Da li se zločin isplati?
Oni koji su na vrhu piramide ratnih zločina počinjenih u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, sasvim sigurno su se najviše i obogatili: govore u prilog tome silni stanovi, kućerine, stil života haških optuženika prije nego što su se našli pred Haškim tribunalom.
U Srbiji je, nakon što je već uhodana praksa oduzimanja imovine stečene kriminalom mnogim viđenim – osuđenima i onima koji su još u postupku – kriminalcima, napokon napravljen i korak, najavljen još u proljeće prošle godine, ka oduzimanju imovine koju su osuđeni za ratne zločine stekli tokom i nakon ratova u kojima su sudjelovali. Naime, Tužiteljstvo za ratne zločine je prije nekoliko dana najavilo da je pokrenuta financijska istraga o imovini pripadnika nekadašnje Teritorijalne obrane Vukovara i paravojne jedinice “Leva Supoderica”, koji su osuđeni za ratni zločin protiv 200 ratnih zarobljenika na Ovčari, te osuđenih pripadnika paravojne jedinice “Škorpioni”, kojih je bilo svuda, od Hrvatske preko BiH do Kosova, a sa svih se tih ratišta za njima vuku krvavi tragovi.
Pljačkaški patriotizam
Još u vrijeme suđenja optuženima za zločin na Ovčari, govorilo se o tome da prvoosuđeni Miroljub Vujović (20 godina zatvora), u svom posjedu ima čak 32 lokala u Vojvodini, benzinsku crpku i luksuznu kuću u Novom Sadu. Jasno, sva se ta imovina vodi na članove njegove obitelji i ostale osobe, koje su je do donošenja Zakona o oduzimanju imovine stečene kaznenim djelima praktički mogle sačuvati od oduzimanja.
Optuženi i u međuvremenu osuđeni pripadnici “Škorpiona” jasno su pokazali svoj “patriotizam” oličen u pljački. Prvo suđenje pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu teretilo je petoricu pripadnika te skupine za zločin nad šestoricom Srebreničana kod Trnova 1995. Predvodnik “Škorpiona” bio je Slobodan Medić Boca, poljoprivredni tehničar tek prešao četrdesete, vlasnik je farme konja (i ovaca), s prihodima “od kojih može lepo da živi”, kako je izjavio na suđenju. Njegova, ali i svjedočenja ostalih optuženih bila su šokantna: 1993. u Đeletovcima u Hrvatskoj, on kao komandant “Škorpiona” i njegovih “500 ljudi na plaći” (ili na nafti!) dobivali su 700 do tisuću njemačkih maraka mjesečno. Valja se prisjetiti: to je vrijeme hiperinflacije u Srbiji i rata u Hrvatskoj, kad su se “Škorpioni” i slični još nazivali “paravojskom”, iako je jasno da nikakvih paravojski u eks-jugoslavenskim ratovima nije bilo, već da su sve te postrojbe bile proizvod lokalnih ili državnih službi.
“Ja sam 30 i nešto kuća kupio ili pomogao na izvjestan način pojedinima”, ispričao je optuženi Medić sudu, objašnjavajući da je makinacijama s naftom “socijalu liječio i mnogima pomagao”.
Njegov kompanjon u zločinu Pero Petrašević, u Šidu je vlasnik disko-kluba “Pikaso” i jedne picerije (od čega je, kako je tvrdio, imao zaradu od 200 eura mjesečno!), treći ima kuću za koju nije siguran kolika je, “između sto pedeset i dvjesto kvadrata”, četvrti ratno-invalidsku penziju od “pedeset i nešto hiljada” i kuću od sto četvornih metara… Na njih sve, pak, treba dodati još njihove posilne Milana Milanovića Mrguda (osnivača “Škorpiona”, još nedirnutog u pravosudnom smislu), pa haškog optuženika Franka Simatovića, pa nikad osuđenoga Mihalja Kertesa, nekadašnjeg šefa carine SRJ, pa 2000. ubijenog Željka Ražnatovića Arkana, koji je zajedno sa “Škorpionima” operirao po Zvorniku i po Slavoniji, odakle je opljačkao silne količine slavonskog hrasta i iz naftnih polja Đeletovci, zajedno s ostalom kriminalnom bratijom, izvlačio tone i tone nafte. Njegova udovica Svetlana Ražnatović i danas uživa plodove “rada” svog ubijenog bračnog druga.
Kraj uživanja u krvavoj imovini
Kad smo kod te kriminalne bratije, valja se prisjetiti još i odbjeglog Gorana Hadžića, koji je od napajanja na đeletovačkim naftnim poljima i silnih ratnih zločina kojima je šefovao, kupio vilu u Novom Sadu, iako je koju godinu prije uspio u životu postati tek skladištar.
Dugo se čekalo da nadležni počnu i od ratnih zločinaca oduzimati imovinu, očito su oni uspjeli držati “niži profil” svojih privrednih i ostalih aktivnosti od ubojica poput Milorada Ulemeka Legije, trgovaca heroinom i ostalim stvarima koje donose visoke prihode.
Sad valja sačekati rezultate ove financijske istrage. U prilog svemu ide činjenica da po Zakonu koji je na snazi u Srbiji – i koji je jedan od ključnih zakona za uništavanje rezultata zločina, kriminala i korupcije – kriminalci svoju imovinu ne spašavaju tako što je prepišu na razne druge; ispituju se i povezane osobe, i prijavljeni porezni prihodi, i sve ostalo. Osim toga, nadležni iz Tužiteljstva za ratne zločine nisu zaboravili svoje “mušterije”: nije mala utjeha da će oni koji su se obogatili prolijevajući nečiju krv, završiti tamo gdje im je mjesto, dakle u zatvorima, a njihove obitelji tamo gdje bi bile bez prljavog novca koji su trošile.