Križ za antifašizam

Vijest da će, na temelju odluke općinskog vijeća, iz središta Dugopolja nadomak Splita, poznatog po poslovnoj zoni koja je od nekadašnje zabiti stvorila jednu od najuspješnijih hrvatskih općina, biti uklonjeni ostaci spomenika podignutog u čast 77 lokalnih partizana i 135 civila koje su pobili okupatori i domaći izdajnici, te zamijenjeni novim monumentom “u spomen svim stradalima za vrijeme Drugog svjetskog rata”, i nije pretjerano iznenađujuća. S obzirom na to da proteklih 20 godina tim krajem caruju HDZ, Marko Perković Tomson i Mirko Norac, pravo je čudo što je bilo kakav spomen na partizane, i to u središtu sela, uopće  ostao. No, stvarnost pokazuje kako za pesimizam i cinizam u cijeloj priči ipak ima mjesta… 

Dugopolje je nekad bilo obično malo selo u Zagori, čiji su se žitelji, kao i u ostalim zagorskim selima, ponosili žrtvom koju su njihovi bližnji podnijeli u borbi protiv talijanskih fašista, njemačkih nacista, ustaša i četnika, pa su u čast onih koji su ratovali na Neretvi i Sutjesci, oko Klisa i Knina, od Crne Gore do Trsta, podigli spomenik: podigoše ga, stoji uz njega, “hrabrim borcima sela našeg što u ljutom boju padoše braneći domovinu svoju!”, ali i “u spomen čeljadi naše, što ih po kućama, po poljima, fašisti poubijaše”. Citirani je tekst, uz imena poginulih partizana i civilnih žrtava dugopoljskog kraja, stajao uz gotovo trometarsku skulpturu partizanskog borca s mitraljezom u ruci, rad akademskog kipara Mirka Ostoje.

Ne mare za Josipovićevu osudu

No, kao i tri tisuće drugih spomenika, i ovaj je pod okriljem noći dignut u zrak: ostale su samo spomen-ploče, koje su sada iz nekog razloga zasmetale načelniku Zlatku Ževrnji i njegovim suradnicima, pa su iskoristili renoviranje seoskog trga da spomen na partizanske pretke premjeste na groblje, kako bi ih tamo, mrtve, “mirili” s onima s kojima su se za života tukli – s ustašama i domobranima.

– Odlučili smo da kod središnjeg križa na mjesnom groblju uredimo spomen-obilježje svim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća – rekao je Ževrnja prije nekoliko mjeseci, najavljujući sramnu rabotu. Iako je ovih dana tu odluku osudio predsjednik Ivo Josipović, a pridružio mu se i čelni čovjek Sabora Luka Bebić, čiji je otac poginuo kao partizanski borac, Ževrnja nije impresioniran.

– Projekt predviđa postavljanje velikih ploča s imenima 383 Dugopoljca, koji su stradali kao partizani, ustaše, domobrani ili civili, ali bez ideoloških oznaka, jer ne želimo nove podjele. To je najmanje loše rješenje ili najbolje od svih ponuđenih. Ured predsjednika nema ni približno dobre informacije o našim planovima, pa ćemo ga mi upoznati s našim namjerama koje su potpuno legitimne, jer općina najbolje zna što je potrebno lokalnoj zajednici – kaže Ževrnja.

Uzalud Josipović tvrdi kako miješanje kostiju fašista i antifašista odudara od duha Ustava i političkog smjera Hrvatske i njenih institucija, Ževrnja i kompanjoni znaju bolje i idu dalje!

Stanko Balić, čelnik povjerenstva za uređenje spomen-obilježja i lokalnog HDZ-a, kaže kako su stanovnici Dugopolja i danas antifašistički raspoloženi, “posebice nakon Domovinskog rata”, te dodaje kako je njegov otac bio borac s Neretve i Sutjeske koji se “vjerojatno ne bi borio protiv ove inicijative”. Projekt su podržali članovi općinskog vijeća iz redova HSS-a i HSLS-a, a usprotivio se jedino SDP. Ževrnja posebno ističe kako ga podržavaju udruge iz Domovinskog rata.

Hrvatska se čisti od Tita i partizana

Kada je 1996. Franjo Tuđman iznio jednu od svojih najsramotnijih i najkontroverznijih ideja, onu da se od Jasenovca napraviti stožerno mjesto ideje hrvatske pomirbe, gdje će kosti poginulih ustaša i domobrana počivati s kostima njihovih žrtava, ispao je redikul u evropskim okvirima, povjesničar-šarlatan kojega je velika većina evropskih političara zaobilazila u velikom luku. U tom je trenutku Hrvatska bila poznata kao zemlja koja otvoreno koketira s fašističkim dijelom svoje povijesti, u kojoj se zatire svaki spomen na lokalni partizanski pokret i koja je rehabilitirala mnoge zločince, njihove ideje i simbole. Tek je 2003, s povratkom na vlast HDZ-a, koji je trebao hitno pranje od takve prošlosti, uklonjen spomenik ustaškom koljaču Juri Francetiću i ideologu Mili Budaku. Stoga je potpuno licemjerno čuđenje zbog Ževrnjine inicijative: u normalnoj bi zemlji lakrdijaš poput njega bio odveden na sud, koji bi ga oglobio toliko da bi sljedeći put dobro promislio hoće li na sličan način povrijediti uspomenu na mrtve antifašiste i žrtve fašizma.

Treba otvoreno reći da je u Dugopolju na djelu najobičnija rehabilitacija ustaštva i da to nikako ne može biti samo u nadležnosti općinskog načelnika, koji za mišljenje nije pitao one koji su o ovoj temi najpozvaniji govoriti, a to su članovi Saveza antifašističkih boraca. Oni kažu da se uklanjanjem spomen-ploče “pokapa svaki trag antifašizma u Dugopolju” i da neisticanje ideoloških obilježja osim križa “dira u žrtve, koje se hoće obezličiti poništavanjem njihovog punog identiteta i time još jednom likvidirati, te nasiljem združiti sa svojim krvnicima”. U priopćenju splitskoga SAB-a, koje potpisuje Milivoj Lalin, bivši logoraš Buhenvalda, stoji i to da se sličnim inicijativama u protekla dva desetljeća hrvatski antifašizam “čisti od Tita i partizana te komunista, koji su stvorili temelje Hrvatske”.