Duga povijest sporazumijevanja Hrvata i Srba
Povijest odnosa Srba i Hrvata posljednja dva stoljeća nije samo povijest sukoba, već i povijest pregovora, dogovora i suživota, ukratko – povijest kompromisa. Dakle, nije sve tako crno kako se mnogima čini, a kako sve ipak ne bi ostalo samo u maglovitom sjećanju pojedinaca pobrinuo se Dejan Đokić, povjesničar s Goldsmith Collegea iz Londona, koji je svoj doktorat pretočio u knjigu “Nedostižni kompromis: srpsko-hrvatsko pitanje u međuratnoj Jugoslaviji” u izdanju “Fabrike knjiga”.
Vremeplov na pruzi Beograd-Zagreb
Riječ je o knjizi koja obuhvata ne tako atraktivan period u odnosima dvaju naroda, onaj međuratni, prije Drugog svjetskog rata. Svoje viđenje na promociji knjige u Narodnoj biblioteci Srbije predstavio je Dejan Jović, analitičar u kabinetu hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i povjesničar, stručnjak za jugoslovensku i postjugoslovensku povijest.
– Svaka interpretacija koja bi pokušala objasniti jugoslavensku povijest samo kao povijest konflikata, bila bi nedovoljna i fundamentalno pogrešna. Đokić ne prikazuje povijest međuratne Jugoslavije samo u nekim pozitivnim i oku ugodnim tonovima. Potpuno je svjestan velikih razlika i konfliktnih situacija koje su nastale u okviru političkog i društvenog života, ali ne dopušta da se povijest Jugoslavije interpretira kao povijest srpsko-hrvatskog permanentnog konflikta. Nasuprot stalnim sukobljavanjima postoji duga povijest sporazumijevanja, koja je bila teška, koja je bila prekidana raznim intervencijama, bilo s vrha ili s dna društva, ali koja je vodila i prema sporazumu 1939. godine koji znamo kao sporazum Cvetković-Maček. Đokić ne tvrdi da bi taj sporazum, da nije bilo Drugog svjetskog rata, dao Jugoslaviji veliku šansu, ali i ne prihvaća mitološke interpretacije da se radilo o stalnoj povijesti sukoba, da se nije pokušala uspostaviti jedna vrsta kompromisa – rekao je Jović.
Sam Đokić na pitanje o čemu je riječ u njegovoj knjizi najčešće odgovara da je riječ o “pruzi Beograd-Zagreb i vozovima koji stalno idu po toj pruzi”. Kaže i da ju je pisao između ratova u Hrvatskoj, BiH i Kosova.
– Svi su pričali o tome kako je tamo non-stop neki sukob, da se stalno svađaju, da je Jugoslavija od samog početka bila osuđena na propast, a meni se činilo da ono što sam ja čitao nije potvrđivalo takve zaključke. Ta međuratna Jugoslavija bila je površno obuhvaćena. Glavne teme su bile Drugi svjetski rat, Tito… To je bilo zanimljivije stranim studentima i čitaocima. Kada bi se o međuratnoj Jugoslaviji govorilo, pričalo bi se da je to bio sukob između srpskih vlada i hrvatske opozicije – kaže Đokić.
Ko je Hrvat, a ko Srbin
Međutim, istraživanje ga je uvjerilo da to baš i nije bilo tako, jer je Srba bilo i u opoziciji i vladi, baš kao i Hrvata, a kada je već došao do njih, dodao je:
– Nije ni bilo jasno ko je tu Hrvat, a ko Srbin. Moguće je da neko bude jedno i drugo. Čuvena je Meštrovićeva izjava još prije stvaranja Jugoslavije: “Ja sam Hrvat zato što sam Srbin, odnosno Srbin sam zato što sam Hrvat.” A onda je vrlo moguće da neko bude i Jugosloven i Hrvat. Biti Srbin ili Hrvat 1918. godine nije isto što i danas. Govori se o tome kako Srbija treba da se vrati u to predjugoslovensko stanje, jer su Srbiju kao upropastili komunizam i Jugoslavija. Pa to je nemoguće: Srbin iz 1918. i današnji Srbin ne bi mogli da sjede u istoj sobi. To su dva potpuno različita svijeta.
Ukratko, tračnice na relaciji Zagreb-Beograd tih godina bile su usijane od vlakova, odnosno vozova koji su prevozili političare na dogovore. Među najvažnijima u tom vremenu svakako su bili Vladko Maček i Stjepan Radić, nakon čijeg ubojstva se pruga počela hladiti, a obrnut proces dešavao se u glavama onih koji su vodili državnu politiku. Taj proces se ponovio i nakon Drugog svjetskog rata, a svjedoci smo da se ponavlja i danas; za njegovo razumijevanje potreban nam je prije svega dijalog.