Advocatus diaboli

Je li odvjetniku baš sve dopušteno kako bi od optužbi obranio svoga klijenta? Mudri odvjetnik sam će procijeniti što će pomoći a što možda odmoći u obrani njegova branjenika. Jedan od odvjetnika u obrani hrvatskih generala pred Haškim tribunalom nije demonstrirao takvu mudrost. A da bi stvar bila još tužnija, radi se navodno o eminentnom stručnjaku za međunarodno pravo i sveučilišnom profesoru. No, čini se da se pred zlatnim teletom gube svi moralni i profesionalni kriteriji.

Odvjetnik o kojem je riječ, stanoviti Payam Akhavan, demonstrirajući svoju učenost i upućenost u predmet, izgovorio je pred spomenutim tribunalom i milijunima gledatelja nepojmljivu gluposti i opačine. A one se mogu pregnantno ovako iskazati. Hrvatska je posve legitimno protjerala Srbe iz Hrvatske i nije im dopustila povratak. “Hrvatska je po međunarodnom pravu imala pravo prognati strane državljane.” (“Novi list” 1. IX. 2010.) Štoviše, Hrvatska je imala pravo prognati sve koji su joj nelojalni, kaže ovaj advocatus diaboli. Ne kaže, doduše, koje etničke pripadnosti ti “nelojalni” moraju biti. Ali to se podrazumijeva. Tuđmanov je režim od svih Srba (s područja koja je kontrolirala hrvatska vlast) tražio eksplicitno iskazivanje lojalnosti. Mnogima, naravno, ni to nije pomoglo da sačuvaju posao i dom, a bogami ni glavu. I sada se javlja međunarodni ekspert od formata i ugleda koji nas uvjerava da je Hrvatska sve to radila u skladu s međunarodnim pravom. Fiat iustitia, pereat mundus.

Nebulozna teza

Međunarodna zajednica (što god to značilo) već više od stotinu godina pokušava arhivirati ili barem ublažiti posljedice izreke vae victis (teško pobijeđenima). A sada nas Akhavan poziva, nota bene, s govornice međunarodnog tribunala pravde, utemeljenog da kažnjava počinitelje zločina i njihove nalogodavce, da osnažimo gornju parolu, da opravdamo i ohrabrimo počinitelje zločina nad pobijeđenima i inspiratore tih zločina. Pobjednik, mudro nas poučava ovaj ekspert, ima legitimno pravo pobijeđenima činiti što ga volja. Jer, pojašnjava autor svoju tezu, tu se ne radi o počiniteljevoj volji za zločinom, već o zaštiti interesa države i državnog suvereniteta. A kada je tomu tako, počinitelje zločina treba nagraditi i slaviti a ne im suditi. Takvi “zaslužuju poštovanje i cijeloga svijeta, pa i zahvalnost Haškoga suda.” (“Novi list”, 1. IX. 2010.)

Moramo se ozbiljno zapitati kako je moguće da se u srcu Europe pred tako važnom institucijom kao što je Haški tribunal pojavi čovjek koji ništa ne zna o europskoj kulturi, o njezinoj političkoj i pravnoj povijesti. Odvjetničkom togom i svim titulama to se neznanje nije dalo prikriti. Sudeći po onom što je izgovorio u “obrani” svoga klijenta, ovaj profesor nikada nije čuo za teorije narodnoga suvereniteta po kojima sva vlast proizlazi iz naroda i pripada  narodu, pri čemu se pod pojmom narod ne misli na etnos, niti na masu, nego na demos, korpus politički osviještenih pojedinaca. Taj demos je nositelj suvereniteta a ne država, ili neka onostrana sila. Naš odvjetnik, vjerojatno, dolazi iz kulturnog i civilizacijskog kruga u kojemu je država sve, a pojedinac nije ništa. Država je, naime, utemeljena na načelu teokratskog suvereniteta i ona svoju intaktivnost i (sve)moć temelji na božanskoj volji i nalogu (omnia potestas ex Deo est – sva vlast je od Boga).

Oboružan ovakvim nedodirljivim teorijama, koje su osnažene debelim honorarima, naš “đavolji odvjetnik” uvjerava nas kako se država, temeljem međunarodnih normi, ima pravo očistiti od remetilačkog elementa. Ova ahistorijska i politički nebulozna i opasna teza Payama Akhavana implicira nešto još opakije: da država, u ime svetog načela državnog suvereniteta, ima pravo da svakoga tko se pobuni zbog bilo čega proglasiti neprijateljem države i prema njemu primijeniti sva sredstva.

Državni razlog

U našem slučaju Akhavan se inspirirao višegodišnjom hrvatskom propagandom koja je sve Srbe u Hrvatskoj proglašavala četnicima, srbokomunistima i neprijateljima Hrvatske. A ako se u Hrvatskoj (i to ne samo u onom ekstremnom dijelu) već više od dvadeset godina ponavlja da u Krajini nije bilo civila, onda je Akhavanov zaključak logičan: tamo su svi naoružani, tamo su svi četnici i neprijatelji Hrvatske, pa ih zato Hrvatska ima pravo prognati i ne dopustiti im povratak. I tako to obično biva kada se udruže laž i zlo: sada u Hrvatskoj aplaudiraju Akhavanu oni koji su ga instruirali! Ostali u Hrvatskoj, po starom dobrom običaju, uglavnom šute! Kao da je sve to što je izgovorio Akhavan za govornicom Haškog tribunala normalno i prihvatljivo.

Umjesto da je slušao hrvatsku ratnu pa i poslijeratnu propagandu o Srbima kao stranom tijelu, remetilačkom faktoru i raku u hrvatskom organizmu, od kojega se Hrvatska ima pravo liječiti, gospodin Akhavan morao je, ako se već poziva na pravo, pročitati barem Ustav SFR Jugoslavije i SR Hrvatske. Da je to učinio, vidio bi da tamo piše da građani Jugoslavije imaju pored saveznog (jugoslavenskog) i republičko državljanstvo. Prema tome, Srbi u Hrvatskoj nisu strani državljani koji su izvršili invaziju na Hrvatsku, pa ih ova ima pravo protjerati i ne dopustiti im – što? Povratak, kaže odvjetnik! Kako se mogu vratiti, pitamo odvjetnika, ako su stranci? Pojam povratka znači povratak na svoje. Ne možete se vratiti na tuđe. No, u sretnom spoju akhavanizma i tuđmanizma ne možete se vratiti ni na svoje. Jer to što držite svojim nije vaše, to je njihovo – onih koji su milošću i providnošću Božjom, nakon tisuću godina uskrisili hrvatsku državu i stoga po ljudskom, božanskom (i međunarodnom, reći će Akhavan) pravu imaju puni legitimitet da odlučuju što je čije u toj državi i tko u njoj može, a tko ne može ostati. “Protjerati neprijateljske strane državljane i ne dopustiti im povratak spada u suverena prava države Hrvatske.” (“Jutarnji list”, 1. IX. 2010.) To nije, smatra Akhavan, udruženi zločinački pothvat, nego hvalevrijedno djelo.

A pravila ratovanja? A Ženevska konvencija? I tu naš “bjelosvjetski stručnjak” ima osebujan pristup koji bi mogao dinamizirati ove skrutnute norme. Daleko od toga da bi on bio protiv Ženevskih konvencija. Te se konvencije ne smiju tumačiti utopijski, već kontekstualno, realno, a to znači razumno, prema klauzuli rebus sic stantibus, kako stvari stoje, fleksibilno. To znači da za postupanje u ratu nisu odlučujuća ta papirnata ženevska pravila, već  sveopravdavajući regione di stato. Kakva etika, kakva ljudska prava, državni razlog sve to prekriva i supsumira. Ovaj profesor-fiškal očigledno je prihvatio trećevajmarsku tezu o politici kao odnosu prijatelj-neprijatelj. Budući da su Srbi neprijatelji hrvatske države, (Akhavanov poučak: svi koji se pobune neprijatelji su države), hrvatska ih politika može eliminirati, počistiti, prognati. Oni koji to provode ne mogu biti zločinci, nego heroji; ne samo za Hrvatsku. Cijeli svijet im mora biti zahvalan, kaže ekspert za međunarodno pravo, zato što oni eliminiraju zlo. A to ne može biti lokalna ili samo regionalna stvar. Ako je njihova akcija (operacija) od umnih hrvatskih glava proglašena jedinstvenom u povijesti ratovanja i postala predmet na najeminentnijim vojnim akademijama u svijetu, onda takva akcija i njezini akteri zaslužuju naše divljenje. A to je doista jedinstvena akcija u kojoj je izvojevana blistava pobjeda u bitkama kojih nije bilo i nad protivnikom koji se nije branio!

Galbraith: Srbi nisu organizirali obranu Krajine

Pred Haškim su se tribunalom nekoliko godina lomila koplja oko toga jesu li Knin i druga mjesta u “Krajini” bombardirani prekomjerno i neselektivno. Hrvatska se godinama maltretira i ucjenjuje da tome sudu dostavi topničke dnevnike. Da se Haški sud potrudio da dozna činjenice, onda je davno mogao zaključiti da je svaka granata bila suvišna (s vojno-strategijskog stajališta), jer se ni Knin ni druga mjesta u “Krajini” nisu branila. Samo da su poslušali autentičnog, gotovo krunskog svjedoka, ne bi bilo nikakve dvojbe. Riječ je o prvome veleposlaniku u Republici Hrvatskoj iz zemlje koja je i sama bila involvirana u operaciji “Oluja”.  U intervjuu “Globusu” od 18. prosinca 1998. Peter Galbraith je rekao: “Nikakvih srpskih obrambenih položaja u Krajini nije bilo…; Kada sam helikopterom letio u Knin nikada nisam vidio nikakve vojne položaje; Srbi nisu organizirali obranu Krajine.” “Hoćete reći”, pita novinar, “da je ‘Oluja’ bila pobjeda nad nemoćnim protivnikom koji se nije htio braniti?” “Upravo tako”, kaže Galbraith, “zato vam je trebalo svega nekoliko dana da ih pogazite.”

Za ovu bitnu operaciju u Hrvatskoj je podijeljeno stotine odlikovanja. Payam Akhavan traži da svoja odlikovanja podijele Haški sud i međunarodna zajednica.