Tinejdžerska mora u apokalipsi Bora

Voleo bih da, za početak, čitaocima objasniš šta tačno znači ovaj neobičan naslov – Tilva Roš – i da im u osnovnim crtama preneseš osnovnu ideju i radnju filma.

– Tilva Roš na vlaškom jeziku znači Crveno Brdo, to je naziv prvog rudnog tela u Boru, koje je nekad bilo brdo, a sada je rupa površinskog kopa. Hteo sam da film ima neko bizarno ime koje bi bilo toliko lokalno da nikom osim ljudima iz Bora ne bude jasno šta znači. Volim kad filmovi imaju takva imena. Film je sam po sebi poprilično of, tako da mu takvo ime savršeno pristaje.

“Tilva Roš” je premijerno prikazan na filmskom festivalu u Sarajevu gde je i nagrađen nagradom za najbolji dugometražni igrani film. Da li te je ta nagrada iznenadila?

To je bilo blesavo, stvarno nismo išli tamo sa idejom da se takmičimo, hteli smo da prikažemo film i to je to. Sarajevo je najveći regionalni festival i sasvim nam je dovoljno bilo da regionalna premijera filma bude tamo.

Regionalno/globalno

Koliko je po tebi osnovna radnja filma komunikativna na regionalnom nivou i koliko je uopšte ta regionalna komunikacija važna za ljude koji se na ovim prostorima danas bave filmom?

– Mislim da komunicira i na regionalnom i na širem nivou. To je prosto priča o odrastanju, to se dešava u regionu u Americi i Bangladešu, samo su okolnosti drugačije, a “Tilva Roš” se okolnostima bavi usput, iz vizure glavnih likova. Što se važnosti regionalne komunikacije tiče, ne razmišljam preterano o tome, bitna je ukoliko želiš da uđeš u neku vrstu koprodukcije sa nekom od okolnih zemalja, ali što se gledanosti tiče, to je postalo apsolutno nebitno, jer niko ne gleda filmove u bioskopu, samim tim ne možeš da očekuješ nikakvu zaradu. To i nije tako loša situacija jer ne moraš da razmišljaš o tome da li je to što radiš dovoljno komercijalno i isplativo, jer – nije.

Radio si uglavnom s naturščicima a jedan od njih – Marko Todorović – dobio je i nagradu za glavnu mušku ulogu. Koje su prednosti, a koje mane rada s neprofesionalnim glumcima? Da li je to nešto što nameravaš da radiš i ubuduće ili se odnosi samo na ovaj projekat? Može li se sad, nakon nagrade, od Todorovića očekivati filmska karijera?

– Jako volim kako se naturščici ponašaju u kadru, to ni jedan glumac, koliko god dobar bio ne može da izvede. Glumci uče da svoju veštinu kontrolišu i koriste zavisno od uloge. Naturščici sa druge strane nemaju pojma kako da kontrolišu to što rade, oni se jednostavno ponašaju onako kako znaju, imaju samo jednu ulogu i to je to, ali to kako se ponašaju je uvek mnogo ubedljivije nego što bi i jedan glumac mogao da odigra. Oni imaju sve “bagove” koje imaju i u privatnom životu, svo zamuckivanje, tikove i sl. Glumci žrtvuju sve svoje privatne, prirodne “bagove” kako bi lakše mogli da se transformišu iz uloge u ulogu, ali tim žrtvovanjem gube na realističnosti. Zato je jako komplikovano kombinovati naturščike i glumce, naturščici razotkrivaju glumčevu laž i “proždiru” ga na ekranu. Mislim da smo napravili dobar balans u svim scenama u kojima je postojala kombinacija glumaca i naturščika jer glumcima nije bio problem da se prebace u mod naturščika i da svoju igru podrede njima. Mislim da ću da nastavim da koristim naturščike zavisno od projekta. Ne znam šta će Toda da odluči i da li će ga zvati za druge uloge. Još nisam stigao da pričam o tome sa njim.

Moglo bi se reći da je glavna ličnost u tvom filmu upravo grad Bor. Čudan, mračan, često gotovo apokaliptičan, Bor je ipak u poslednjih nekoliko godina pokazao jedan krajnje neočekivan talas snažnog lokalnog talenta. Ima li možda nečeg u borskom vazduhu što podstiče svu tu kreativnost?

– Bor ima puno lokalnih talenata već jako dugo – Goribor i časopis “Sloga” Saše D. Lovića i ti drugi ljudi rade to isto već deceniju, samo je vremenom to isplivalo. Bor jeste mračan i apokaliptičan, ali je i pun besmislenog humora, to je mislim jedna od onih stvari koje sve vuku napred. Bor je poprište mog filma, ne bih rekao da je glavni junak, to je mesto gde sam odrastao, gde mi je bilo lepo i pored svih apokaliptičnih problema koje grad ima.

Uspeh na festivalima

Kako je biti mlad u Boru? Može li se na takvom jednom mestu “misliti globalno, delovati lokalno”, a pri tom još i ostati čitav? Ima li perspektive za tamošnje inteligentne i sposobne mlade ljude izuzev što skorijeg odlaska bilo gde drugde?

– Kada sam završavao srednju školu u Boru plašio sam se da sam strahovito uskraćen za informacije, da se tamo negde dešava toliko toga mimo mene i onda sam upijao sve i najbesmislenije informacije do kojih sam mogao da dođem. Kada sam došao na studije u Beograd shvatio sam da to nema veze sa mozgom, da sam bespotrebno preinformisan. Ja sam srednju završavao 2000. godine. Internet je još uvek bio dosta spor, nije ga ni puno ljudi imalo, sada mislim da ne postoji više ta bojazan od neinformisanosti, klinci iz najmanje sredine mogu ako ih interesuje da prate šta se dešava na andergraund sceni Los Anđelesa, samo je pitanje želje. Jedini ozbiljan problem je tržište poslova, toga u Boru praktično nema, zato svi odlaze bilo gde, to je mnogo jednostavnije nego zainatiti se i tamo napraviti nešto konkretno. Ni ja nisam izuzetak, i ja sam pobegao glavom bez obzira. Ali kao što sam već rekao, ima i onih drugih koji bez problema funkcionišu odande, a pritom nisu izgubili duh, naprotiv, napajaju se energijom Bora. Recimo, ceo skejt tim Kolos koji mi je glumio u filmu konstantno organizuje razne akcije, jedini su zvanično registrovan skejt tim u Srbiji, pokušavaju da sagrade skejt park u Boru, snimaju skejt filmove… Jednostavno pokušavaju sebi da stvore uslove kako bi mogli da se bave onim što žele.

Trenutno se nalaziš na filmskom festivalu u Lokarnu. Kakvi su ti utisci? Kakav je prijem filma? Na koje je još festivale tvoj film pozvan?

– Lokarno je jedan on najjačih evropskih festivala i ove godine je posebno u fokusu zbog novog selektora, Pliviera Perea, koji je do prošle godine bio selektor kanskog Kenzena. Bio sam na premijernoj projekciji filma i ljudi su reagovali savršeno, upravo onako kako sam se nadao. Nekima se film jako dopao, nekima se nije dopao uopšte i to je super, nikad nisam voleo filmove koje svi pomalo vole, uvek sam imao više poštovanja prema filmovima koji mi se ne sviđaju ali jasno nisu ni namenjeni meni nego prema onima u kojima ima “za svakog ponešto”. Volim ja i komercijalne filmove, ali je bitno da to budu filmovi sa stavom. Trenutno ne mogu da pričam ni o jednom festivalu konkretno jer još ništa nije potvrđeno, ali posle Sarajeva i Lokarna mnogi festivali su pokazali interesovanje da film uvrste u svoje programe.

Šta dalje?

– Nešto skroz drugačije. Četiri godine sam već u priči o borskim tinejdžerima, mislim da će sledeća stvar biti nešto potpuno suprotno ovome. Mislim, neće biti o berlinskim penzionerima, ali nešto dovoljno drugačije da bih ostao zainteresovan.