Povratak Franjkenštajna

 

Bilo da je startna inicijativa o tzv. retuđmanizaciji HDZ-a, otprije desetak dana, potekla iz vladajućih, medijskih ili trećih krugova, prvenstveno u oko upada daljnji nedostatak svake relevantne supstance za jednu takvu, kažu čak i – političku akciju. Naime, u trima visokotiražnim novinama, za hrvatske prilike, ta je mogućnost načelno tematizirana kao nešto posve realno, a da nije kazano što bi ona točno značila u praksi, kakve konkretne zaokrete i preinake.

Točnije, naveden je jedan kriterij, no više kao puki simbol revizije odnosa prema glavnoj figuri dotične hrvatske stranke u njezinih prvih deset godina: vodstvo HDZ-a ponovno za-topljava odnose s obitelji Franje Tuđmana. I to je sve. Ovaj put niti da bi netko zavapio za neumrlim duhom upokojenog, kao bivši splitsko-dalmatinski župan Branimir Lukšić prije nekoliko godina: “Ustani, hrvatski lave, i rikni!”

Za ovu je prigodu nekoliko viđenijih stranačkih lica u izvjesnom tjedniku istaknulo svoje poruke ljubavi spram Prvog Hrvatskog Predsjednika, te bi se neobaviještenom promatraču  HDZ odjednom lako mogao učiniti kao neke vrste jubilarni The Franjo Tuđman’s Revival Big Band… I, sad, možemo se mi u vezi mogućega njegovog povratka u našu zbilju povesti za neodoljivim refleksom povraćanja, no bilo bi dobro vidjeti kako je ipak posrijedi apsolutno fantomska iritacija; jer, ako nam pod nos i jest servirano nešto jako kvarno, to zasigurno nije ništa u čemu ionako ne grcamo svaki dan.

Nepraktični relikt

Ne računajući njegovu biološku smrt – nije se ovdje mislilo niti na biološki povratak – Franjo nas je Tuđman prije deset godina napustio prije svega utoliko što je njegov već anakroni model državotvornog nacionalizma spuštenoga garda, kao i autokratskog upravljanja državom nalik feudu, lagano i hitro odmijenjen liberalnijim i operabilnijim servisom privatnog kapitala bez viška dnevnog sentimenta prema lakozapaljivim etničkim motivima. Sjećamo se, Tuđman je buduću Hrvatsku usnuo kao posjed dvjestotinjak domaćih obitelji, podrazumijevajući kako iste – iz sasvim nejasnih razloga – nikad neće svoje lako zgrnuto bogatstvo preprodavati strancima.

Odlazak tako nepraktičnog relikta zato je s vidnim olakšanjem bio dočekan i u HDZ-u; tamo je izraz rasterećenja, štoviše, bio najupadljiviji. Trebalo se i po ubrzanoj proceduri distancirati od nezgodnijeg dijela prošlosti, onog što nas dandanas upućuje na međunarodno-pravosudnu domenu, a da to ipak ne bi otišlo malo predaleko – ljubazno se pobrinuo SDP s ostatkom tada nastupajuće koalicijske vlasti.

Prvi posttuđmanovski premijer, predsjednik SDP-a Ivica Račan odradio je u to vrijeme i notornu Deklaraciju o Domovinskom ratu i prve pomirljive korake odavanja pošte pokojniku, dok se iz redova HDZ-a, međutim, Tuđmana zadugo spominjalo tek na male doze. A bilo je posrijedi razdoblje – o, i to pamtimo – kad se čak govorilo o “detuđmanizaciji Hrvatske”… No, kao i sve slične naše tobožnje reforme sa zavodljivim katarzičkim obojenjem, tako je i ova protekla s figom u džepu.

Kad se na vlast uskoro ponovno vratio HDZ, realizirana je i jedina istinska korist opsežne restratifikacije centara moći i službenog poretka vrijednosti nakon Tuđmana. HDZ pod vodstvom Ive Sanadera, naime, umio se – dobro, usput i oprao ruke – od sirove etnošovinističke strasti što je tu stranku s ambicijom šireg pokreta dotad karakterizirala iznad svega. To se sjajno uklopilo u jedini, zapravo, Sanaderov politički program uopće: bezrezervno pristupanje Hrvatske asocijacijama kao što su EU i NATO. Ostalo je ljuta krađa, s dojmom kako je Sanadera novac zanimao puno više negoli Tuđmana.

Od onoga nazovi-programa ostalo je dosada malo; izlizao se uslijed sve burnijih ekonomskih tegoba koje su nas zadesile u međuvremenu, a lani se pokazalo i da je ulazak u EU apsolutno nemoguće postići do sljedećih izbora. Brojne najave uoči njih gotovo jednoglasno predviđaju HDZ-ov krah po volji birača 2011. godine, dakle, pa je ta stranka dospjela pred imperativ smišljanja nove dude-varalice za uznemireni puk. Naravno, sve je lakše od projektiranja ekonomskog oporavka u korist socijalne države, pogotovo za vlast čiji se privatni interes tako afirmira upravo kroz pljačku javnih dobara.

Ali, odnos prema tuđmanovskoj našoj prošlosti ustvari i dalje pati od gadnih simptoma kakvi dolaze do izražaja u npr. sudskim procesima nad ratnim zločincima, generalima HV-a Mirkom Norcem i Branimirom Glavašem, s bestidno niskim kaznama za dokazana najstrašnija zlodjela nad zarobljenim civilima. A najbliži suradnici tih i drugih zločinaca u slučajevima poput osječkih ili, pak, splitskih i sisačkih, i dalje sjede na najvišim pozicijama najviših tijela državnih vlasti poput Sabora RH, Vrhovnog suda i Državnog odvjetništva.

To je, nekako, i realna mjera naše tuđmanoidnosti. Kozmopolitska umivenost same elite – kad već ne i šire – pokazuje se uobičajeno licemjernom varkom, pa je i oglašena retuđmanizacija bijedno nesadržajan pojam. Nema se HDZ Jadranke Kosor, pa ni dosta drugih, što niti kako retuđmanizirati, kad ni ona glasovita detuđmanizacija nije provedena ozbiljno niti iskreno, ma koliko da je rečeni primjer konkretne pragmatičnosti jednog Sanadera bio dobrodošao za, recimo, Srbe u Hrvatskoj.

Desničarski polusvijet

A druga je priča to što kojekakav desničarski polusvijet nalazi svoj ideološki prostor u nametanju čitavog seta drugih kvalifikativa, međutim, što ih se gotovo intuitivno vezuje s imenom Franje Tuđmana. Maloposjednički stranački šljam između kojeg se opet nekako pomalja i stariji Tuđmanov sin Miroslav, obilato potkupljeni udrugaši, dijabolični crkveni jurišnici i banalni desni intelektualci – svi oni drukaju za ponovnu sakralizaciju nacionalnih mitova, od kojih je najuspješniji nacija sama. Vrhovnik je njima u tome bio i ostao bog.

Komunizam je njima, pak, bio i ostao stran u prvom redu zbog internacionalizma. Crkva, dragovoljačka krema, stanoviti povjesničari – više ne samo marginalci – posljednjih su tjedana ustrajniji no inače u prokazivanju crvenog zla što prijeti hrvatskom biću, nerijetko u obliku četništva. Biskupi ga vide i u HDZ-u, što se ne libe objaviti u Glasu koncila.

Ako je već dotle došlo, ne treba sumnjati da će komunjare iz  HDZ-a uvidjeti kako od blagopočivajućega Tuđmana i njegova naslijeđa ususret predstojećim izborima svakako treba jamiti što se dade, i da se masama valja umiliti na svaki raspoloživ način, uz prikladnu zvaničnu formu takvog pseudomanevra. Zaoštravanje će vjerojatno ostati na retoričkom nivou, da bi nakon jednokratne upotrebe nanovo bilo potisnuto u razne čavoglavske module za opstipaciju do sljedeće velike nužde.

  •  

Nenad Miščević, Filozofski fakultet u Rijeci

Tuđman i EU ne idu zajedno

Ne znam što HDZ ima u glavi, ali je moguće da želi privući desne birače. Loše je da stranka koja je s Kosorovom barem u nastupima izbjegavala bilo kakve desničarske asocijacije, sada krene s njima, kako za političku kulturu u zemlji, tako i za suradnju predsjednika države i premijerke, i tako dalje. S druge strane, jasno je da tu vrstu strategije u predizborno vrijeme poduzimaju sve stranke koje osim sigurne baze moraju uloviti i one koji su na pola puta. Ipak, kad usporedim tu situaciju s Mađarskom, gdje tzv. umjerena desnica beskrajno podilazi divljacima na krajnjoj desnici, mogu reći da kod nas takvog podilaženja nema.

Naravno da se ne bi smjelo koristiti istovremeno i euroretoriku i tuđmanovsku retoriku, ali sve naše stranke upadaju u proturječja. Ako se sjećate, HNS je imao super prosocijalnu retoriku Vesne Pusić, a u isto vrijeme je Radimir Čačić  pričao da siromašni ljudi uopće ne bi smjeli ući u politiku jer siromašan čovjek koji uđe u politiku istog časa postaje korupcionaš, pa bi ljude koji nisu nezavisno bogati trebalo držati izvan politike. Dakle, to priča stranka koja je samu sebe predstavljala kao vrlo socijalnu.

Što se tiče katoličke crkve i novog njihova približavanja Tuđmanu, nadam se da izravno toga neće biti. Do sada se barem vrh Katoličke crkve, Bozanić i ljudi oko njega, nekako uspijevao držati dalje od Tuđmanovog kulta i nisu gurali Tuđmana u prvi plan. Ako crkva to napravi, to će biti strahoviti pad i debeli korak unatrag, pa se nadam da to ipak neće poduzeti i da su oči našeg crkvenog vrha ipak uprte iznad Hrvatske, u Vatikan i opću crkvenu priču.

  •  

Vesna Škare Ožbolt, predsjednica DC-a

Ljubav HDZ-a i Tuđmanovih je normalna

 

Mislim da bi bilo normalno i pristojno da se HDZ i obitelj Tuđman približe i normaliziraju odnose jer je Franjo Tuđman stvarao HDZ. U tim odnosima ma svega i svačega i to se neće moći riješiti u pet minuta, ali meni osobno nije neobično da su se počeli približavati. Neobično je bilo da su se razdvojili čim je Tuđman umro.

Ne vidim ništa loše u takvom načinu prikupljanja birača jer je u zemlji stvorena polarizacija i

sve se okuplja oko SDP-a i HDZ-a. Treće opcije nema; jednostavno kao takva ne postoji. U vrijeme Tuđmana bilo je više stranaka nego što ih ima sada, neki pobornici polarizacije će reći da to nije bilo normalno, a oni koji nisu pobornici polarizacije reći će da ih je možda bilo previše, ali da je normalnije da bude više stranaka jer tada građanska srednja opcija dolazi do izražaja. Sad veliki broj ljudi ne izlazi na izbore i to se primjećuje. Zbog toga bi zemlju definitivno mogao pokrenuti jedan novi pokret kao što je bio onaj za stvaranje hrvatske 1990. ili kao što je bio pokret za promjene 2000. godine. Sada bi nam, držim, trebao neki pokret koji bi narušio polarizaciju.

  •  

Andrea Zlatar-Violić, Filozofski fakultet u Zagrebu

Patetika bez efekta

 

Mislim da se radi o retorici koja za cilj ima kratkoročni politički učinak. Izbori su blizu i za HDZ postoji bojazan da je dio desnoga biračkog tijela ostao izvan njihovoga političkog domašaja, i zbog toga se bori za moć ususret novim izborima. Moja je procjena da je hrvatsko biračko tijelo sada zaplašeno ekonomskim krizama i da u tom smislu nije važna podjela na lijevo i desno. Jasnije, mislim da desničarska retorika ne može pokriti svakodnevne egzistencijalne probleme, i da je pozivanje na tuđmanovsku retoriku jedan patetični čin bez efekta.

Smatram da europska orijentacija i tuđmanovska retorika ne idu zajedno, ali nisam sigurna da europske institucije vide te razlike. Crkva se ne bi smjela miješati u pitanja politike – njezin je prostor socijala – pomagati siromašnima, a njih ima toliko da ih ni država ni crkva ne mogu zbrinuti. U europskom kontekstu, Hrvatska mora funkcionirati kao pravna država i u tom smislu nikakvo stajalište Crkve ili njezinih predstavnika ne bi trebalo biti relevantno.

Mislim da će socijalna i ekonomska kriza poništiti razlike među strankama, a pogotovo oslabiti moć Crkve kao pripomoći desnim strankama. Ako je zbilja 87 posto Hrvata orijentirano katolički, naprosto ne mogu zbrojiti količinu onih koji sudjeluju u nepravnoj privatizaciji, koji rade na crno ili sivo, i koji ni na koji način ne poštuju pravni sustav. Ali glasaju za onu stranku, uglavnom HDZ, koja im omogućuje sivu ekonomiju, ne samo u financijskom nego i u političkom smislu.

  •  

Goran Čular, Fakultet političkih znanosti u Zagrebu

Nerealno dizanje iz groba

 

Ne bih pridavao veliku pažnju tome što neki govore o oživljavanju Tuđmana, to bi bilo moguće jedino da ga se digne iz mrtvih. Riječ je o nemogućoj riječi koja se koristi da bi se u krugovima desno od HDZ-a kritiziralo njihovo napuštanje izvornih desničarskih pozicija. Bitna je ideja koja stoji iza termina, dakle, po kojoj je došlo do detuđmanizacije Hrvatske, pa i HDZ-a pod Sanaderom. Istina je da oni u par bitnih stvari i jesu poduzeli kurs prema centru, uz tipičnu europsku kršćanskodemokratsku praksu žigosanja dviju istaknutih strana, fašističke i komunističke. Ali, promijenili su onaj katastrofalni odnos prema manjinama.

Također, počela su se više otvarati pitanja o ekonomiji, no izrazitiji desničari smatraju da nametanjem tzv. retuđmanizacije i dalje mogu naći mogućnost za utjecanje na HDZ. To je vapaj, posve nerealan. Tuđmanov režim bio je sav obilježen njegovom ličnošću, a danas za afirmaciju tuđmanovskih vrijednosti nema ni njega niti ondašnjih strukturnih uvjeta poput rata, tranzicije, nacionalnog emancipiranja, dominacije jedne stranke. On je bio pritom integralistički nacionalist, kakvih nakon njega više nema. A imao je poluge moći kao što je bio polupredsjednički sustav sa strankom koja je bila premoćna zahvaljujući manipulacijama izbornim sustavom, dok se ostalo pokrivalo izvrgavanjem demokratskih normi. Uostalom, ako HDZ danas i posegne za malo češćim predizbornim pozivanjem na svog prvog predsjednika, nemojmo zaboraviti da su oni već jednom preko pitanja Franje Tuđmana prešli jednostavno tako da ga godinama gotovo nisu ni spominjali.

  •  

Slavko Goldstein, publicist i nakladnik

Identifikacija s gubitnikom

 

Nisam dovoljno pratio ono što je u javnosti posljednjih tjedana rečeno na temu, kako ste kazali, retuđmanizacije HDZ-a. No, smatram da je Franjo Tuđman bio, i to veoma očito razgraničeno, pobjednik u ratu i gubitnik u miru. Prema tome, oslanjati se danas na njega, odnosno pozivati se na ličnost koja je zaista u miru štošta izgubila i puno toga upropastila, zapravo je identifikacija s gubitnikom čije gubitničko nasljeđe i danas u velikoj mjeri osjećamo. Stoga osobno uopće ne razumijem kome i zašto može pasti na pamet da se upušta u akciju neke retuđmanizacije, što god da to značilo. Jer, za razliku od Dobrice Ćosića i njegove nategnute teorije o Srbima kao narodu koji u miru gubi ono što je dobio u ratu, na Tuđmana se taj zaključak doista može vjerodostojno primijeniti.