Garava lica i vedra srca

Znate li tko je rudar Ruždo? Možda se sjećate sitnog rudara po imenu Alija Sirotanović? Upravo je on krasio prvo novčanicu od deset, a kasnije, ponešto uljepšan, i od dvije tisuće dinara socijalističke Jugoslavije. Bio je simbol komunističkog radnika-udarnika, a kažu da od njega nikada u jamu sitniji čovjek nije ušao i veći iz nje izašao. Takav je i Ruždija Avdić Ruždo (49) iz rudnika Mramor, koji pripada tuzlanskim rudnicima Kreka.

– Djed mi je bio rudar, otac mi je bio rudar, ali ja o tom poslu ispočetka nisam razmišljao. Završio sam za električara i tek nakon toga mi je sinulo da bih mogao raditi u rudniku – kaže Ruždo. Objašnjava kako je za njega rudarski posao privilegija i da nema previše veze tko je kakve konstitucije. Znaju to i drugi rudari, jer sitni Ruždo zna kako se prebacuje norma.

Rudarskim pozdravom “sretno” pozdravljaju nas još četvorica Ruždinih kamarata, rudara tek  pristiglih iz jame.

– Znate li za onu pjesmu u kojoj se kaže “hiljadu tona za jedan dan”? – pitamo ih.

– Znamo, al’ šta ti je to, mi bacamo dvije do tri hiljade tona za jedan dan – kaže uz osmijeh Nusret Bećirević Učo, vođa smjene.

Crnih, velikih ruku, u isprljanim odijelima, ali s mirom u glasu, gotovo uglas počinju svoju priču.

– U rudniku funkcioniramo kao jedna velika i sretna obitelj, jer rudar više vremena provede s drugim rudarima nego sa svojom porodicom. Nerijetko se jadamo jedan drugome, većinom o onome što nas muči kod kuće. Neki kažu da se nagutamo metana, a on izaziva sreću, kao čokolada – smije se i poučava Učo.

Telekomunikacijska tišina

U Tuzli nikada nije bilo sramota biti rudar, a nije ni danas. U Bosni su rudari vazda postojali, tako će biti i dalje. Pitamo ih kada je bilo bolje, danas ili prije rata, na što tek poneki tiho odgovaraju da je bolje bilo prije rata. Većina šuti jer pitanje zvuči politički, a danas se ne govori preglasno. Nitko se ne želi eksponirati. U doba komunizma, vađenje rude, “crnog zlata”, bio je dobro plaćen posao. Ni danas nije loše, reći će, jer dobivaju redovne plate u iznosu oko 500 eura, što je za Bosnu i Hercegovinu lijepa cifra. Ali i žalosna, s obzirom na opasan i težak posao kojim se bave. No, za razliku od komunističkih udarnika, današnji rudari dižu kredite i, umjesto “yuga”, voze automobile inozemnih kompanija.

Rudarski posao nije poput drugih. Dok državni činovnici pokatkad iz dosade satima o koječemu razgovaraju telefonom, mobiteli su u rudniku zabranjeni. Stotinama metara ispod zemlje vlada telekomunikacijska tišina – na raspolaganju im je tek nekoliko manjih “telefonskih centrala”, za komunikaciju s onima “gore”.

– U rudniku se ne smije ni pušiti, no na to smo već navikli. Zato, kad izađemo na površinu, u komadu odmah zapalimo dvije cigarete – kažu. Zabranjeni su im i digitalni satovi, tranzistori, zviždanje, vika, alkohol… Jedan od njih dodaje da je u jami vječni ramazan. Ako netko i dođe pripit na posao, obično ga pošalju kući i potegnu normu i za njega, a uprava za to ne mora znati.

Udarnik Ruždo ustaje i pokazuje nam skicu rudnika, a mi se gubimo se u nepreglednim hodnicima koji podsjećaju na labirinte iz grčke mitologije. Rudari se u jamu spuštaju  gumenim transporterom, kako zovu pokretnu traku široku 1,20 metara, na dubinu od minus 21 kata. Dole, u mrklom mraku, tek tri volta svjetlosti lampe s rudarskih šljemova razbijaju vječnu tamu. Ovisno o lokaciji na koju su raspoređeni, rudari pod zemljom prevale i po nekoliko kilometara. Podzemni se hodnici protežu i više od deset kilometara. Dubina jame, pričaju nam, ovisi o nadmorskoj visini terena na površini zemlje: što je ona veća, jama je dublja.

– U zemlji se obavljaju svi mašinski poslovi, od otkopa do tovarenja ugljena. Zato imamo i kopače, varioce, mašinobravare, bravare, stolare, tesare, električare i kiblare. To su vam oni higijeničari, koji prazne kante s izmetom i mokraćom. U jamama se nalaze posebne prostorije s drvenim zahodima zapremine trideset litara. Kiblari, njih dvojica, rade samo treću smjenu – objašnjava Učo.

BiH izvozi bukve, izbjeglice i rudu

Za rudare unutar jame ne postoji teži i lakši posao. Nije to više kao nekada, kad je lopata bila dominantan alat u rudniku: danas je, više-manje, sve modernizirano. Mašina tovari ugalj na gumeni transporter koji ga izvlači na površinu. Tu je presudna uloga bravara, koji osiguravaju da traka kontinuirano radi i nesmetano izvlači ugljen na površinu. Ali i rudare.

U rudniku Mramor godišnje se proizvede 660 tisuća tona lignita, čija je vrijednost na tržištu 35 eura po toni. Prihodi od ovog, samo jednog od krečanskih rudnika, godišnje iznose više od 23 milijuna eura. Lignit najviše koristi termoelektrana u Tuzli, gdje odlazi 65 posto proizvodnje. Nedavno su rudnici spojeni s Elektroprivredom Bosne i Hercegovine, što je mnogima odagnalo strah da će pasti u ruke privatnika ili različitih lobija. Zalihe lignita, 26 milijuna tona rezervi, navodno bi trebale potrajati do 2018.

Zanimanje za rudnike i rudare u BiH je veliko, a pogotovo pred parlamentarne izbore. Direkcija rudnika Kreka dočekala nas je s velikim nepovjerenjem: jedan od radnika diskretno nam je šapnuo da se prvo pričalo da novinare iz Hrvatske šalje HDZ. Inače, federalno Ministarstvo energije, rudarstva i industrije, kojima pripadaju i rudnici, drže kadrovi Stranke za BiH Harisa Silajdžića, a ono je strateški bitno za svaku stranku. Jedan je profesor ekonomije iz Sarajeva davno izjavio da Bosna i Hercegovina nakon rata ionako ima samo tri izvozna proizvoda: bukvu, izbjeglice i rudu.

– Rudara se svi sjete uglavnom pred izbore, jer nas je u Bosni i Hercegovini puno, a tu računajte i naše obitelji. Samo u rudnicima Kreka zaposleno je oko 5.000 rudara, što znači da je 20.000 ljudi direktno vezano uz rudnike. Nije to mala stvar, to je impozantna cifra – objašnjava jedan od sugovornika koji je zamolio za anonimnost.

Rudari su najhumaniji ljudi

Mnogi od rudara rade i druge, dodatne poslove da pojačaju porodični budžet. Jedan od njih je i Sead Ibrišimović iz sela Dedića kod Srebrenika.

– Kad ne radim u rudniku, radim u kućnoj radionici. Oženjen sam i imam kćer koja živi u Sloveniji. Popravljam aute i pratim lokalni klub Mramor, koji se natječe u drugoj ligi. Do penzije mi je ostalo još četiri godine, a ukupno imam 36 godina radnog staža. Zaposlio sam se čim sam izašao iz vojske, s devetnaest godina. Otac mi je također bio rudar, pa sam tako i ja krenuo. Uđe ti to u krv, ne bih nikada drugog posla radio, teško mi je to objasniti – priča Sead. Inače, rudari imaju beneficirani radni staž, pa za najteže poslove za godinu dana dobiju dodatnih osamnaest mjeseci.

Institucija sekretara prestala je da postoji, ali se zadržala u rudnicima. Sekretar u rudniku Mramor, točnije sekretarica Advija Delić, uvjerili smo se, kuha odličnu tursku kafu i iza svog šarmantnog osmijeha krije veliku bol. U jami Dobrnja-jug 26. augusta 1990. poginulo je 180 rudara, što je bila najgora nesreća u bivšoj državi. Među njima poginuo je i Advijin suprug.  Bila je to najmlađa Krekina smjena, s prosjekom od 27 godina.

– Prije nesreće imao je samo pet godina staža i radio je kao električar. Što reći, rudari su moja obitelj, to se radno mjesto u ovom kraju izgovara s poštovanjem. Rudari su najhumaniji ljudi, upravo zbog toliko vremena provedenog zajedno – kaže Advija i napominje da se rudnici danas brinu o obiteljima stradalih. Čak i njezina kći ima namjeru studirati nešto što će je zadržati uz rudare i rudnike.

Samo dvije godine od te tragedije, nad rudnik se nadvila nova nevolja: gotovo svi naši sugovornici završili su 1992. na ratištu, u rudarskoj četi. Mnogi od njih nisu se vratili, postali su, što bi danas rekli, šehidi. Međutim, rudari napominju da mjesta mržnji nema. S ponosom govore kako je i dan-danas ovaj kraj zadržao multietničnost.

Kako prepoznati rudara u gradu?

Vrijeme u razgovoru leti, druga smjena dolazi na posao. Prebrojavamo šestoricu, prije nego što sjednu na traku i krenu prema središtu zemlje, razmjenjuju još poneku riječ.

– Dok smo na zemlji pričamo o poslu, dolje ćemo o ženama – uz osmijeh kazuje rudar Sanel Fezić. Pogledom pratimo kako ih guta zemljina utroba. Istovremeno, nekoliko rudara iz prve smjene izlazi na kapiju. Uredni su i čisti, spremni za povratak svojim kućama: ništa ne odaje da su do maloprije bili crni od čađi, da su rudari.

– Pa kako prepoznati rudara u gradu? – pitamo.

– Ako te netko pita što ćeš popiti, to je sigurno rudar – odgovara vedro Hajrudin Avdić.

“Sretno”, ispraćamo ih njihovim pozdravom i odlazimo prema izlazu. Na cesti, nekoliko metara od njega, primjećujemo manje komade ugljena, najvjerojatnije poispadale iz prikolice kamiona koji je maločas prošao istim putem. Prvi susjedi, stariji ljudi, užurbano kupe ugljen s ceste i trpaju ga u kolica. Trebat će im za zimu, koja u ove bosanske krajeve svake godine stiže sve ranije. A na rudare se svi mogu osloniti, za njih kažu da će ti i krvi dati ako zatreba. Objašnjavaju to jednostavno: tko je jednom bio rudar, taj cijeli život ostaje rudar. To je, izgleda, genetski.