Stranke dobro, društvo na aparatima

S Hrvojem Jurićem, docentom na Katedri za etiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, razgovarali smo o aktualnoj političkoj situaciji, etici i bioetici, odnosu aktivizma i teorije u nas. A sve to s obzirom na njegov višestruki identitet filozofa, aktivista i anarhista.

Ako se kriza prvenstveno promatra kao financijska i ekonomska, a ne i

općedruštvena, kako da se filozof uopće uključi u javnu raspravu? Zakazuje li više teorija, koja ne stremi zbilji ili sama zbilja, koja kao da ne treba teorije?

– Kao prvo, ne mogu ne misliti financijsku/ekonomsku krizu kao moralnu, političku i općedruštvenu. Jedino oni kratkovidni ili oni koji žele manipulirati masama kako bi ostvarili svoje partikularne interese tumače krizu ili, bolje rečeno, slom koji doživljavamo kao “običnu” financijsku ili ekonomsku krizu što se može riješiti u okvirima sistema koji ju je proizveo. Pritom se i oni koji žive u blaženom neznanju i manipulatori u interpretaciji problema i u pokušajima rješavanja, zadržavaju na simptomima koji se ponajprije pokazuju na ekonomskoj razini. Ali problemi su kudikamo dublji i ne mogu biti riješeni u okvirima postojećeg sistema. Na filozofima i teoretičarima je da istraže uzroke ovog stanja, da prokopaju dublje nego što je poželjno, da ne budu mainstream nego alternativa ili avangarda, što podrazumijeva i nacrte transcendiranja zbilje, kao i huškanje na akciju i sudjelovanje u njoj. Dakle, aktiviranje kritičkog i subverzivnog potencijala filozofije/teorije i pojačan javni angažman.

Mislim da teorija sve manje zakazuje. Mislim da je, barem privremeno, suspendirana iluzija da teorija može biti “naivna” i “nevina” te da teoretičar može kontemplirati o nadvremenskom i izvanvremenskom naočigled zbilje koja nuka na angažirano mišljenje i djelovanje. Šteta što je Marxova 11. teza pretvorena u šaljivu poštapalicu, jer ona precizno govori što je filozofima i teoretičarima činiti. Drugo je pitanje konteksta u kojemu se to treba činiti. Sistemske kontratendencije, o kojima ST!llness pjevaju kao o “globalnom zatupljenju”, i pasivnost građana, otežavaju proboj novih, pogotovo radikalnih ideja. Ali nema druge nego da budemo ustrajni i razvijamo različite strategije i taktike borbe. Ukratko: zbilja treba teoriju, ali prvo ta teorija mora pokazati da može pridonijeti preobražaju zbilje.

Lažna demokracija

U kakvoj su vezi bioetika i biopolitika, još jedan pojam danas u teorijskom opticaju? Insistiranje na moralu, vrijednostima, buđenju svijesti i odgovornosti može biti način ulaska u polje političkog? Potreba za “novom etikom“ može biti politička?

– Nije mi jasno zašto se često suprotstavljaju bioetika i biopolitika, jer ih vidim kao dva pristupa istoj problematici. Suprotstavljaju ih vjerojatno neinformirani, koji smatraju da je bioetika vezana isključivo uz konzervativni katolički nauk o svetosti života. I bioetika i biopolitika rade na dekonstrukciji sistema manipulacije životom i ugrožavanja života, ljudskog i ne-ljudskog, na različitim razinama. Bioetika se uglavnom bavi znanstveno-tehnološkim aspektom manipulacije životom, ali mnogim je bioetičarima jasno da moderna

tehno-znanost djeluje u jedinstvu s vladajućim ekonomsko-političkim sklopom, pa joj tako i pristupaju. U tom smislu, i postavljanje problema i pokušaji rješenja  u horizontu bioetike mogu biti način ulaska u polje političkog. Nadam se da ne treba dokazivati kako su etika i politika u izravnoj vezi, bilo da smo aristotelovci ili kantovci ili utilitaristi ili kangrgijanci. 

Može li se npr. s bioetičkog stajališta promatrati naš stranački život?

Jesu li sve naše parlamentarne stranke “životno-neodržive“?  Kako uopće vidite strukturu političke scene, s obzirom na to da zagovarate civilni aktivizam?

– Zgodna primjedba, na koju bih mogao slikovito odgovoriti: naše stranke i partitokratski sistem koji su stvorile su vrlo žilavi, ali je baš zato – društvo na aparatima. Da bi se govorilo o našoj političkoj sceni, prvo treba uspostaviti jednu drugačiju geometriju: ne radi se o parlamentarnim i vanparlamentarnim strankama, o stranačkoj poziciji i opoziciji, o stranačkoj ljevici i desnici – jer sve one igraju u zajedničkoj predstavi i uživaju u tome – nego se radi o partitokraciji koja se lažno predstavlja kao demokracija, o stranačkom i nestranačkom u politici, o političkoj oligarhiji i građanima koje se svjesno zbunjuje kvazipolitičkim podjelama, bilo depolitiziranjem ili hiperpolitiziranjem.

Samoorganizirana opozicija

Obično se u političkom životu prepoznaju tri načina organiziranosti: stranke, sindikati i nevladine organizacije?

– U skladu s drugačijom geometrijom političkog života, ta mi se trodioba čini nedostatnom, ponajprije zato što su naši sindikati uglavnom kalkulantski, beznadno vezani uz partitokratsku oligarhiju, a nevladine organizacije često ne igraju onu subverzivnu ulogu koju bi trebale. Postoji i četvrto, a to je samoorganizirana opozicija koja je postala vidljiva u zadnjih godinu-dvije:  radnici, seljaci, studenti i građani okupljeni oko lokalnih inicijativa koje se bave ekološkim, urbanističkim i sličnim pitanjima. Ta je opozicija nastala iz puke nevolje, uvidjevši da se u onom trokutu ne da mnogo toga popraviti. No, treba joj još vremena i energije da napravi konkretnije pomake, samo mora održavati radnu temperaturu. Vlast se treba bojati onoga što se najčešće naziva “ulicom”:  kad kažem vlast, mislim i na tzv. poziciju i tzv. opoziciju.

Neki teoretičari govore o konzumerizmu kao glavnoj ideologiji u pretvaranju građana u puke potrošače, a sindikati o egzistencijalnoj ugroženosti opstanka dijela radnika, nezaposlenih i drugih ranjivih skupina. Kako zajedno promišljati te “mimosvjetove“ i je li to uopće nužno?

– Nisu to odvojeni svjetovi, jer se “goli opstanak” ugrožava na sve spomenute načine. Npr. studentski pokret: studenti su uspjeli pokazati da je njihova borba usko povezana s borbom radnika i seljaka, pa i sa zagrebačkim “varšavskim paktom”. Čini mi se da su ih shvatili i s druge strane. Razlike koje postoje na razini artikulacije problema i na strateško-taktičkoj razini mogu se pomiriti ako se jasno definira minimalna osnova za suradnju i zajedničku borbu.  Ne mora svima biti jasno baš sve, ali svima mora biti jasno tko je zajednički neprijatelj, a to je neoliberalni kapitalizam u sprezi s partitokratskom politikom.

Kako je u nas uopće formirana javna sfera? Jesu li političari i novinari u toj strukturaciji općenitosti privilegirane pozicije?

– Da, političari, novinari, crkveni dužnosnici, biznismeni, selebritiji raznih vrsta… A među privilegirane mogu dospjeti i drugi, pa i društveno marginalizirani, ako ih političko-ekonomsko-medijska elita može apsorbirati i iskoristiti u svoje svrhe.

Profesionalni aktivizam

Postoji li problem NVO prakticizma, bez volje i želje za praktičkim posredovanjem? Ako da, tko je kriv ili barem odgovoran za takvo stanje?

– Sasvim sigurno uz “NVO prakticizam bez suvisle teorije” treba spomenuti i problem profesionalizacije angažmana na civilnoj sceni, povezan s ovisnošću aktivnosti NVO-a o domaćim i stranim dotacijama, gubljenjem aktivističkog drivea, petrificiranjem i atrofiranjem… Spas vidim u građanskim inicijativama i ad hoc koalicijama, u kojima sudjeluju i nevladine organizacije, ali ne kao samosvrhovite institucije, nego zbog stvarnih problema koje stvarno treba rješavati. A isto zapravo vrijedi i za teoretičare kojima treba objašnjavati onu poslovicu: theoria sine praxi sicut rota sine axi.

Što mislite o “sektorizaciji” civilnog angažmana (mirovni, ekološki, feministički…)?

– Kao što je “sektorizacija” u sferi teorije samo pitanje stavljanja naglaska na određena pitanja pod vidom zahvaćanja cjeline, tako bi i civilni angažman trebao biti segmentiran onoliko koliko to zahtijevaju određeni problemi i konkretna situacija, ali ne bi smio gubiti iz vida cjelinu problema i trebao bi djelovati u skladu s time. Ne mogu svi raditi sve, to je jasno, ali nitko ne smije ostati ograničen samo na “svoje”, ekološko, mirovno, feminističko… Nažalost, često susrećem animalističke aktiviste koji nisu dospjeli do kritike ekonomsko-političkog sistema, feminističke aktivistkinje koje su posve ekološki neosviještene, mirovne aktiviste koji su slijepi za oboje, a svi skupa nezainteresirani za radnike i seljake. Pluralizam pristupa i interesa, koji je neizbježan, ne isključuje stvaranje zajedničke platforme kao preduvjeta za zajedničko djelovanje u različitim situacijama, s obzirom na različite probleme.

U kojim je organizacionim oblicima izvediva ravnopravnost teoretičara i aktivista koju zagovarate? Je li još aktualna taktika Hakima Beya o privremenim autonomnim zonama?

– Ta je ravnopravnost izvediva u svim organizacijskim oblicima, ali treba tragati za modelima u kojima se može postići sinergija. Jedan je od preduvjeta i da tzv. teoretičari i tzv. aktivisti ne podcjenjuju jedan ili drugi tip aktivnosti. A potrebno je i da svatko u svom djelovanju, koliko je moguće, objedini te sfere. Beyovske “privremene autonomne zone”, kao žarišta otpora,  vjerojatno su najbolji model za međusobno prepoznavanje i poticanje, iako prihvaćam neke prigovore o globalnoj neučinkovitosti tog koncepta.

Ispražnjeni avatari

U svome tekstu  o utopiji, anti-utopiji i post-utopiji te potrebi za povratkom ‘transcendiranja stvarnosti’ ne prezate od nužnosti ‘razaranja postojeće egzistencije’. Ako nije ‘drugarska’, u nas je radikalna kritika postojećih društvenih odnosa marginalizirana?

– Naravno da je marginalizirana i da se velika energija ulaže u to, ali to nije specifičnost naših dana. No, čini mi se da je specifičnost ovog doba uspješna strategija usisavanja kritike od strane vladajućeg sistema, njezino pacificiranje, obesmišljavanje, rasplinjavanje, ponajprije putem tzv. entertainizacije.

Pojmovi poput radikalizma i ekstremizma, kao i anarhizma i marksizma, u nas se krivo upotrebljavaju kako bi se preventivno marginalizirali?

– Slažem se, no postoji više strategija marginalizacije i neutralizacije. Jedna je klasična represija, druga je prešućivanje ili kontra-propaganda, a treća je već spomenuto usisavanje od strane sistema, ponajprije putem instrumentaliziranih medija. Čini mi se da je ova treća najopasnija, jer akterima treba dosta vremena da shvate kako su izgubili bitku, da ne kažem “popušili”. Time se može objasniti činjenica da su mediji s vremena na vrijeme prepuni “komunizma”, “socijalizma”, “marksizma”… a zapravo se radi o njihovim ispražnjenim avatarima.

Na poseban se način identificirate s anarhističkim pokretom i teorijom:  tvrdite da se anarhizam još nije diskreditirao naprosto zato što još nije vladao?

– Vjerojatno sam parafrazirao Milana Kangrgu koji je slično rekao za komunizam: komunizam se nije diskreditirao, jer ga još nikad i nigdje nije bilo. Anarhizma, osim u sferi teorijskih diskusija i kratkotrajnih ili lokaliziranih praksi, još nije bilo, tako da još nije iskoristio ili prokockao svoju šansu. Upravo suprotno: anarhističke ili, šire govoreći, slobodarske ideje, obogaćene povijesnim iskustvima i sad već višestoljetnim raspravama, izvor su iz kojega se može crpiti odgovore na današnja pitanja, bez obzira na to pristajemo li uz anarhizam ili ne.  

U nas je još osamdesetih marksizam specifično dekonstruiran. Teza je bila: tu je toliko disparatnog mišljenja, vrijednog i bezvrijednog, da je oznaka besmislena. Bi li to vrijedilo i za ostale “velike ideologije” ili poglede na svijet?

– S jedne je strane to točno, jer se teško identificirati s nekim “izmom” imajući na umu sve ono što pokriva. S druge strane, mislim da se od nekih “velikih ideologija” ili pogleda na svijet ne smije odustajati samo zato što su uporno krivo tumačeni, svjesno dezavuirani i slično, pogotovo ako još nisu “istrošeni” i  ako nam još mnogo toga nude, primjerice marksizam i anarhizam, ali i prosvjetiteljstvo.

Vidimo da termini marksizam i anarhizam ipak opstaju. Možete li u nas zamisliti dijalog marksista i anarhista? I kako od apstraktnog prijeći na konkretni humanizam?

– Mogu zamisliti takav dijalog, i sam sa sobom dijalogiziram na toj liniji. No, često je suviše uskoće i dogmatičnosti među onima koji se tako deklariraju: ponekad ni marksisti među sobom ili anarhisti među sobom ne mogu naći zajednički jezik. Oni kojima to uspijeva trebaju inicirati konstruktivne rasprave, pa i polemike, ali pokušavajući izbjeći razilaženje oko malih razlika i okupljajući se oko zajedničkog. Prvo, sustavan teorijski rad mora biti permanentno nadograđivan praksom i obrnuto. Drugo, ni jedan kritički pristup ne smije a priori biti odbijen, kao niti jedna metoda borbe. Treće, treba težiti stvaranju šire društvene fronte, čija bi agenda nekima vjerojatno bila premalo, a drugima previše, što ipak ne bi trebalo priječiti zajednički angažman. Ne pričam napamet, mislim da je srž jednog takvog pokreta već nastala, ali treba još nekoliko velikih koraka da se stvori čvršća “vanparlamentarna opozicija”, u  smislu u kojem je taj pojam korišten u Njemačkoj 60-ih i 70-ih. Priča oko ulaska Hrvatske u EU mogla bi biti faktor kristalizacije situacije i okupljanja onih snaga o kojima govorim, ali u to treba uložiti mnogo truda da nam se ne bi ponovio slučaj pristupanja NATO-u, kad je propuštena velika šansa za narodni ustanak koji bi dotakao i vladajućeg ekonomskog i političkog sistema u cjelini.