Irak i dalje pod američkom šapom

Američki predsjednik Barack Obama posljednjeg je dana kolovoza službeno objavio “kraj borbenih operaciju u Iraku”, dodavši da je sada “vrijeme da Iračani sami preuzmu odgovornost za svoju sigurnost”. Rekao je i da je rat stajao bilijun dolara te obznanio da će američkom misijom “Nova zora” upravljati Ministarstvo vanjskih poslova, odnosno State Department a ne više vojska. Potom se okrenuo domaćim temama, rekavši da je najvažniji zadatak vlade obnoviti gospodarstvo i milijune izgubljenih radnih mjesta. Da je cijelo Obamino obraćanje bilo namijenjeno domaćoj upotrebi, govori i činjenica da se ono dogodilo u tri sata ujutro po iračkom vremenu, kada je većina tamošnjih građana vjerojatno pokušavala spavati: ako i nije, televizijski program nije mogla pratiti, jer u Iraku u to doba nema struje.

No, već sutradan su američki mediji objavili da je iz Iraka, istina, otišlo 100 tisuća američkih vojnika, ali i da ih je ostalo respektabilnih 50 tisuća. Oni su sada formalno na zadatku “obuke i asistencije” iračkih sigurnosnih snaga, ali realno i dalje borbene trupe, koje će tamo ostati do kraja 2011. Štoviše, više tisuća specijalaca sa zadatkom protuterorističkih operacija vođenih po principu “uhvati ili ubij”, tih je dana tek poslano u Irak. Da se ništa bitno na terenu nije promijenilo, medijima su potvrdili i brojni vojni zapovjednici.

MEĐUNASLOV: Izbori slobodni, zemlja u rasulu

Obama u obraćanju nije spomenuo ni da će nakon 2011. u Irak otići 7.000 privatnih plaćenika naoružanih avionima, bespilotnim letjelicama i oklopnim vozilima, s formalnim zadatkom štićenja američkih diplomata, a ni da će američka vojska trenirati iračke specijalne jedinice koje će odgovarati direktno iračkome premijeru, a ne cjelokupnoj vladi i parlamentu. Obamina tvrdnja da je došlo vrijeme da Iračani sami preuzmu odgovornost za svoju sigurnost licemjerna je, uzme li se u obzir stanje u kojemu se ta zemlja nalazi, a koje je dobrim dijelom rezultat američkog djelovanja, iako se SAD mogu pohvaliti da je zahvaljujući njima Irak jedina zemlja arapskoga svijeta s relativno slobodnim izborima.

U sedam i pol godina dugom ratu ubijeno je oko 100 tisuća Iračana, stotine tisuća ljudi je raseljeno, deseci tisuća muškaraca su u zatvorima, a isto je toliko udovica i siročadi. Ubojstva su svakodnevna pojava jer zemljom haraju sektaški pokreti, tisuće ratnih veterana i milijuni komada oružja. Odljev mozgova, započet još u vrijeme diktature Sadama Husseina, rapidno je nastavljen tijekom rata, infrastruktura je razorena, nezaposlenost se penje i do 30 posto, a samo jedan posto zaposlenih radi u naftnoj industriji, koja u prihodima sudjeluje sa 95 posto.

Uz to, Irak se nipošto ne može smatrati suverenom državom, jer su upravo SAD Iraku nametnule ekonomski sustav, politički režim i vojsku. Irak, osim toga, još potpada pod poglavlje 7. povelje UN-a, rezervirano za takozvane “države parije”, koje toj organizaciji daje ovlasti da putem ekonomskih i vojnih sankcija nameće obaveze u cilju očuvanja mira. Za Irak to znači međunarodnu poslovnu izolaciju i obavezu godišnjeg davanja pet posto prihoda od nafte Kuvajtu, kao kompenzaciju za oružani napad prije 20 godina.

Na koncu, vanjski utjecaj u Iraku je toliko snažan da može oblikovati buduće vlade, jer su gotovo sve vodeće stranke u dosluhu sa susjednim državama, bilo Iranom, Turskom ili Saudijskom Arabijom.

Osim što je u potpunom rasulu, Irak je i već šest mjeseci bez vlade. Na izborima u ožujku šijitska koalicija Pravna država bivšeg premijera Nurija Kamala al-Malikija dobila je dva zastupnička mjesta manje od Iračkog bloka sekularnog šijita Ajada Alavija, koja vodi u sunitskim dijelovima zemlje, a klerikalna šijitska koalicija Irački nacionalni savez bila je treća. Amerikanci su prije odlaska vojske posredovali u pregovorima s ciljem da Maliki, iako ima manje glasova, ostane premijer, a Alavi postane šef novoosnovanog Vijeća za nacionalnu sigurnost, koje bi se bavilo vojnim imenovanjima, nadzorom, proračunom i sigurnosnim pitanjima. Dogovor, međutim, nije postignut iz niza razloga, prije svega zbog Alavijeva  odbijanja prijedloga. Alavija podupiru suniti, jer se boje utjecaja Irana i eventualne uspostave šijitske dominacije, iako Alaviju podršku nude i pristaše radikalnog šijitskog klerika Moktade al-Sadra. Dio Malikijevog šijitskog kadra ne želi, pak, Alavija jer vjeruju da bi on ponovno uspostavio omjer snaga sličan onome u vrijeme Sadama Husseina, kada su šijiti bili proganjani. Ni Kurdi ne žele Alavija i njegovo povezivanje sa sadristima, koji se opiru kurdskim nastojanjima za što većim stupnjem autonomije Kurdistana.

MEĐUNASLOV: Daleko od stabilnosti

Sami Amerikanci ne žele, pak, nijedan scenarij u kojem Maliki ne bi igrao dominantnu ulogu, jer je on osiguranje od dominacije radikalnih šijita. Kako piše Reidar Visser, stručnjak za Bliski istok na Norveškom institutu za međunarodna pitanja, Amerikanci su razmišljali o dvije opcije za formiranje iračke vlade, pri čemu bi prva bila vlada temeljena na zajedničkim stavovima, a ne sektaškim podjelama, dok drugi pristup “nalik primirju” pretpostavlja što širu koaliciju s velikim kabinetom i slabim premijerom, koja bi bolje predstavljala irački narod,  ali ne bi imala unutrašnju koherenciju, zbog čega bi jačale regionalne sile. Amerikanci su se odlučili za model “primirja” kako bi vlada bila što reprezentativnija, no, prema Visseru, to je situacija koja im također ne ide na ruku, jer opstanak Malikija na mjestu premijera iziskuje njegovo koaliranje s Iračkim nacionalnim savezom, jer Alavi odbija suradnju. Koaliranjem Pravne države i Iračkog nacionalnog saveza stvorio bi se dominantni šijitski blok, a upravo to je scenarij koji priželjkuje Iran.

I brojni drugi analitičari smatraju da je Irak daleko od stanja koje bi se moglo nazvati stabilnim, a Sjedinjene Države nipošto nisu u situaciji koju bi se moglo okarakterizirati kao ratnu pobjedu. Rat će biti dobiven tek kada Irak bude imao vladu, odnosno vojsku koja će joj omogućiti da provodi njezinu volju i štiti je od vanjskih utjecaja, a to, prema ocjenama iračke vojske, neće biti moguće još barem deset godina. S obzirom na to da stranke već mjesecima ne uspijevaju postići dogovor, izvjesno je da će buduća vlada biti rezultat brojnih kompromisa, kako bi se zadovoljili partikularni interesi svih koji će u njoj sudjelovati. Ukoliko, pak, Irak ostane bez vlade još nekoliko mjeseci, neki dužnosnici, poput američkog potpredsjednika Josepha Bidena, Iraku predviđaju čak i vojni udar. Što se tiče geopolitičke prevlasti u Perzijskom zaljevu, američka vojska će u nekom trenutku ipak potpuno napustiti Irak, što će, drže analitičari, Iranu omogućiti da se i dalje nesmetano upliće u sve bitne političke procese u Iraku.

Tena Erceg

NN: Devetogodišnjica rušenja WTC-a obilježena političkim i vjerskim provokacijama

NA: Ground Zero tolerancije islama

PN: Unatoč žilavosti američke demokracije, neke su se pukotine ipak dogodile, pa sve više tamošnjih muslimana osjeća nelagodu zbog nevidljivog pritiska krivnje za 11. rujan

Foto: WTC 

Deveta godišnjica terorističkih napada na Sjedinjene Države prva je koja nije održana isključivo u duhu suosjećanja i pomirenja: ove je godine bila obilježena političkim i vjerskim provokacijama i kontroverzama, a protumuslimanski sentimenti dosegnuli su veću razinu od onih iz 2002. Džamija i islamski centar, što bi se trebali graditi “samo” dvije ulice dalje od srušenog World Trade Centra, poslužili su kao katalizator nagomilanih frustracija nekih pojedinaca i organizacija, ali pritom sve ipak nije izmaklo kontroli niti je iskorišteno za velike političke manipulacije.

No, unatoč žilavosti tamošnje demokracije i čvrstoj integriranosti američkih muslimana, neke su se pukotine ipak dogodile, pa sve više njih osjeća nelagodu zbog nevidljivog pritiska krivnje za tragični događaj. Ponekad je taj pritisak i vidljiv, pa je nedavno pala i prva žrtva fizičkog nasrtaja na muslimana, kada je jedan njujorški taksist izboden nožem na ulici.

U anketama se čak 68 posto Amerikanaca protivi izgradnji džamije u blizini Ground Zeroa, no zanimljivo je i da se gradnji protivi 53 posto stanovnika New York Cityja i 31 posto stanovnika Manhattana. Rezultati ankete “Washington Posta” i televizijske kuće ABC pokazuju i da devet posto Amerikanaca ne odobrava gradnju džamije nigdje u SAD-u. Prema istoj anketi, 49 posto Amerikanaca ima “nepovoljan” stav prema islamu, a 37 posto “povoljan”, što je gotovo isto kao prije sedam godina, ali i da trećina ispitanih misli da islam potiče nasilje protiv nemuslimana, što je dvostruko više nego 2002.

Ovogodišnja komemoracija stoga je iskorištena za iskazivanje stavova, pa su prosvjedovali i oni koji podržavaju i oni koji su protiv izgradnje džamije. Na donjem Manhattanu i u saveznoj državi Tennessee zabilježena su po dva slučaja spaljivanja Kurana, a vođa minijaturne evangelističke kongregacije Terry Jones odustao je od ideje spaljivanja muslimanske svete knjige tek pošto su ga to zamolili Barack Obama, zapovjednik američkih snaga u Afganistanu David Petraeus, UN, Europska unija i svjetske kršćanske asocijacije. Jedino su upadljivo tihi bili republikanci, koji se nisu izjašnjavali oko Jonesovog najavljenog performansa, ali je zato u Ancorageu na Aljasci održan skup u organizaciji republikanske predsjedničke kandidatkinje Sarah Palin, na koji se video-linkom javio i nizozemski ksenofob Geert Wilders. Zbog ovakve atmosfere njujorški su muslimani odustali od proslave Ramazana, bojeći se da se slavlje ne shvati kao provokacija.

Za razliku od Amerike, gdje ispadi poput Jonesovog uglavnom ipak ne izazivaju puno više od suzdržanih rasprava o težini ovog ili onog ustavnog amandmana, u islamskom svijetu oni mogu imati krvave posljedice. Zbog najave spaljivanja Kurana, u nekim su zemljama održane demonstracije u kojima je bilo ozlijeđenih: u Afganistanu je petero prosvjednika poginulo od ruke tamošnje policije, koju inače obučavaju NATO snage.

No, nasljeđe 11. rujna i dalje je najživlje u američkom “ratu protiv terorizma”, prije svega u Iraku i Afganistanu, ali i u različitim drugim protuterorističkim mjerama koje nisu jenjale s odlaskom Georgea W. Busha. Dapače, Obama je nastavio CIA-in program izvansudskog prekomorskog hapšenja i ozakonio ubojstva američkih građana osumnjičenih za terorizam, a federalni prizivni sud nedavno je odbio zahtjev petorice bivših zatočenika koji su podružnicu kompanije Boeing htjeli tužiti zbog sudjelovanja u torturi. Ova petorica uhapšena su i odvedena u zatvore u Maroku, Egiptu i Afganistanu, gdje su držani bez dokaza i mučeni na različite načine, pa je nevladina organizacija American Civil Liberies Union u njihovo ime podnijela tužbu protiv kompanije Jeppesen Dataplan Inc., koja je organizirale letove za

CIA-u: sud je, vijećajući o “bolnom sukobu između ljudskih prava i nacionalne sigurnosti”, odlučio da tužitelji nemaju pravo na suđenje, jer bi se time “mogle razotkriti tajne vladine informacije”.