Hrvatski bog mrak
Druže Tito, ti si krao ali si i nama dao, ovi kradu ali nam ne dadu… Tako je neki šaljivčina sredinom devedesetih, u knjizi dojmova u Kumrovcu, usporedio dva režima čiji su vođe rođeni u krugu od desetak kilometara. Dosjetka je duhovita, ali netočna. Tito naprosto nije krao – nigdje nije dokumentirano ništa slično – a sve da je to i htio, mogao je za krađom posegnuti jedino iz kleptomanskih pobuda ili čiste obijesti, jer su mu na raspolaganju stajala sva blaga bivše države. U širem smislu riječi, krađom bi se mogla i morala smatrati nacionalizacija koju je komunistički režim proveo nakon rata, ali autor pjesme zacijelo nije mislio na to. Tito davao jest: radnička i socijalna prava bila su razmjerno velika, što je društveni temelj titonostalgije, uz tradicionalne kultističke elemente koji se oslanjaju isključivo na “lična svojstva” druga, čovjeka i komunistu koji je svirao klavir, bio viceprvak austrijske armije u mačevanju i nije radio sklekove nego rukama odguravao zemlju, a umjesto jedenja meda žvakao žive pčele.
Fraze “kradu-dadu” i “kradu-ne dadu” moraju se obrnuti i u posttitoizmu i posttuđmanizmu jer, unatoč stanovite atraktivnosti, više zamagljuju stanje stvari nego što ga opisuju. Istina je upravo obrnuta. Na ovom mjestu možemo napraviti malu inventuru režima – ili poredaka – Ivice Račana, Ive Sanadera i Jadranke Kosor, pa ćemo lako vidjeti da je bilo upravo obrnuto. Račan nit je krao nit je dao. Ovi kradu i bogami dadu – a krčag ide na vodu dok se ne razbije…
Sanader, to smo svi mi
Kao predsjednik vlade Ivica Račan je 2000. godine naslijedio velik vanjski dug i strahovitu unutarnju nelikvidnost – punih 28 milijardi kuna! Kako bi riješio taj problem, Račan se dodatno zadužio pa je nelikvidnost u najvećoj mjeri riješio a vanjski dug je – ugušivši nelikvidnost i sagradivši autocestu – povećao za desetak milijardi eura, uz krajnju stopu rasta BDP-a veću od pet posto. Korupcija u njegovo vrijeme i danas slična je, odokativno govoreći, razlici u cijeni kilometra autoceste: danas to košta bar dvostruko više. U ovom trenutku u Hrvatskoj je više od 66 tisuća nelikvidnih poduzeća, isto kao i 1999. godine, s tim da je nelikvidnost dosegla 30 milijardi kuna. Vanjski dug zemlje je, međutim, već prešao 46 milijardi eura, nelikvidnost je opet nabujala, a BDP je u trajnom padu. Piši propalo!
Pogledaju li se socijalne politike dviju vlada – hadezeove i socijaldemokratske, ili vlade desnog i lijevog centra – moći ćemo uočiti da je Račanova lijeva (?) vlada (jedina takva koju smo imali), dijelom pod pritiskom unutarnjeg logičkog imperativa za racionalizacijom ekonomskog sustava, dijelom pod pritiskom Međunarodnog monetarnog fonda, rezala socijalna prava. Ivica Račan smanjivao je plaće državnim službenicima, mirovine, kršio kolektivne ugovore, smanjivao vojsku i policiju i tako dalje. Masa stečenih prava – od mirovina i represivnog aparata do golemog duga umirovljenicima – baštinjena je od Tuđmana, koji je novcem potkupljivao cijele slojeve, i taj je kompleksni problem trebalo rješavati, a nije bio ni jeftin ni lak. “Proračun se”, rekao je 2002. godine Račan, “ne smije financirati novim zaduženjima i inflacijom. Zato smanjujemo i neka socijalna prava, zbog čega dobivamo primjedbe da smo socijalno neosjetljivi.”
U godini u kojoj je izgubio izbore, Ivica Račan uspio je proračun svesti u 78 milijardi kuna – danas je 124 milijarde, gotovo dvostruko – no najsnažniju “primjedbu o socijalnoj neosjetljivosti” uručili su mu glasači, u biračkim kutijama, koji su politici njegove vlade rekli odlučno NE. Vlada Ivice Račana svakako nije bila impresivna, nastupila je u teškim okolnostima, imala je Dražena Budišu uz kojega joj je jedva trebala opozicija, ali je ipak povela zemlju u smjeru modernizacije. Kilave, ali modernizacije. Masa građana nije, međutim, htjela prihvatiti njenu cijenu – smanjenje plaća, mirovina i ostalih stavki, kao investiciju u bolju budućnost – pa je na izborima glasovala za Ivu Sanadera, koji je Hrvatsku zadužio za 28 milijardi eura i prilično jasnu spoznaju da smo se tada ljuto zajebali (ovo naprosto nije moguće opisati u nekoj konvencionalnoj žalopojki). No, daleko od toga da je samo Sanader kriv. Takve idealizacije su bedaste i stvaraju temelje za nove pogreške. Sanader, to smo, zapravo, svi mi. Hrvatska rado voli galamiti na temu korupcije, ali kada se pogledaju sadašnji državni proračun od 128 milijardi kuna i politika Ive Sanadera i Jadranke Kosor, onda se teško oteti dojmu da je objekt korupcije uistinu bio golem broj ljudi: državnih činovnika, umirovljenika, poljoprivrednika, svih koji parazitiraju na 70-ak milijardi kuna koliko je budžet skočio od Račana. A ni Ivo Sanader nekoć, ni Jadranka Kosor danas, u taj proračun ne žele dirati (Sanader ga se jednom čak i usudio smanjiti za milijardu eura), jer znaju da bi to izazvalo silan gnjev ugroženih slojeva i birača. Uostalom, Račanovo iskustvo dovoljno im je poučno.
Rimovani poučak bi, dakle, glasio: oni (uglavnom) ne kradu niti nama dadu (socijaldemokrati), ovi (uglavnom) kradu i naširoko dadu (hadezeovci). Takva bi, egzaktno točna kitica, osim lirske ljepote, uništila i ljepotu iluzije o plemenitom narodu i zločestoj vlasti, iluziji koje se Hrvatska ne može osloboditi još od vremena Ivice Kičmanovića i kumordinara Žorža, najnerealističnije od svih zabluda hrvatskog realizma. Na psihoanalitičkoj ravni postoji još jedna takva iluzija: ona o Tuđmanu kao ocu domovine. Neki su je autori već efektno raskrinkali. Naime, otac zavodi red a ne daje slobodu, on je element autoriteta a ne anarhije, njega se mrzi i želi ubiti a ne voli. Majka, naprotiv, daje osjećaj da je sve dozvoljeno i nekažnjivo, točno poput Vrhovnika koji je pulenima omogućio sve, ili njegove stranke koja pokušava to isto, u granicama mogućnosti.
Destruktivne orgije
Ima jedan zgodan opis Slavoja Žižeka, koji važnim ili možda temeljim stupom Miloševićeve vladavine smatra mogućnost “destruktivne orgije”. Kao dokaz navodi opis Aleksandra Tijanića, koji je govorio o “čudnovatoj simbiozi Miloševića i Srba”: “Milošević Srbima uglavnom odgovara. U vrijeme njegove vladavine Srbi su ukinuli radno vrijeme. Nitko ništa ne radi. Dopustio je procvat crnog tržišta i šverca. Svatko se može pojaviti na državnoj televiziji i vrijeđati Blaira, Clintona ili bilo kojeg ‘svjetskog uglednika’… Osim toga, dao nam je pravo da nosimo oružje i probleme rješavamo oružjem. Dao nam je i pravo da se vozimo u ukradenim autima… Milošević je Srbima život promijenio u vječiti praznik i omogućio nam da se svi osjećamo kao na maturantskom izletu – što znači da ništa od toga što učiniš ne može biti kažnjivo.”
Nelikvidnost i neplaćanje računa, to je sloboda bez odgovornosti, anarhija u lošem smislu riječi, siva ekonomija, šverc, što sve Vlada tolerira jer funkcionira kao sjajan socijalni amortizer – sve su to ekonomski simptomi destruktivne tržišne orgije. Jadranka Kosor izabrala je ne uskratiti nikome ni jedno socijalno pravo, ne zakasniti ni s jednom plaćom niti mirovinom, ne oduzeti ni jednom jedinom sloju. Kako to može? Lako. Zadužit će se. A što će onda biti? Onda će doći na vlast lijeva vlada koja će rezati ognjem i mačem – drugog izbora neće imati sve i da želi suprotno. Onda će joj u pomoć, možda, doći još i MMF, pa će rezovi biti još oštriji. I uz to se živi, dakako, ali na Markovu trgu vjeruju da će se u kontekstu te mračne budućnosti vrijeme Jadranke Kosor pričinjavati Periklovom epohom moderne Hrvatske. Jadranka Kosor i Vladimir Šeks, čini se, u sklopu tog plana pomišljaju i na neko paradno suđenje Ivi Sanaderu – novine čovjeka terete za mito od 800.000 maraka, uz labave dokaze, neizvjesne svjedoke i izvjesne zastarne rokove – i planiraju za koju godinu, kada lijepo zapapre Milanoviću, opet u Banske dvore. Kakvi smo, to bi nam se još i moglo dogoditi…