Političko rješenje opravdano je potražiti u UN-u

Iako se najavljivalo da će Srbija uvažiti svako mišljenje Međunarodnog suda pravde o pitanju Kosova, nadležni u Beogradu došli su do zaključka da ništa još nije riješeno, da je taj Sud odlučivao (uzgred, o bedastom pitanju) pod političkim pritiskom, te da je novi izlaz iz višedesetljetne kosovsko-srpske agonije moguć u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda.

Još jedna jesen, dakle, za nadgornjavanje po pitanju Kosova i još koji mjesec za uvjeravanje srpske javnosti da ništa od onoga što je davno izgubljeno nije istina i da Kosovo jest dio Srbije, a da će se o modalitetima života Srba i kosovskih Albanaca još pregovarati.

Teret Miloševićevog režima

Da li je jednostrano proglašenje nezavisnosti od strane privremenih institucija samouprave Kosova u skladu s međunarodnim pravom, glasilo je pitanje koje je Srbija podastrla Međunarodnom sudu pravde. Ovaj je odlučio: jest. Kakvo pitanje, takav odgovor: sud se nije upuštao ni u što drugo, ma koliko pravni stručnjaci u Srbiji mislili da će ovo pitanje otvoriti i problem suštine kosovske nezavisnosti.

Svjesna da nije postignut dogovor između strana o posljedicama jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova, Skupština Srbije koji dan nakon objavljivanja savjetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde sazvana je na izvanrednu sjednicu. Zastupnici su se opet malo svađali i prepucavali na pitanju tko je ustvari izgubio Kosovo, da li Slobodan Milošević ili oni koji su na vlast došli nakon njega, da bi potom komotnom većinom izglasali najnoviju Rezoluciju o Kosovu.

Ona kaže, tražeći usvajanje na zasjedanju Generalne skupštine UN-a: “Vodeći računa o činjenici da jednostrana secesija ne može biti prihvatljiv način za rješavanje teritorijalnih pitanja,

1. Prima na znanje Savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde donijeto 22. srpnja 2010. o tome da li je jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova u skladu s međunarodnim pravom,

2. Poziva strane da pronađu uzajamno prihvatljivo rješenje za sva otvorena pitanja putem mirnog dijaloga, u interesu mira, sigurnosti i suradnje u regionu,

3. Odlučuje da uključi u privremeni dnevni red 66. zasjedanja točku pod nazivom: ‘Daljnje aktivnosti poslije donošenja savjetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde o tome da li je jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova u skladu s međunarodnim pravom”.

Taj šturi tekst, koji je već izazvao komešanje u Evropskoj uniji i izvan nje, gotovo je sigurno, ništa neće izmijeniti u sadašnjem stanju stvari na terenu. Odgovor Međunarodnog suda pravde, kaže profesor međunarodnog prava Vojin Dimitrijević, ne obavezuje Generalnu skupštinu, nego joj treba poslužiti pri daljnjem razmatranju situacije na Kosovu.

– I države, kao i međunarodne organizacije i svi razumni ljudi, kada su suočeni s donošenjem važnih odluka gledaju da eliminiraju rješenja koja bi bila protupravna, osim ako ne smatraju da su im ugroženi vitalni interesi, pa da moraju riskirati kršenje prava. Ni Generalna skupština UN-a nije izuzetak, pa će vjerojatno tražiti politička rješenja na politički način, ali će joj savjetodavno mišljenje biti orijentacija kako da izbjegne odluke protivne međunarodnom pravu. Stoga su napori da se u Generalnoj skupštini potraži rješenje prihvatljivo za Srbiju sasvim opravdani, ali se ne može očekivati da će većina u tom tijelu dezavuirati Međunarodni sud pravde kao pravni autoritet – kaže Dimitrijević, dodajući da se današnja Srbija mora, nažalost, suočiti s činjenicom da i dalje nosi teret godina Miloševićevog režima.

– Njoj ne ide u prilog to što bar trećinu njenog parlamenta čine bivše i sadašnje pristalice Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja i što izgleda da vlade u Srbiji zaredom, iako kritiziraju Miloševićeve unutrašnje postupke, energično brane njegove vanjskopolitičke poteze i avanture – kaže Dimitrijević.

U limbu između dvije neodgovorne države

Ima i onih koji tvrde, poput Demokratske stranke Srbije i njenog lidera Vojislava Koštunice, da Srbija nije trebala ići pred Međunarodni sud pravde i da ne treba ići pred Generalnu skupštinu, već da odluku treba prepustiti Vijeću sigurnosti UN-a, gdje za podršku ima Kinu i Rusiju. Ta se grupacija zalaže i za tužbe protiv država koje su Kosovo priznale; problem koji su Koštuničini legalisti, međutim, zanemarili jest u tome da Srbija nije dala svoj bezrezervni pristanak za nadležnost Međunarodnog suda pravde (koji jedini ima ovlaštenje rješavati sporove među državama), pa cijela stvar pada već na prvom preduvjetu za rat međunarodnim paragrafima protiv velikog dijela Evrope i svijeta.

Cijela ta priča s novom rezolucijom jalova je kao i ona preambula Ustava Srbije u kojoj piše da je Kosovo neodvojiv njen dio. Sve je samo za unutrašnjopolitičku upotrebu, jer se vlasti u Beogradu dosad nisu potrudile da s Kosovom i tamošnjim Srbima, ali i Albancima, riješe ma i jedan njihov životni problem, a oglušile su se i o nedavnu ponudu EU-a da im u tome pomogne. Srbi s Kosova, najveće žrtve lažnih beogradskih obećanja, žive u nekom limbu između dvije neodgovorne države, kosovski Albanci i sami su zarobljeni u silnim problemima koje im nezavisnost Kosova neće riješiti u doglednoj budućnosti. Nedavno se, na primjer, pojavio podatak da nekih 60 tisuća ljudi albanske nacionalnosti, koji su svoje mirovine zaradili u srpskim firmama na Kosovu, godinama ne primaju mirovine i da nema šansi da ih ostvare, taman i da bar u tom smislu priznaju srpsku nadležnost na Kosovu.

Nikakva rezolucija neće promijeniti činjenicu da Beograd nema suverenitet nad teritorijem i građanima Kosova, osim nad ono malo Srba u sjevernom dijelu koje podmićuje s duplim i trostrukim plaćama od tisuću-dvije eura, o kojima i građani Srbije i građani Kosova mogu samo sanjati. Uopće, valjalo bi se ugledati na primjer Srba u Hrvatskoj koji svoja prava traže u Zagrebu, ili barem iz službenog Beograda uputiti podršku Petru Miletiću, zastupniku u kosovskom parlamentu, kojeg ranjavanje od strane onih koji ne pristaju na zajednički život nije omelo u sudjelovanju u zajedničkim kosovskom parlamentarnom životu.