Korupcijom protiv korupcije

Vijest je objavio bečki Die Presse, a prenijeli su je samo mediji iz Rijeke. Premalo, prva ti je pomisao, stvar je previše važna za tako tanki odjek, ali drugo što ti padne na pamet jeste da je tako baš zato što je vijest važna. Da vidimo o čemu se radi. Dakle, Die Presse je nedavno pisao da je glavni interesent za kupnju riječkog brodogradilišta “3. maj”, austrijski poduzetnik Mirko Kovats, zaprijetio da će odustati od kupnje ako se ne povuče kaznena prijava koju je protiv njega podnijela Nada Jelinić Starčević.

Ova predsjednica Radničkog vijeća riječkog škvera podnijela je prijavu Državnom odvjetništvu protiv Kovatsa optužujući ga da je ukrao plan restrukturiranja ovog brodogradilišta, jer je identičan onome koji je prije dvije godine napisan u samome škveru. Odavde se rodila sumnja da Kovats želi samo formalno ispuniti uvjete natječaja, a zapravo će napustiti djelatnost brodogradilišta i ondje proizvoditi nešto sasvim drugo (termoenergetska postrojenja, nagađa se).

Hrvatski mediji su, rekosmo, praktički prešutjeli ovu vijest, što je vijest za sebe, jer je očito riječ o ucjeni, nelegalnom pritisku jednog stranog poduzetnika na Radničko vijeće koje je kaznenu prijavu podnijelo, ali i na Državno odvjetništvo koje ju je zaprimilo.

Petnaest kreveta po golferu

Da su svi akteri ove priče iz Hrvatske, teško da bi bilo tako, mediji bi to, kakvi god bili, vjerojatno predstavili kao novi slučaj korupcijskog muljanja. Ali, evo, Kovats je u sve ovo unio toliko bahatosti prema hrvatskim pravnim regulama da odmah vidiš da se ponaša kao da dolazi u neku banana-državu, u kojoj kao u samoposluzi uzmeš sve što ti treba – i nikome ništa. Dobro, pomisliš, a možda Kovatska čeka neka neugodnost u Evropskoj uniji, čija je Austrija članica, pa valjda na tim dvjema adresama Hrvatska može očekivati nekakvu zaštitu od njihovih popišmanjenih kapitalista. Ali, đavla, ni od toga ništa. Nedugo poslije Zagreb je posjetila Viviane Reding, potpredsjednica Evropske komisije zadužena za pravosuđe i održala standardnu propovijed da Hrvatska ne može završiti pristupne pregovore s EU bez stvarnih, a ne samo formalnih zakonskih pomaka u borbi protiv korupcije.

I neka je, treba bagri čitati tu lekciju sve dok je konačno ne utuvi u glavu, ali odmah vidiš da tu nešto fali. Čekaj, Viviane, valjda se to odnosi i na tvog, pardon vašeg Kovatsa, pa nije vrag da za njega ne vrijedi da se mora držati propisa, makar te propise donijela i ovako smandrljana pravna država kakva je Hrvatska?! Jer, kako će ta nesretnica napraviti i koračić naprijed ako joj se uz domaće mutikaše i sjecikese natovari na vrat još i njihova svojta iz EU? Pa s tim ne bi izašla na kraj ni najbolja evropska pravosuđa. A sjetite se, draga Viviane, da je počelo malo drukčije i da se tada nismo ovako dogovorili. Velepoštovana Unija već nepuno desetljeće održava terapeutske seanse u Hrvatskoj kako bi dovela u red njeno pravosuđe i mora se priznati da to nije dalo bogzna kakvog ploda. Ali taman kada su se zametnuli prvi sitni agrumi, pojavilo se pregršt slučajeva a la Kovats i gorih, pa se, uvažena potpredsjednice, čovjek pita da li se tu radi o nekoj novoj metodi borbe protiv korupcije. Kod nas postoji jedna stara izreka koja bi odgovarala tome, “klin se klinom izbija”, mada meni bolje zvuči ona omiljena među mokrom braćom, “alkoholom protiv droge”, to je bliže onome kako ovo zapravo treba nazvati – korupcijom protiv korupcije. Jer ovdje se evidentno radi o tome da EU, koja je učila Hrvatsku prvim koracima u borbi protiv korupcije, sada i sama počinje u nju uvoziti korupciju.

Evo, uvažena gospođo, analizirajte ovo. Posljednjih dana aktualna je afera oko gradnje golf igrališta na Srđu ponad Dubrovnika, jer se ustanovilo da će igralište biti veće tri puta nego što je dopušteno. Što je još važnije, potvrdile su se sumnje koje standardno prate ovakve projekte, da su oni samo paravan za lukrativnu urbanizaciju, jer je za dvjestotinjak golfera predviđeno, u luksuznim hotelima, vilama, apartmanima i čemu već ne – nećete vjerovati – tri tisuće kreveta. Dakle, petnaest kreveta po golferu!

Uvoz “arhivskog” mesa

Ipak, najvažnije o čemu vas želim obavijestiti je da su među investitorima koji su izvrdali prostorne planove i podnijeli krivotvorene planove i neka, hm, ugledna strana imenima, među kojima i poznati izraelski investitor Aaron Frankel. Dotični je oženjen za zgodnu našijenku Maju Briner, nekadašnju zamjenicu ministra gospodarstva u hrvatskoj Vladi, pa će to neke sigurno navesti na pomisao da su tu povučene neke stare veze kako bi se realizirao ovaj projekt debelo prekoračenih gabarita. Može lako biti. Ali, čovjeka više zanima kako može biti da se iz jedne zemlje kakva je Izrael, koji je pravno uređen barem kao prosječna zemlja EU, dolazi u Hrvatsku sa sasvim obratnim, izopačenim preduvjerenjem što se smije a što ne. Kada bi se takvi ponašali isto tako u svojim zemljama, porušili bi za mjesec-dva njihove pravne institucije i za to bi ih, svakako, stigla zaslužena kazna.

Ali, zašto onda ne pravi nikakav problem od toga što ti zdipi-što-možeš tipovi vršljaju po Hrvatskoj kao po ćaćevini? Potpredsjednica EK sigurno bi na to rekla: Pa, spriječite ih, tko vam brani?! Ali zanima me da li bi ostala tako rezolutna kada bi joj se naveo primjer iz najnovije afere s uvozom “arhivskog” mesa. Primjer je iznio u javnost bivši šef Veterinarske uprave Mate Brstilo, koji svjedoči o snažnim pritiscima Sjedinjenih Država da Hrvatska ukine propise kojima se zabranjuje uvoz svinjetine koja nije prošla pregled na trihinelu. Dobro, aferom s uvezenim mesom širi se kafilerijski zadah sumnje da su njome jedne jutarnje novine spuznule niz dlaku velikom domaćem agro-prerađivaču (koji također, tko se tu pravi Tošo, više uveze mesa nego što ga proizvede iz vlastitog uzgoja). Zato ćemo potpredsjednici EK u nastavku predstaviti neke bolje primjere, a u međuvremenu i mi ćemo njoj nešto dati za pravo.

Da, stvarno je istina da bi se Hrvatska mogla othrvati uvozu korupcije kada bi u vrhu vlasti postojala za to istinska želja, a ne lakomost na razne “provizije”, porezna i carinska beriva etc, i kada bi i mediji, od kojih je prevelik dio u stranom vlasništvu, to također htjeli. Ali, kako se ne događa ni jedno ni drugo, s hrvatskom državom zbiva se točno ono o čemu kazuje svojedobni kričeći zavjet da je “narod bez države kao govno na kiši”. Od nje je nakon dva desetljeća zbilja ostala samo smrdljiva kifla na dnu zahodske školjke ili, ako hoćete drukčije, hrvatska suverenost svela se na ono malo slabog elektriciteta koji se oslobađa kod lepršanja nacionalne zastave ili sviranja himne. Ne čudi onda što se osobno premijerka stavlja u zaštitu trobojnice kada netko “nasrne” na nju, čak i kada, kao ovih dana u Rijeci, to učini neki performerski zajebant. Toliko o tom dijelu priče.

Drumski razbojnik Hypo

Drugi dio priče, gospođo iz EK, ipak pripada miljeu iz kojeg vi dolazite. Jer, koliko god Evropska unija visjela nad glavom Hrvatskoj s upornim zahtjevima da sredi pravosuđe, zar vam se, gđo, ne čini da se skupilo dovoljno indicija da upravo Uniji i odgovara nered u hrvatskom pravosuđu? Spustite obrve, odmah ću objasniti na što mislim. Opet podsjećam na riječki slučaj Kovatsevog zahtjeva da mu se kao nekom maharadži osigura imunitet od kaznenog progona. Ali ovaj put s naglaskom na tome da je riječ o jednoj toliko važnoj kupoprodajnoj transakciji da se može reći kako će Hrvatska poslije nje ostati bez jedne od zadnjih strateških industrija koje zemlju ostavljaju u klubu svjetski relevantnih proizvođača. I to nije jedini takav primjer, štoviše, kada malo bolje pogledaš, baš takvi i pretežu.

Slično je s mađarskim kapitalom (MOL, OVP), putem kojeg je Polančecova grupa pokušala preuzeti Podravku, a zauzvrat ovaj je preuzeo također strateški važnu INA-u. Napokon, tu je i Hypo Alpe Adria, drumski razbojnik među evropskim bankama, koji je korumpiravši uzduž i poprijeko hrvatsku političku klasu, počeo ulaziti u posjed najvrednijeg prirodnog bogatstva uz more i usto u Hrvatskoj našao, Willkommen, zamjensku domovinu.

Sada će netko pitati želi li se ovim nabrajanjem reći da korupcija danas u Hrvatskoj dolazi samo iz inozemstva. Naravno da ne. Ona još uvijek ima dovoljno svoje bagre, a osim toga država čiji je premijer pod zagonetnim okolnostima zbrisao s položaja, a onda i iz zemlje, ima sve razloge da najprije vidi što smrdi u njenom dvorištu. Ali, kada pogledaš gdje je sve u nabrojenim slučajevima Sanader mogao imati prste, jasno je da internacionalna korupcijska sekcija silno raste, pa više ne znaš hoće li nas prije uzeti pod svoje ona ili oni iz Bruxellesa.