Općenje s bagrom

Sadržaj razgovora što su ga saborski zastupnik HDSSB-a Ivan Drmić i urednica u “Glasu Slavonije” Sanja Marketić – povjerenici i intimni prijatelji odbjegloga ratnog zločinca Branimira Glavaša – 21. srpnja vodili s bivšim predsjednikom države Stipom Mesićem, u njegovome službenom uredu, spada u domenu privatnosti i nije pristojno o tome spekulirati u novinama, ali uvod u diskusiju moguće je dosta precizno rekonstruirati:

“Dobar dan, Stipe. Evo mi svratili da ne bismo s vama razgovarali o slučaju Branimira Glavaša.”

Domaćin je bio tradicionalno ljubazan:

“Neka ste. Uvijek mi je drago kada se nađem u situaciji da s nekim ne razgovaram o slučaju Branimira Glavaša, naročito ako su to njegovi najbliži suradnici.”

“Tako smo i mislili. Baš jutros kažemo jedno drugom kako nemamo mi što sa Stipom Mesićem pričati o slučaju Branimira Glavaša, pa smo zato i odlučili doći do vas.”

“Dobro ste napravili. Pošto ni pod koju cijenu ne bih htio pričati o slučaju Branimira Glavaša, onda svaku priliku da o tome ne pričam nastojim iskoristiti. Jeste za rakijicu?”

“Jesmo.”

“Travarica, loza, šljiva?”

“Može loza… Inače, dosta je novih stvari u vezi s rješavanjem slučaja Branimira Glavaša koje vama ne namjeravamo kazati.”

“Zbilja? Pa bili ste kod mene jučer i prekjučer, baš sam se hvalio da sam zahvaljujući vama optimalno neinformiran. Otkad sam u penziji, sve je više toga što ne želim znati, a sve manje onih koji su mi u tome voljni pomoći. Znači, još ima toga što mi treba ostati nepoznato?”

“Čujte, konačno smo dobili pozitivne signale da bi Vrhovni sud mogao donijeti oslobađajuću presudu u slučaju Branimira Glavaša, ali vi ste zadnja osoba s kojom bismo se o tome usudili razgovarati.”

“Zanimljivo. A koji su to signali koji mene uopće ne interesiraju, ako se to ne smije znati?”

“Baš maloprije smo nekom tipu dali sedamdeset tisuća eura, nekom Srećku, sve smo mu strpali u najlonsku vrećicu u novčanicama od po sto eura, a on je obećao da će time potplatiti suce i osigurati pozitivnu presudu.”

“Ma nemojte mi reći?”

“Nećemo!”

Solidno dotiran državni činovnik

Kada “Jutarnji list” bude objavljivao ekskluzivnu policijsku bilješku o spomenutom susretu, vrlo je vjerojatno da će sadržaj izgledati upravo kako je gore navedeno. Za sada – kako izvještava policija preko “Jutarnjeg lista” – Ivan Drmić i Sanja Markešić priznali su da su pokušali podmititi suce Vrhovnoga suda kako bi ovi Glavašu izrekli oslobađajuću presudu, da su u tu svrhu stanovitome “Srećku” kešnuli 70 tisuća eura, a odmah nakon neposrednog kontakta s tom fantomskom osobom – kako stoji u policijskome zapisniku, proslijeđenom “Jutarnjem listu” – otišli u ured Stipe Mesića na ranije dogovoreni sastanak.

Dobri poznavatelji prilika, pak, tvrde da su se Glavaševi kompanjoni u sporno vrijeme s razvojačenim šefom države sastajali više puta, praktički svakodnevno. Tome dodaju neopozivu činjenicu da je Mesić, još dok je obnašao visoku funkciju, u kampanji za lokalne izbore otvoreno podupirao Glavaševu stranku, te se u nekoliko navrata teatralno pojavljivao u Osijeku, u društvu gradonačelnika Krešimira Bubala, mentalno ograničenog fašista i Glavaševa skutonoše. U optjecaju je i podatak da se samo nekoliko dana prije izricanja prvostupanjske presude sastao sa samim osječkim ubojicom, na nekom ručku u Tikvešu.

Kontakti jednoga živahnog penzionera, koji se druži s kime god želi i razgovara o čemu god hoće, ne bi se trebali nikoga posebno ticati – ili barem nikoga tako oficijelnog kao što su policija i “Jutarnji list” – kada Mesić ne bi imao na raspolaganju ured u službenoj državnoj vili, administrativni pogon sastavljen od savjetnika, tajnica, vozača, tjelohranitelja i drugih tehničkih lica plaćenih iz državnog proračuna, uključujući Budimira Lončara koji tamo visi umjesto preparirane jelenje glave, što bivšega šefa države – umjesto da se kao svaki pristojan umirovljenik hrva s viškom dokolice i manjkom ovlasti – stavlja u poziciju solidno dotiranoga državnog činovnika.

(Kada se u Hrvatskoj nakupi pet-šest bivših predsjednika, uzgred budi rečeno, bit će to već lijepo elitno naselje, vila do vile, savjetnik do savjetnika, Pantovčak Dva, s vojskom birokrata koji opslužuju pohabane vladarske figure i stoje na usluzi nekadašnjim državnicima koji, uz pomoć zakonske regulative i izdašnog budžeta, odbijaju prihvatiti političku, a poneki i fizičku smrt.)

To što se Stipe Mesić, kao solidno dotirani državni činovnik, susretao s članovima bande osuđenoga ratnog zločinca i bjegunca pred zakonom, i to baš u vrijeme dok su oni pokušavali korumpirati dvije ili tri mumije iz Vrhovnoga suda, zapravo više nikoga ne može sablazniti. Slične smo njegove higijenske navike mogli upoznati i dok je bio legalno izabrani predsjednik države, to jest solidno dotirani državni činovnik: intenzivno se družio s mafijaškim izdavačem Ivom Pukanićem, te za njim na sprovodu prolio kanticu suza, sastajao se pod neobičnim okolnostima s Hrvojem Petračem, vodio tajne diplomatske pregovore s Antom Gotovinom dok je ovaj bio u bijegu, “spajao poslovne partnere” koji će potom svoju suradnju okruniti slavnim aferama, poput one u Podravci…

Ipak, Mesić je tada bio podložan barem političkom reizboru; ukoliko im se nije sviđalo s kim se predsjednik države druži i kakve nagodbe sklapa, građani su mu mogli na izborima uskratiti povjerenje – što bi možda i učinili da je do njih doprla puna istina – i lišiti ga tajnica, savjetnika, vozača, kuhara, Lončara i drugog tehničkog osoblja. Sada, profesionalna dužnost bivšeg predsjednika osigurana mu je na doživotni rok, Stipe Mesić za svoje postupke ne odgovara nikome, pogotovo ne biračima, a ured u državnoj vili, tajnicu, vozača, savjetnike i druga tehnička lica više mu nitko ne može oduzeti.

Kako upokojiti vampira

To znači da svaka fukara može navratiti u Mesićev ured, popiti kavicu, sokić ili šljivu o državnome trošku, a onda će bivši predsjednik “voditi politiku”, “djelovati u interesu zajednice”, s tim da nikoga nije dužan izvijestiti o tome s kime se sastajao i zašto, o čemu je s dotičnom fukarom divanio, kakve je nacionalne probleme s bagrom rješavao, a prava je istina – koliko god bila gorka – da to malo koga uopće zanima. Međutim, stvar prilično košta.

Hrvatska je stvorila tako originalan političko-demokratski sustav da više nije moguće umiroviti umirovljenog predsjednika. Tako je i cijenjenome penzioneru ostavljena zanimljiva mogućnost da s polusvijetom opći u službenome ambijentu, a istodobno bude sasvim opušten, jer za to nikome ne polaže račune. Problem što se otvara sa slučajem Stipe Mesića – koji u svome uredu prima jatake ratnoga zločinca i bjegunca pred zakonom – nije moralne, nego infrastrukturne prirode. U protivnome, njegov bi konspirativni razgovor s Glavaševim razbojnicima nakratko bio prekinuo konobar Jure:

“Evo tri loze, gospodine bivši predsjedniče. To vam je šezdeset kuna!”