaspali na madracima. Neopisiv je događaj ponovo biti na svome, poslije tolikih godina čekanja i maštanja o rodnom kraju. Ali, kratko smo spavali. Usred noći odjednom je počelo lupati, stakla su počela pucati… Nismo znali što se događa, djelovalo je kao da netko puca po kući. U strahu za život pobjegli smo u zahod. Tako sklupčani pozvali smo policiju – ispričao je šezdesetdevetogodišnji Milan.

Vrlo brzo ustanovljeno je da je glavni junak priče bio dvadesetšestogodišnji Željko Tokić, inače prvi susjed Vejinovićevih. Kažu, drugo je jutro sam priznao svoj razbijački pohod.

– Međutim, kada sam ga pitao zašto je to učinio, nije dao nikakav odgovor. Kada sam mu pružio ruku i rekao da neću od njega tražiti isplatu štete i goniti ga na sudu ako obeća da više to neće činiti, nije prihvatio ruku niti je dao obećanje. Vidite, to mene brine. Siguran sam da taj susjed nije bio sam dok su mi razbijali kuću, ali sam još sigurniji da to uopće nije bila njegova ideja. Taj je čovjek sirotinja, on je samo nečiji eksponent, a upravo je takve ljude najlakše zavesti i natjerati ih na zlo – uvjeren je Vejinović.

Slaba je to, međutim, utjeha njegovoj ženi Tereži koja i petnaest dana od nemilog događaja živi u paničnom strahu i golemom stresu. Od tog kobnog petka svakodnevno pritišće Milana da se spakiraju i vrate u Australiju, u koju su se inače naumili vratiti, ali tek za koji mjesec.

Australci više brinu od naših

– Ja više ne spavam, samo čekam kada će opet. Ne mogu vam opisati strah u kojem živim. Noći provodim sjedeći na terasi, čekajući da opet netko dođe i napravi nam neko veće zlo. Eto, već sljedeću noć nakon što su razbijali, parkirali su nam pod prozor auto. Nisu ga gasili nego su unutra sjedili i stalno gledali u prozor. Pa otišli u rikverc nekoliko metara i onda se opet vraćali. Pretrnula sam od straha. Odmah sam zvala policiju i rekla što se događa, ali su mi odgovorili da to nije ništa i da neće dolaziti jer nas nitko nije napao. A što će mi tu kada me napadnu i ubiju – kaže gospođa Tereža.

Reakcija policije ustvari je najviše ogorčila Vejinoviće. Istina, došli su na uviđaj, zapisali što se dogodilo i – ništa. Nitko ih od tada više nije kontaktirao, iako su obećali da će svakodnevno patrolirati oko njihove kuće i selom.

– Rekli su mi da će svaku noć obilaziti nas i kuću, da smo potpuno sigurni, da nikuda ne idemo. A već iduću noć opet su nas provocirali, ali policija nije htjela doći zaštiti nas. Kakva je to policija i kako joj vjerovati? Znate, osim hrvatskog imam i australsko državljanstvo i iz australskog veleposlanstva u Zagrebu doslovno svakoga dana zovu i raspituju se je li sve u redu, treba li nam pomoć. To ja zovem brigom za svoga građanina, a ne reakciju hrvatske policije. Ali, ne pristajem otići zbog svega ovoga prije negoli sam naumio. Znam da mi je ženi teško živjeti u tolikom strahu, ali neću bježati sa svoga jer se nekome tako prohtjelo. Ja znam da nisam taj kakvim me nazivaju, ja znam da nisam nikakav četnik, pa me zato i ne vrijeđa kada mi takve stvari pišu po kući – poručuje Milan Vejinović.