Neizgovorena istina dovodi do novih sukoba
Mjesec dana je prošlo otkako je pokrenut sajt i objavljen DVD “Srebrenica – mapiranje genocida”, koji smo predstavili u prošlom broju “Novosti”. S obzirom na njegov kapitalni značaj, razgovarali smo sa Suadom Kapić, autorkom projekta.
Na promociji ste pokušali da povučete paralele između posla koji ste radili istražujući i opisujući opsadu Sarajeva i genocid u Srebrenici. Laicima je to na prvi pogled slično – počinjeni su zločini, izginule su hiljade ljudi i to je to.
– Nigdje nije bilo isto. A stradanja su bila ogromna. Radeći na mapi raspada Jugoslavije, bilo je potpuno jasno da je bilo mnogo tragedija i da će generacije u narednih pedeset godina biti obilježene i oštećene. Pošto sam i sama (po sopstvenoj odluci) ostala u Sarajevu tokom opsade, naravno da je fokus našeg projekta bila opsada Sarajeva. Radeći na tom projektu 15 godina, izučili smo sve nivoe opsade. I vidjelo se da je tema opstanka pod strahovitim četverogodišnjim terorom stanovništva fenomen koji nudi nadu čovječanstvu. Otkrili smo da je ljudska priroda garantovala mentalni opstanak koristeći kreaciju, inteligenciju, humor, a prije svega rad. Znači, teška drama, život u skoro neopisivim okolnostima je imao nadu, čovjek je bio pobjednik.
A kada sam donijela odluku da radim na mapiranju genocida po pravilima naučnih studija, spustila sam se u “srce tame”. Zlo ljudske prirode je preplavilo svaku riječ svakog izvještaja, svakog svjedočanstva koje sam čitala. Nema mnogo fotografija niti video-snimaka, uglavnom transkripti razgovora/dogovora o ubijanju. Potpuna dehumanizacija ljudi. Da bi ih sa lakoćom mogli ubijati. Trebalo je biti mentalno opremljen za taj mehanizam pripreme i egzekucije i ravnodušnosti u ubijanju hiljada ljudi koji su bili tretirani u razgovorima kao “paketi” koji još nisu isporučeni ili kao “pos’o” koji nikako da završe. U slučaju Srebrenice nije ostalo ništa, ni nade ni vjere, kao da ste u noćnoj mori koja je stvarnost. Sarajevo su ubijali sa brda nevidljivi neprijatelji, a Srebrenicu su ubijali ljudi iz neposredne blizine, niko se nije skrivao.
Da biste istražili činjenice i prezentirali ih kao takve, niste smjeli da dodajete nikakve komentare, nikakve zaključke. Koliko vam je to bilo opterećenje, ako ste već zašli u “srce tame”?
– Nikada nisam mislila da je naša uloga u komentarisanju događaja. To mi je nekako uvijek bilo privatno. Stoga sam dala samo četiri intervjua za sve ove godine. A što se tiče rada na Srebrenici, znala sam da će biti teško, a da će posebno biti teško ne prilaziti dokumentima sa emocijama. Uspostaviti distancu koja jedino omogućava objektivnost. Kako je rekao jedan od sudaca Haškog tribunala, trudite se da se ne zgražavate i ne čudite, nego samo slažite činjenice. Kada prođete kroz ovo i čujete da neko neodgovorno izjavljuje o mogućnosti novog rata, sukoba, krize, odmah mislite kako bi ultimativno trebalo uspostaviti mehanizme koji onemogućavaju sve znake u društvu koji mogu ličiti na pozive na rat. U bilo kojoj zemlji na svijetu. To je trebao biti mehanizam UN-a, a na slučaju Bosne se vidjelo da on više ne funkcioniše. I da ga se mora totalno revitalizirati. Mehanizam odbrane mora stajati nasuprot mehanizmu terora. Jer mladi ljudi svuda u svijetu moraju znati da zločin nije dozvoljen. I ako postoji zločin, mora postojati i kazna.
Ne bi li država imala više koristi kada bi istina konačno bila na raspolaganju, kakva god ona bila?
– Tajni arhivi vjerovatno kriju ključne dokaze za još jedan nivo ili okvir istine. Vi i ja mislimo da je bolje reći i znati šta se stvarno dogodilo, nego skrivati dokumenta koja će jednog dana svakako biti dostupna. To je zdravije za građane, nego da žive u poricanju, bolje reći u odbijanju da znaju. Ali, to očito nije politika nijedne države u istoriji. Naprotiv, one računaju na amortizaciju krivnje, reakcija, na izumiranje generacija učesnika, te kada se tajne arhive otvore poslije 50 godina, to će izazvati medijsku pažnju od nekoliko dana i sve će definitivno otići u zaborav. A djeca djece onih koji su živjeli u to vrijeme neće se dalje upuštati u to. Ali, to je pogrešno, jer neizgovorena istina skoro izvjesno dovodi do novih sukoba, čije sjeme se krije upravo u tom skrivanju i manipulacijama. Naša nemoć u odnosu na to je apsolutna.