Otok koji ne dopušta ispraznost

Deset godina postojanja teatra Ulysses na Brijunima jednako je politička kao i kazališna činjenica. Uz priličan prezir i škrgut zuba dočekan je dolazak glumaca na ovaj otok 2001. pod vodstvom Rade Šerbedžije. Bilo je to zato što Rade Šerbedžija nije pljeskao hrvatskom nacionalizmu 1991. i zato – da se ne lažemo – što je za te nacionaliste Rade bio osoba “neprijateljskog” nacionalnog porijekla.

S druge strane, Brijuni do danas služe hrvatskoj desnici kao mantra kada želi pasti u trans mržnje protiv Jugoslavije, Tita i socijalizma.

Cjelodnevno dirinčenje

U takvoj situaciji, postojanje teatra Ulysses na Brijunima točka je prinudne ali ljekovite političke tolerancije koja 10 godina neprestano radi bez obzira na to što se na otoku kazališno događa. Od prvih dana do danas po raznim se  kuloarima, glasno ili sebi u bradu, olajavaju i otok i Šerbedžija, ali taj otok, ne sudjelujući u nikakvim prepucavanjima,  pravi solidne predstave i u grozdovima dovodi publiku pred svoju tvrđavu Minor.

Današnja prisutnost jednog kazališta koje zbog krvnih zrnaca i političke orijentacije nije po volji mnogima, ipak je dokaz postojanja kakve takve koegzistencije u Hrvatskoj, a ne samo gole netrpeljivosti. Nadalje, s obzirom da na papiru postoji stotinjak privatnih kazališta, a da zapravo većina njih ne radi ništa, Ulysses jednostavno predstavlja čisti poslovni dobitak.

Bilo je optužbi da kazalištu na otoku ne nedostaje ni ptičijeg mlijeka, ali pogled s lica mjesta govori nešto sasvim drugo. Računovodstveno gledano, lako je dokazati da otočki teatar živi od ulaznica (koje nisu baš jeftine), od sponzora i samo s 11 posto dotacija od istarske županije i države. Javni teatri na prostoru bivše države uglavnom žive na administrativnim jaslama, a prihod od ulaznica računa se kao sitniš. 

Svi koji sudjeluju u brijunskim predstavama, od glumaca do pomoćnog osoblja, spavaju u malim sobicama koje su nekada koristili Titovi vojnici. Prehrana je zamišljena u jednoj menzi sličnoj onoj s omladinskih radnih akcija.

“Ovde se dirinči po čitav dan, probe se održavaju i po suncu i po mesecu i živi od suve ljubavi”, kaže beogradski glumac Nebojša Glogovac koji igra u nekoliko otočkih predstava.

Repertoarno, desetogodišnji niz Ulyssesovih predstava respektabilan je u programskom smislu, na čemu bi mu moglo zavidjeti svako domaće kazalište. “Kralj Lear” igra desetu godinu za redom a izvedbe, od “Medeje” do “Pijane noći” i od “Hamleta” do “Romea i Julije ’68”, uvijek su bile pune. Bilo je koncerata Darka Rundeka i Arsena Dedića, večeri Vanesse Redgrave i artističkih žurki svake vrste.

Otok su posjećivali političari i krupne zvjerke ali i pankeri i studentarija. Kazališno gledano, predstave teatra Ulysses u ovih 10 godina nisu bile estetski revolucionarne ali su bile silno kazališno uzbudljive. One nisu politički štipale za oči i osvajale nove prostore, ali su insistirale na prostoru kojeg imaju. Na mogućnost otoka.

Što se tiče političkih provokacija, Ulyssesova redateljica Lenka Udovički bila je oko toga već u startu jasna.

– Politički eksplicitne predstave nemaju puno smisla jer kada publika s ovih prostora gleda predstave o onome što se na tim prostorima događalo posljednjih 20 godina to automatski snižava njihovu inteligenciju za sedamdeset posto.

Dug život i zdravlje

Zato su sve Ulyssesove predstave dramaturški dobro upakirane. U njima doduše ima politike, od nastanka do raspada Jugoslavije i od Golog otoka do ’68. ali prije na razini općih mjesta nego uznemirujućih detalja. Da li je Lenka u pravu ili ne, pitanje je za diskusiju ali njena predstava “Majka Hrabrost” s Mirjanom Karanović u glavnoj ulozi, u Sarajevu u ožujku 1992., koja govori o hrabrosti u teškim vremenima, ispraćena je dugotrajnim frenetičnim aplauzom. Dva tjedna kasnije u Sarajevu je počeo  rat.

Što je to što teatar na Brijunima bitno odvaja od kazališta ljetne zabave? U slučaju Ulyssesa radi se o autentičnoj želji za kazališnom avanturom u kojoj  otok funkcionira kao partner i kao suparnik u isto vrijeme. Nije moguće igrati predstavu dok huču more i vjetrovi i čuju se noćne ptice, a da ta predstava ne govori baš ništa. Otok – to se vidi u Ulyssesovim predstavama – kažnjava ispraznost i nagrađuje one koji su spremni surađivati s njegovom energijom. Tako i najnovija Ulyssesova predstava “Oluja” nije donijela nešto kazališno novo, njome se nije puno bavila teatarska kritika osim isticanja sjajne glume Nebojše Glogovca  i Rade Šerbedžije ali svi se slažu da je ukupni doživljaj bio maestralan. Tu izuzetnost najbolje objašnjavaju riječi glumice Anette Bening koja je prisustvovala premijeri: “Nema boljeg mjesta na svijetu za Shakespearovu ’Oluju’ od ovog otoka…”

Sve u svemu, brijunskom Ulyssesu treba poželjeti dug život i šibanje vjetrovima pod suncem mediteranskim. Zato što je afirmirao jedan tip specifičnog kazališnog uzbuđenja i zato što se u neveselim prilikama političkih i nacionalističkih  predrasuda uopće usudio postojati.