Divlji ritam preživljavanja

Priča o Gogol Bordellu je priča o špriceru. Sve što valja, znao je reći Abdulah Sidran, miks je nastao spojem više različitih stvari. Eugen Hütz u New York je stigao s podužim imigrantskim stažom. Iz rodne Ukrajine otišao je 1986., nakon černobilske katastrofe. Kao izbjeglica živio je prije toga u Poljskoj, Mađarskoj, Austriji i Italiji, a u SAD je stigao 1993. Ima brk kakav se na Divljem zapadu nosio u slavnim vremenima dentiste i ubojice Doca Hollidayja te je, koliko se moglo vidjeti iz nekoliko intervjua što ih je dao televizijama, neobično nepretenciozan lik – valjda je životno iskustvo, kojeg se u njegovu slučaju nakupilo – prevelik zalog da bi se ovaj individuum zanosio mesijanstvom, umjetničarenjem ili bilo čime važnijim i nasušnijim od puke zabave. A on je zna izaranžirati.

Ideološki mu je blizak Joe Strummer, a u njihovoj nabijačini moguće je čuti daleki eho Poguesa, posebno u divljem ritmu i atmosferi bježanja od vraga, koji kao da sviračima Gogol Bordella stalno puše negdje za vratom. Sličan melanž – po kvaliteti a ne stilu – daje Juke Baritone, kod kojega kabaretski štih također sve melje pred sobom, samo što je Juke vlasnik pitomijeg ludila u glavi, on vas peca na dugom štapu, dok Eugena Hütza i drugare više rukovodi misao da je revolucija počela sad, kad ste uključili CD player, i stat će kod posljednje pjesme na albumu, koja će biti posljednja pjesma na svijetu.

Iz takve koncepcije lako je moguće zaključiti kakvi su im koncerti. U Zagrebu su svirali nekoliko puta i uredno razbijali publiku. Oni vas uzmu za uši, kao da ste uskršnji zec, i tresnu vas o pod. “Trans-Continental Hustle” do sada je njihov najambiciozniji album, producent je metalac i kešovac Rick Rubin koji se izvrsno snašao s ovim punkerski nazubljenim ciganskim romansama o stranome svijetu, multikulturalnim zajednicama, prostitutkama, piću, ljubavima, mržnjama i monotonim momentima tipičnima za život u kojemu znaš da nećeš biti tretiran kao ljudsko biće, nego eventualno kao neka podvrsta ljudi, što su momenti kakvih očito nije manjkalo u Hützovom životu. Fascinantno je s koliko lakoće Hütz isporučuje svoje gorke bombone, odnosno koliko je zabavna ambalaža u koju ih pakira. Miljama iznad ispozirane gorčine. Kod njega je i očaj pravi. Eugen Hütz je popio više alkohola nego što su ga u životu vidjeli naši šampioni kapljice, on je preživio sve kao štakor, a o tom preživljavanju u stanju je napraviti furiozni plesni izvještaj. Satchmo je frajera opisao kao čovjeka koji nogom hvata ritam pjesme i onda je prati lupkajući nogom po podu. Gogol Bordello pravi pjesme koje same pokreću nogu. Iz toga ne trebate zaključiti da ćete postati frajeri ako ih budete slušali. Možda nikad nećete biti frajeri i ne treba zbog toga očajavati.

“Trans-Continental Hustle” je melodičniji od prethodnih (pet) albuma, mekši, Rubin je album isproducirao do ispoliranosti, dečki su napravili dosta krupan korak prema mainstreamu, no unatoč tome ostali dovoljno divlji, pa bi mogli biti zanimljivi u okvirima uobičajene glazbene ponude. Jasno da će biti interesantno sada ih pratiti dalje, jer će dio njihove publike otpasti (snimili su album za major label, što snobove redovito natjera da prestanu slušati takvu grupu, prodali su se, pa im je Pitchfork opalio ocjenu 6.4), dio će ih čuti prvi put i možda nastaviti slušati (jer su življi od usaljenih prvaka s top lista). Za nadati se da im se neće dogoditi ono što se dogodilo kubanskim glazbenicima, koji su danas dobri samo za direktorske cocktail partyje.