Sudski potvrđeno: Glavaš je ratni zločinac

U jednomu je Branimir Glavaš danas u pravu: ako su suci Vrhovnog suda nedvojbeno utvrdili da je kriv za brutalne zločine nad civilnim stanovništvom u vrijeme Domovinskog rata, trebali su mu izreći najvišu propisanu kaznu od dvadeset godina zatvora. Za seriju okrutnih ubojstava nevinih građana pretežito srpske nacionalnosti, od kojih nije prijetila nikakva opasnost, za nezakonita privođenja i zatvaranja, prijetnje, ponižavanja i zlostavljanja – zbog čega je osnovao poseban killer vod u sklopu Samostalne uskočke satnije, koja je djelovala izvan sustava brigada i bila mu izravno odgovorna – dobiti samo osam godina zatvora, vrijeđa i osjećaje nepristranog promatrača, a preživjelim žrtvama i obiteljima ubijenih nanosi novu nepravdu.

Mit o Glavaševom doprinosu obrani

To što je zločine činio pod okriljem autoriteta institucije Sekretarijata za narodnu obranu kojim je rukovodio i pod čijim je krovom formirao “državu u državi”, okupivši vlastitu paravojnu skupinu za uhićenja, privođenja, ispitivanja, određivanja i izvršenja kazni, pa i smrtnih, pritom javno ignorirajući za to nadležne državne službe, umjesto otegotnom okolnošću Vrhovni je sud ocijenio olakotnom. Promijenivši stav Županijskog suda u Zagrebu da se radi o dva kaznena djela, koja je kaznio s minimalnih deset godina, u kvalifikaciju jednog produženog ratnog zločina i smanjivši mu kaznu za dvije godine, Vrhovni je sud  ozbiljno narušio pravni standard ujednačavanja kazni za istovrsna kaznena djela.

Kao olakotne okolnosti Glavašu su priznate: “izuzetno značajan doprinos za obranu Republike Hrvatske od nametnutog agresivnog rata iz kojega je izišao sa činom generala Hrvatske vojske. (…) Predmetna kaznena djela počinjena su u najtežim trenucima za opstanak Republike Hrvatske, (…) nakon pada Vukovara i strahovitih zločina, panike i straha u kojoj se našao Osijek. (…) Riječ je o jednom situacijskom deliktu specifičnom samo za ratno stanje (…), jer drugih kaznenih djela ovaj optuženik nije činio niti prije, a niti poslije”. Sve to olako ustvrđuje Vrhovni sud, čije bi obrazloženje zasigurno dulje izdržalo sud vremena da je ustvrdio kako optuženik “nije presuđivan” za druga kaznena djela, jer to što mu za njih krivnja nije utvrđena ne znači i da ih nije činio.

Da je presuda Branimiru Glavašu i drugima iz skupine okrivljenih za ratni zločin u Osijeku kompromis s političkim prizvukom, smatraju ne samo on i njegovi istomišljenici, nego i neovisni promatrači. Kompromis je to zahtjeva međunarodnih čimbenika koji od Hrvatske traže potvrdu pravne zrelosti i pritisaka domaće političke elite koja je svojim nečinjenjem, ignoriranjem, pa i prešutnim dopuštanjem suodgovorna za te i druge zločine.

Vrhovni je sud prihvatio mit o Glavaševu “iznimno značajnom doprinosu obrani Hrvatske” kao neupitan, međutim, kada bi se i površno analizirala njegova uloga u obrani, krajnje je neizvjesno bi li se utvrdilo da je nanio više štete ili koristi. Branimir Glavaš neosporno je – preko struktura HDZ-a – okupljao, naoružavao i vodio borbene postrojbe s kojima, doduše, nije oslobodio ni pedalj hrvatskog tla, ali je činio ratne zločine nad civilnim stanovništvom. Sve vrijeme rata imao je paralelnu vojnu strukturu koja je djelovala neovisno o Zapovjedništvu obrane, koja je dalekometnim topom (koji je Glavašu, s tisuću granata, tajno poslao tadašnji ministar obrane Gojko Šušak) često kršila dogovoreno primirje, nakon čega je u uzvraćenoj vatri poginuo veći broj Osječana. Glavaš je tek 1997. godine, nakon provedene mirne reintegracije, spektakularno u ime HDZ-a vratio cijeli arsenal teškog naoružanja HV-u. Sva slavonska i baranjska sela koja su čuvale “njegove” brigade (osim Tvrđavice i Podravlja na lijevoj obali Drave pored Osijeka), okupirana su, i da obranu regije nije preuzeo profesionalac Karl Gorinšek pitanje je što bi bilo s Osijekom.

I sama presuda mu je previše

Osam godina zatvora Branimiru Glavašu mnogima je malo, no njemu je i sama presuda za ratni zločin previše, pa da je kažnjen i s danom zatvora. Što je zatvorska kazna u usporedbi s činjenicom da je jedna od najrazvikanijih ratnih ikona, “heroj Domovinskog rata” i general HV-a, dobio još jednu etiketu – onu ratnog zločinca. I dok one općeprihvaćene tek čeka povijesna verifikacija, ova potonja upravo je sudski potvrđena.

Čovjek koji je sve što ima – društvenu poziciju, ugled, političku moć i utjecaj koji je sezao do odlučivanja o nečijem životu i smrti, te poprilično materijalno bogatstvo – stekao navodno nesebično gradeći državu u Domovinskom ratu, danas je raskrinkan kao najgori zločinac i izrod vlastitog naroda, koji je oblatio dostojanstvo tek stvorene države i svetost Domovinskog rata u koji se toliko zaklinjao.

Što manji zločin, to veća kazna

  1. Vrhovni je sud 3. prosinca 2008. povećao kaznu Novaku Simiću na deset, Miodragu Kikanoviću na šest i pol godina te Radovanu Krstiniću na pet godina zatvora za ratni zločin zlostavljanja u Borovu, nakon čega je jedna osoba preminula, a šest teže ili lakše ozlijeđeno.
  2. Županijski sud u Sisku objavilo je 26. kolovoza 2009. presudu kojom je Ivicu Mirića, pripadnika pričuvnog sastava PU, kaznio s devet godina zatvora zbog ratnog zločina ubojstva jedne osobe u listopadu 1991.
  3. Mihajla Hrastova Vrhovni sud je za višestruko ubojstvo na Koranskome mostu počinjeno u afektu s elementima samoobrane, kaznio sa sedam godina zatvora.
  4. Županijski sud u Vukovaru objavio je 14. veljače 2008. presudu kojom su petorica hrvatskih branitelja kažnjena zbog likvidacije obitelji Olujić u Cerni 1992: Tomislav Madi sa 20 godina, Mario Jurić sa 12, Zoran Poštić s osam, Davor Lazić sa sedam te Mijo Starčević sa deset godina zatvora. Vrhovni sud je Juriću i Laziću kaznu potvrdio, a ostalima smanjio, pa je Madi dobio 15 godina, Poštić sedam, a Starčević osam godina zatvora.
  5. Vrhovni sud preinačio je presudu Županijskog suda u Osijeku i Fredu Margušu za višestruka zlostavljanja i ubojstva civila u Čepinu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.