Živjela antikomunistička Hrvatska?

Vladaju li Hrvatskom komunisti? Ako ne, kako ne? A ako da, kako da? To je pitanje koje se u svim tzv. tranzicijskim zemljama, a mi se sada sami guramo u to skupno nasljeđe “realnih socijalizama”, stalno iznova postavlja. Bez da se, barem u široj javnosti, došlo do zadovoljavajućeg odgovora. A do njega na pretpostavkama javnosti kakva jest i ne može doći.

Naime, od početka je u toj igri suviše paradoksa. A oni se ne mogu razriješiti ostanu li i u suvremenom razmatranju pukim paradoksima “komunizma”. Ne. Na djelu su paradoksi male, postkomunističke, i velike, globalne kapitalističke tranzicije. Uostalom, nikada nije postojao jedan, recimo sada socijalizam a ne komunizam, bez kapitalizma. Zato je pokušaj da ga se sada izmisli, u rubnim zemljama, čije javnosti utvaraju da grade “kapitalizam u jednoj zemlji”, posebno nakaradan. Ali, ne zato što na svijetu više nema komunista i socijalizma (na progonu socijalizma baziraju se samo male tranzicije; jasno je i zašto – desocijalizacija ili propadanje društvenosti najbolja je podloga privatizacije “svijeta života”). Provincijalna javnost, kao mjesto djelovanja represivnih i ideoloških aparata države, mora učiniti sve da bi socijalističke pojave izgledale “neprirodnima”. Pa to i čine. I to ne u bitnom klerikalni mračnjaci, već prosvijećeni proevropski liberali. Jer, tko bi normalan danas još bio komunist? Nije li ovih dana, bez euforije, obilježen dan borbe EU protiv svih totalitarizama? Propao vam je, drugovi, poredak, a više nemate niti svoje avangardne partije, pa se morate prikrivati u raznim tzv. građanskim strankama, u civilnom društvu. Ili, što je omiljena tema, u represivnim aparatima (teze o komunističkoj zavjeri kao udbo-mafiji). Tako su koncipirani trijumfalistički glasovi danas i znanstveno vladajućeg cipelarenja “mrtvog konja”.

No, istina je da svi konji nisu mrtvi na isti način. Ta, nisu bili isti niti kao živi! A i novi konji se rađaju. Da bismo tu uveli neko suvislo razlikovanje, potrebno je sjetiti se kako je u nas “odumrla” marksistička ideologija, kao osnova komunističkog pokreta. Naravno, u vrijeme kada je socijalizam, sa i bez navodnika, još bio živ. Na nivou šire svijesti to se događalo kao strategija rotkvica: izvana crveni, iznutra bijeli! Riječima jednog radnika o svome direktoru, što sam čuo kada sam 80-ih godina preko student-servisa radio u “socijalističkoj” Ini: “Nije važno je li član partije ili nije. Važno je da u duši nije crven!”

U svojoj knjižici “Razgraničenja” (Kulturni radnik, Zagreb, 1988.) marksistički povjesničar Predrag Vranicki, pitajući se sentencijski o čemu još govorimo kada govorimo o marksističkoj filozofiji, socijalističkoj revoluciji, pluralizmu marksizma i sl., dvoznačno se dotakao i jedne presudne teme. Formulirao ju je na sljedeći način: biti marksist ne znači dosljedno i odmah provoditi Marksove vizije o komunističkoj zajednici. Biti marksist znači ocijeniti što je u jednoj zemlji, na njenom stupnju povijesnog razvoja, realno moguće. Pa onda eventualno to realno malo skretati ulijevo. Stvarno moguće kraja 80-ih njemu se činilo kao demokratiziranje socijalizma, sve do razmatranja uvođenja višestranačja, dosljednije zalaganje za tržišnu privredu kao vlasnički mješovitu itd. i sl. Cinično, danas bi se moglo reći kako prosječnom hrvatskom inteligentu njegovo marksističko obrazovanje govori da je zalaganje za korporativni menadžment, uz bogobojazno hvaljenje kapitalističkog realizma općenito, onaj društveni doseg protiv kojeg materijalistički obrazovan čovjek neće ići glavom kroz zid.

Vratimo li se problemu potrage za komunistima, naravno da dolazimo do borbe protiv komunista u sebi, kao onog prirodnog kraja u kome završava ta “normalizacija” vladajućeg poretka. U svome novom tekstu o permanentnom ekonomskom izvanrednom stanju (“A Permanent Economic Emergency”, New Left Review br. 64, 2010.) filozof Slavoj Žižek govori o dvije nemogućnosti kojima nas zasipaju. Prva je ono stvarno nemoguće, nemoguća stvarnost društvenih antagonizama. A druga je ono ideološki “nemoguće”, čija je glavna uloga baš to da prikrije prvu nemogućnost. Čini se sve da klasni antagonizmi, ono stvarno nemoguće, u postojećim odnosima ostanu nevidljivi. Zato je danas ono psihoanalitički Realno – nemoguće, u istom smislu u kome je nemoguć vladajući poredak. Ali te se zakonitosti mogu radikalno, pa i komunistički, transformirati. Formula nije “sve je moguće”, već “nemoguće se događa”. Pa čak i u nas. Jer, stvarno nemoguće nije neko apriorno ograničenje, na koje realistički treba računati, već je ono polje borbe.

Biti komunist znači intervenirati u realno bazičnog antagonizma. A baš to naši “demokratski”, proevropski liberali neće. I to su ti “komunisti” koji danas vladaju Hrvatskom. To je ta prva, evropska nužnost, koju navodno moramo prihvatiti, a koja govori o nemogućnosti radikalne promjene. Klerikalne prozivke samo su derivirani dodatak. Božji začin na ionako od mejnstrima priznatoj nemogućnosti biti komunist.