Dobar savjet zlata vrijedi

Izvući iz serije šeretluka osjetan kapital, nije danas mala stvar. Mati Graniću, bivšem ministru vanjskih poslova, to redovito polazi za rukom. Austrijski “Der Standard” objavio je da je Granić za jedan jedini savjet Hypo banci naplatio 200 tisuća eura. Kakav je savjet vrijedan 1,5 milijuna kuna? U prvom redu, to je dobar savjet. “Dao sam svom klijentu Hypo banci dobar savjet”, priznat će, otvoreno i bez dlake pod šeširom, Granić. Da, to znamo, ali kakav? “Neka bespogovorno slušaju guvernera Rohatinskog i ispune sve tražene uvjete!” Za taj je savjet vlasnik lobističke tvrtke Magra, bivši ministar vanjskih poslova, inkasirao četvrtstoljetnu (25 godina) neto zaradu prosječnog Hrvata. Eto što znači ona stara da dobar savjet zlata vrijedi!

Običan čovjek nikada se ne bi sjetio da oko ulaska stranih banaka u Hrvatsku treba poslušati guvernera – austrijski bankari uvijek nasjedaju na neobično raširenu predrasudu prema kojoj za naš bankarski sustav treba pitati babu Lončarušu – ali Mate Granić ne bi bio vrhunski lobist da se ne dosjeti i takve bankovne ljekarije, koja će ući u anale hrvatskih savjetodavnih lapidarnosti. Ta mudrost nije ništa lošija od zamisli poznatog anglosaksonskog lobista Boba Rocka, prema kojemu je, navodno, “bolje živjeti cijeli život kao bogataš nego jedan dan kao siromah”.

Pola meni, pola tebi, pola Bagi

Nije to Graniću prvi put da osvaja naklonost javnosti slamnigovskim kozerijama. Prvi put to mu je pošlo za rukom na Mirogoju, gdje je već 2004., naoružan samo jezikom, napao logiku i formulirao koliko duhovitu toliko i revolucionarnu rečenicu: “Pola meni, pola tebi, pola Bagi.” Tu su rečenicu neki novinari i tradicionalno zločesti Stjepan Mesić protumačili kao pokušaj podmićivanja. “Sjećate se kada je u medijima završila snimka jednog razgovora s Mirogoja – pola meni, pola tebi, pola Bagi?” upitao je jednom novinare doživotni bivši predsjednik, tužno zaključivši kako se u tom slučaju nije dogodilo ništa. Nije se ni moglo dogoditi. Mate Granić se, naime, držao kao Marko Kraljević u legendarnoj borbi protiv Muse Kesedžije:

Na topuz ga Musa dočekao,
Preko sebe koplje preturio,

Pak poteže svoje bojno koplje,
Da udari Kraljevića Marka,
Na topuz ga Marko dočekao,
Prebio ga na tri polovine!

Takvi su to junaci. Govore malo zakukuljeno, pitijski, ali kada udare, razbijaju na tri polovine! Mogu li tako djelovati i dužnosnici vladajuće stranke?

Evo kako to izgleda u praksi posljednjih nekoliko tjedana i mjeseci. Neki od njih dokazali su, recimo, da od jedne dionice mogu načiniti – milijune. Boris Kunst unaprijedio je ekonomsku znanost tvrdnjom da 25 posto plus jedna dionica Ine čine ukupno 26 posto dionica nekoć naše najveće naftne kompanije. “Ako ste već prodali 25 posto plus jednu dionicu Ine i ako ta jedna dionica vrijedi toliko, zašto u ugovoru onda ne piše 26 posto?” upitao je Polančeca nekoliko puta Kunst, član povjerenstva zaduženog za raskrinkavanje pozadine prodaje te tvrtke. Mađari su se navodno zatresli od straha i već počeli predomišljati da nam vrate Inu, plašeći se da ih Harry “prljavi” Callahan s Markova trga ne nabode na britki harpun svoje teorije dioničarstva. Kunst za savjete mjesečno dobiva petnaestak tisuća kuna saborske plaće.

Ni drugi dužnosnici, bivši ili sadašnji, nisu bez dokaza o vlastitoj pronicljivosti. Luka Bebić s tugom u glasu otkrit će, recimo, što je Damir Polančec – ona hulja koja je Hrvatsku zavila u crno – bio prije no što je postao moderni Džek Rasparač. “Čovjek je prije nego je postao političar, doktor znanosti ili kuhar, bio čovjek”, reći će Barba Luka, koji za takve i slične konstatacije mjesečno inkasira više od 20 tisuća kuna. Plauzibilnost ove izjave dijelom je upitna, jer postoje ozbiljni svjedoci, časni ljudi, koji tvrde da je Polančec, prije no što je postao političar, bio tehnolog topljenih sireva. No zasad treba pokloniti vjeru časnom starini, doajenu našeg parlamentarizma, čije spoznaje sežu do granica osjećaja, ali ne i dalje od njih. Na pitanje kako gleda na Polančecovu izjavu da se osjeća izdanim od HDZ-a, Bebić je dodao kako mu “njegovi osjećaji nisu poznati i nije mu jasno što podrazumijeva pod tim što je rekao, da se osjeća kao Josip kada su ga braća prodala u Egipat”.

Ako nam je dopušteno malo nagađati, Polančec je kod te izjave vjerojatno osjećao leptiriće u trbuhu. To je onaj nesumnjivi znak radosti, koji osjetite u trenucima ljubavi i veselja. Znanstvenici to tumače pojačanim lučenjem hormona sreće, endorfina prije svih. To su, objašnjavaju, “neurotransmiteri koje proizvodi mozak i koji smanjuju bolove, a zaslužni su i za osjećaj euforije. Droge poput morfija i kokaina su umjetni načini na koje se pokušava osloboditi endorfin, kako bi se postiglo euforično stanje, ali postoje i neki potpuno bezopasni i nimalo štetni načini na koje možemo iskusiti takvu rapsodiju”.

Ivan Jarnjak pak ne zna ni za osjećaje ni za misli. Na upit novinara je li ministar Ivan Šuker znao ili trebao znati za detalje ugovora kojim je Polančec isporučio Inu Mađarima, Jarnjak je odgovorio: “Kaj mene pitate kaj je trebao znati Šuker”, dodajući rečenicu jasnu kao dan: “Ono što smo mi na Predsjedništvu HDZ-a razgovarali, to je Šuker jučer i rekao, ali on je kao član Vlade vjerojatno znao neke detalje koje ja danas ne mogu govoriti niti znati…”

Ivan Šuker – izvijestile su nas novine prije koji mjesec – također voli briljirati na terenu logike. “Posudit ćemo šest milijardi, ali se Hrvatska ne zadužuje šest milijardi kuna”, rekao je ministar financija, kojemu se ovih dana navodno trese fotelja s koje bere 20-ak tisuća kuna mjesečno.

Visibabe, med i voće

Potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks – jednako skroman dužnosnik – otkrio nam je, s druge strane, o čemu se razgovaralo na sjednici Predsjedništva HDZ-a posvećenoj Polančecu. “Pričali smo o visibabama”, rekao je Šeks.

“Počnite se spremati za izbore, počnite spremati zastave, počnite jesti med i voće kako biste bili snažni za izbore 2011”, poručila je Jadranka Kosor (oko 25 tisuća) razdraganoj mladeži HDZ-a. S voćem u pozadini – s plantaže mandarina u Opuzenu – premijerka nam je podarila još jedno priznanje o dosezima i iskrenosti ove Vlade, koja nas vodi u bolju budućnost. “Svi građani koji imaju bilo kakva saznanja o mogućim kaznenim djelima za korupciju neka ih prijave nadležnim institucijama. Svi su dobro došli u borbi protiv korupcije, koju provodi ova Vlada”, rekla je premijerka na navode Damira Polančeca da će otkriti 42 afere vezane uz HDZ, dok je sa stočnog sajma u Gudovcu najavila tsunami. “Zagovaram stav da se, ako treba, pokrene i inspekcijski tsunami, ali ponavljam, vjerujem ministru da nema nepravilnosti.”

Ministar Petar Čobanković – 20-ak tisuća kuna prihoda mjesečno – u nemilosrdnoj borbi protiv malverzacija u mesnoj industriji pokrenuo je, pak, telefon, takozvani mesofon, na kojega bi građani, koji namirišu kvarno meso, prijavljivali zlotvore iz mesne industrije, raznorazne mesne polančece, koji s kafilerija preuzimaju otpad i isporučuju ga građanima kao teleću ružicu.

To je ukratko divna vladajuća garnitura, puna svježih, duhovitih i plodotvornih ideja, ali ipak nedorasla Mati Graniću. Da ga netko plati, on bi mogao Vladi dati savjet. Kakav savjet? Dobar savjet, razumije se. Ali kojeg sadržaja? “Neka bespogovorno slušaju guvernera Rohatinskog i ispune sve tražene uvjete!”

“Do kraja godine ne smijemo više dići ni jedan kredit…”, preporučio je Rohatinski Vladi, koja nas godišnje zadužuje po pet milijardi eura. I što je onda naspram toga 200 tisuća eura? Cijena je, očito, prava sitnica. A bilo vam je smiješno na početku teksta, je l’ da?