Ljubav “na dva pisma” preživjela rat

Porodica Jovana i Jadranke Crnogorac iz Grocke kraj Beograda jedna je od tisuću sličnih, razbacanih po dolinama i brdima nemirnog Balkana. U vremenima sveopćeg raspada, ova porodica s troje djece i s različitim nacionalnim porijeklom njenih članova održala se na okupu, bez obzira na strasnu etničku mržnju koja je divljala posvuda okolo. Naime, gospođa Jadranka je Hrvatica, rodom iz Ivanić-Grada, a Jovan, kojeg od milja zovu čika Joca, porijeklom je Srbin iz Polače kraj Knina. Upoznali su se u Ivanić-Gradu kasnih šezdesetih, kamo je Jovan dolazio svojim rođacima u posjete.

– Pravo da vam kažem, nije mi se u početku uopće sviđao – kaže Jadranka Crnogorac. Ipak, obostrana simpatija je tinjala i kada je Jovan otišao na studij kemije u Beograd, a Jadranka na Pedagošku akademiju u Zagreb, veza se održavala dopisivanjem.

Kajkavka u Srbiji 

– Ja sam pisao ćirilicom, a Jadranka latinicom, ali to nam nije smetalo – kaže čika Joca.

Inače, Jovanov profesor na studiju kemije bio je slavni znanstvenik Pavle Savić, a Jadrankina ljubav na Pedagoškoj akademiji bila je muzika, s obzirom na to da je završila i srednju muzičku školu “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu. Oženili su se 1972. i trbuhom za kruhom doselili se u Grocku. Jovan je počeo da radi za “Turističku štampu”, a Jadranka je postala učiteljica muzičkog odgoja u osnovnoj školi u Grockoj. 

– Bila su to neka druga vremena, bili smo mladi i radovali smo se poslu koji radimo. Ja sam djecu naučila da pjevaju po notama, što je danas u prosječnoj školi dosta teško, ali i tadašnja djeca su bila drugačije odgojena nego danas – kaže Jadranka.

U bivšoj državi postojala je tradicionalna kulturna suradnja između općina Grocke i Sesveta, pa se Jovan i Jadranka sjećaju da su to zaista bili dani kada se posvuda pjevalo i kada su se u zajedničko kolo hvatali i jedni i drugi.

– Došla sam u Grocku sa svojim kajkavskim dijalektom, djeca u razredu nisu razumjela kada kažem “hlače” a ne “pantalone”, a danas recepte prepisujem ćirilicom – priča Jadranka.

– Da nam je različito nacionalno porijeklo smetalo, mi se ne bismo ni oženili – kaže Jovan.

Od nacionalizma se ipak nije moglo pobjeći ni u onoj državi. Jovan je, kaže, prestao pušiti iz “političkih razloga”.

– Vidjeli smo da su se na Cvjetnom trgu u Zagrebu prodavale konzerve na kojima je pisalo “čisti hrvatski zrak”. To me je zabrinulo, pa sam glasno protestirao, a onda je na mene navalio jedan vrući hrvatski nacionalist. Branio sam se kako sam znao i popušio dvije kutije cigareta u tri sata, otrovao se nikotinom i od tada ne pušim.

Drugi put, kaže Jovan, trebao je svom dobrom kolegi biti jamac u banci i potpisao se na formular ćirilicom.

– To nisam učinio radi nekakve provokacije, nego zato jer čitav život tako pišem. Moj kolega je pred svima taj formular pocijepao i ja sam shvatio da ta zajednička država, koju smo svi proputovali uzduž i poprijeko, teško može opstati.

Zlokobni turbo-folk

Gospođa Jadranka dodaje da iz njenog ugla muzikologa, turbo-folk koji se pojavio sredinom 80-ih u Srbiji nije najavljivao ništa dobro.

– Nakon tako agresivne muzike može samo da se pije i da se ubija – smatra Jadranka.

Početkom 90-ih, tik pred rat, Jadranka i Jovan posjetili su Hrvatsku. Kažu da se sjećaju Marijan ekspresa na koji je netko u Kninu prilijepio Miloševićevu sliku, kao i potpuno praznog Splita oblijepljenog šahovnicama. Sjećaju se vozača autobusa za aerodrom, koji je glasno psovao Tuđmana jer je “s punim ustima Hrvatske” rastjerao strane turiste. Bio je to, kažu, posljednji avion iz Splita za Beograd. Kada je do tragedije ipak došlo i kada se Jugoslavija raspala u divljaštvu i krvi, obitelji Crnogorac nije ostalo ništa.

– Bilo je teško, ja sam ostao bez posla, svuda naokolo gledali smo ružne slike, a u kući je trebalo nahraniti troje djece – priča Jovan.

Onda se porodica okrenula hobiju koji se pokazao spasonosnom formulom za preživljavanje: pečenju rakije kajsijevače. Posao se razvijao spontano, kaže bračni par Crnogorac, jer je Jadranka još početkom 80-ih zavoljela jednu livadu poviše Grocke. Jovan je za ljubav svoje supruge kupio livadu i tu posadio kajsije.

– Nismo znali šta ćemo sa tih prvih 200 kila prezrelih kajsija, ali čitavo dvorište mirisalo je božanstveno. Onda je jedan komšija predložio da ispečemo rakiju. I tako je počelo – kaže čika Joca. Posao se razvijao, kajsijevača je postajala sve bolja, ali se i puno znoja oko tih kajsija prolilo.

– Događalo se da Jadranka i ja očistimo dva vagona kajsija na ruke, a kada se peče rakija, ja ustajem u pola tri i palim prvu peć – sjeća se Jovan. 

Djeca najveće blago

I tako do danas. Što se tiče Jadranke, ona je 1994, dakle usred rata, postala direktorica muzičke škole u Grockoj i na tom je mjestu ostala još osam godina, do penzije. Iako potječe iz katoličke obitelji, danas vodi pjevački zbor u pravoslavnoj crkvi u Grockoj. Pokušavala je posjećivati prijatelje i rodbinu u Ivanić-Gradu, ali rat je fatalno uništio sve prijašnje veze.

– Kada sam u ratu prvi put došla u Ivanić, svi su me gledali kao atrakciju, kao neku nacionalnu žrtvu, pitali su me da li sam gladna i kako sam u Srbiji uopće ostala živa. Pokušala sam im objasniti da imam svoju porodicu koju volim, ali oni nisu imali uši za takve riječi. Govorili su kako je “onako dobra cura otišla onom Vlahu” i ja to više nisam mogla podnijeti…

S druge strane, Jovan dodaje kako su nakon “Oluje” primili petnaestak izbjeglica iz Hrvatske čista srca, ali oni su u kuću donijeli samo negativnu energiju, nezadovoljstvo i zavist.

– Jedni su nas počeli mrziti jer su na neki besmislen način osjećali da su nam nešto dužni. Drugima, koji su i dalje veličali Miloševića, rekli smo neka odu pa neka im Milošević plaća smještaj – kaže Jovan.

Jadranka i Jovan zaključuju kako im je žao i jednih, i drugih, i trećih, jer znaju da su svi zajedno osiromašili, materijalno i duhovno.

– Ako u svemu ovome što se dogodilo postoji neka sreća, onda su to naša porodica i naša djeca – kažu Jovan i Jadranka.

Danas su njihovo troje djece – Bojana, Teodora i Nebojša – odrasli ljudi. Da li je nakon svega njima važno jesu li Hrvati ili Srbi, ili im je važno da na čestit način žive svoj život? Gledajući život njihovih roditelja, ti mladi ljudi vjerojatno nisu teško našli odgovor na ovo pitanje.