Masovni odlazak Srba nije bio posljedica, već cilj

Na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju iznesene su završne riječi na suđenju generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču za zločine počinjene tijekom i nakon operacije “Oluja”. Gotovina se tereti da kao zapovjednik Zbornog područja Split i “Oluje” nije poduzeo razumne mjere da spriječi zločine paleži, pljačke i ubojstava. Bivšeg zapovjednika Specijalne policije Markača drži se odgovornim što su njegove jedinice počinile zločine na području Krajine, a Čermaka jer nije iskoristio svoje ovlasti nad vojnom i civilnom policijom da spriječi zločine i kazni počinioce. Tužiteljstvo je predložilo kazne od 27 godina za Gotovinu, 23 za Markača i 17 godina zatvora za Čermaka.

“Oluja” rezultat udruženog zločinačkog pothvata

U uvodnim riječima tužitelj Alan Tieger naglasio je da sama operacija “Oluja” nije sporna, ali da su “zločini počinjeni nad Srbima tijekom i nakon ‘Oluje’ rezultat namjere pripadnika udruženog zločinačkog pothvata na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom“. Rekao je da je cilj protjerivanja Srba iz Krajine definiran 31. srpnja 1995. godine na tzv. brijunskom sastanku Tuđmana i njemu lojalnih dužnosnika, uključujući i optužene generale.

Tieger je citirao Tuđmana koji je na proslavi prve godišnjice “Oluje” rekao da je “Knin vraćen u okrilje Hrvatske, čist kakav je bio u vrijeme kralja Zvonimira“. Spomenuo je i svjedočenje tadašnjeg američkog ambasadora Petera Galbraitha, kojemu je Tuđman rekao da se ni za “sto tisuća Hrvata iz Posavine ne smije dozvoliti povratak jer bi se onda napravio presedan da se vrate i Srbi”.

Tužitelj Edward Russo nastavio je tvrdnjom da je plan za protjerivanje srpskog stanovništva uključivao neselektivno granatiranje i psihološke operacije zastrašivanja, poput bacanja letaka i stalnih poziva na radiju Srbima neka bježe. Za razliku od tvrdnje obrane da je razlog bijega Srba bio evakuacijski plan Republike Srpske Krajine (RSK), tužitelj je naglasio da “čak i da je taj plan postojao, on nije relevantan, jer su svjedoci rekli da su bježali zbog granatiranja”. Russo je zaključio da “iskazi svjedoka pokazuju da je razlog odlaska ono što su civili vjerovali i osjećali kao rezultat granatiranja” te da “činjenica da se na Brijunima toliko o tome diskutiralo pokazuje da masovni odlazak nije bio posljedica, već cilj”. Na Brijunima je, rekao je Russo, Tuđman podsjetio na to koliko je hrvatskih gradova i sela uništeno, na što se “Gotovina ponudio da očisti Knin”. No, Tuđman je to odbio i predložio “neku vrstu privida” topničkog napada kako bi se civili natjerali u bijeg, ali i izbjegla međunarodna osuda i sačuvali objekti za povratak Hrvata.

Russo je rekao da je Gotovina “izmijenio izvornu direktivu Glavnog stožera HV-a u kojoj se tražilo samo bombardiranje glavnog stožera RSK i zapovjedništva 7. korpusa”. “Umjesto toga nižim je časnicima izdao zapovijed da granatiraju Knin, Drvar, Obrovac, Benkovac i Gračac”, a to se dogodilo upravo kao rezultat dogovora na Brijunima, tvrdi tužiteljstvo.

“Metode i sredstva napada prekršila su princip razlikovanja civilnih i vojnih meta jer su cijeli gradovi bili mete”, iz čega se vidi da su “srpski civili smatrani neprijateljima”. Unatoč tvrdnji obrane da je HV provodio selektivno granatiranje, korišteno je nedovoljno precizno oružje, poput VBR-ova i kasetnih bombi, rekao je Russo, ponudivši kao dokaz dnevnik 7. gardijske brigade, koji pokazuje da se VBR-ima pucalo po stambenim područjima.

Tužiteljstvo je pokazalo i zemljovide HV-a, koji pokazuju da u spomenutim gradovima nisu gađani legitimni vojni ciljevi, te da ih u nekima nije niti bilo. Govoreći o granatiranju Knina, tužitelj je rekao da je brigadir HV-a Marko Rajčić u svjedočenju identificirao samo 11 vojnih meta, te da su “od preko tisuću granata koje su na grad pale tijekom 25 sati samo tri pogodile vojne mete i to s po jednom granatom”.

Mjesta palili domobrani

O onome što se događalo nakon “Oluje” govorio je tužitelj Saklaine Hederaly, ustvrdivši da je “kraj topničkog napada bio početak noćne more za civile koji su ostali, uglavnom stare i nemoćne”. Rekao je da je “HV pljačkao i palio kuće, a međunarodni promatrači su procijenili da je uništeno između 60 i 80 posto zgrada”. Iako je Gotovinina obrana tvrdila da je to rađeno u sklopu “sigurnosnih provjera”, UN-ov predstavnik za Sektor jug Hussein Al–Alfi uništavanje je nazvao “dnevnim ritualom”. Tužitelj je rekao da su srpska sela Kistanje, Donji Lapac i Civljane uništena preko 90 posto, dok su hrvatska mjesta sačuvana.

Suprotno tvrdnji obrane da su pljačke i palež činili civili u znak odmazde, svjedoci su identificirali pojedine uniforme HV-a, poput “Puma”, i kamiona 7. gardijske brigade, dok je pukovnik HV-a Ivan Zelić svjedočio da su palili mahom pripadnici Domobranske pukovnije. Pero Perković iz 15. domobranske pukovnije vidio je, pak, vojne kamione s namještajem pokradenim po kućama, a vojna policija, tvrdi tužitelj, na punktovima ih je rutinski propuštala, ali je redovito zaustavljala međunarodne promatrače. Sve navedeno, zaključio je, “pokazuje visok nivo organiziranosti koji demantira tvrdnju obrane da su zločini bili hir pojedinaca”.

Tužiteljstvo je zaključilo svoje izlaganje opisom ubojstava srpskih civila koji su ostali na području Krajine. Ubijena su najmanje 324 civila i ratna zarobljenika, a više od polovice njih bili su žene i starci. Ubijani su vatrenim oružjem, a njihova tijela sahranjena na kninskom groblju bez istrage. To pokazuje da se ubojstva “nisu dogodila slučajno, već su bila dio obrasca ponašanja”, zaključio je Hederaly.

Gotovininu obranu započeo je odvjetnik Luka Mišetić, rekavši da je jedino što tužiteljstvo nudi “teorija zavjere”. Po njemu, udruženi zločinački pothvat nije postojao, iako je bilo pojedinačnih zločina, no Gotovina za njih nije odgovoran. Mišetić tvrdi da nijedan srpski civil nikada nije rekao da je pobjegao zbog granatiranja, dok je, s druge strane, američki general Anthony Jones posvjedočio da je Gotovina poduzeo sve moguće mjere da spriječi zločine.

Gotovina je, rekao je Mišetić, prije “Oluje” izdao zapovijed da se “eliminiraju sve negativne pojave, uključujući i pljačke i palež velikih gradova”, te naredio “maksimalno fer ponašanje prema civilima i stranim promatračima”. Prema Mišetiću, zločine su mogli činiti i hrvatski civili u znak odmazde za vlastita stradanja.

Gotovinin odvjetnik Gregory Kehoe nastojao je osporiti tezu o prekomjernom granatiranju, rekavši da ne postoje dokazi da je ijedan civil u Obrovcu, Gračacu i Benkovcu poginuo od topničke vatre. U vezi pljački i paleža, Kehoe je rekao da je županijski državni odvjetnik u Zadru Ivan Galović rekao kako je nakon “Oluje” procesuirano 300 predmeta, što po njemu pobija tvrdnje tužiteljstva o nekažnjavanju.

Čermak “krivi čovjek na krivom mjestu”

Prema Kehoeu, optužba nije uspjela dokazati rasprostranjeno neselektivno granatiranje, a tvrdnja tužitelja Russoa da je Gotovina odstupio od naredbe glavnog stožera pokazuje da on “ne razumije vojnu doktrinu prema kojoj je normalno da se na taktičkoj razini odstupi od naredbe donesene na strateškoj razini”. Optužba nije dokazala ni da su civili napustili Krajinu zbog psiholoških operacija, već su, smatra Kehoe, to učinili zbog “neprijateljskog okruženja, ili zato što nisu htjeli živjeti pod hrvatskom vlašću ili da sačuvaju svoj biološki potencijal”.

Branitelj Ivana Čermaka Steven Key rekao je da je Čermak bio “krivi čovjek na krivom mjestu”, te da je u cijelu situaciju, uključujući i na brijunski sastanak, “dospio slučajno”. “Tuđman mu je tamo dao zadatak za koji on nije bio ni osposobljen niti je imao dovoljno ovlasti, a poslan je samo zato jer je imao iskustva u biznisu i logistici”, rekao je Key. Zadatak mu je bio pomoći da se u Krajini normalizira život, što je on i radio. “Iako je imao čin generala i funkciju zapovjednika Zbornog područja Knin”, ustvrdio je branitelj, “njegove su realne ovlasti bile znatno manje”.

Markačev branitelj Tomislav Kuzmanović smatra, pak, da optužba nije uspjela dokazati njegovu povezanost sa zločinima, niti da je on bio odgovoran za sprječavanje i kažnjavanje zločina, već je to trebala napraviti kriminalistička policija. Posebno je negirao Markačevu odgovornost za pokolj petero srpskih staraca u selu Grubori. Prema obrani, Markač za te zločine nije znao i ne može ga se kriviti ako su mu podređeni lagali. Markačev branitelj Goran Mikuličić negirao je postojanje oružanog sukoba nakon 8. kolovoza osporavajući time i nadležnost suda za zločine počinjene nakon tog datuma. Ni po Mikuličiću nema govora da se u Krajini dogodio udruženi zločinački pothvat s ciljem protjerivanja Srba.

Paniku i strah osjećali svi

Gotovinin odvjetnik Payam Akhavan održao je teorijski ekspoze o humanitarnom pravu, rekavši da “svrha humanitarnog prava nije pretvoriti rat u humanu aktivnost, jer je rat bio i ostao užasan fenomen, već je bit ratnog prava uspostaviti finu ravnotežu humanosti i vojne nužde”. “Interpretacija Ženevskih konvencija koju nam nudi tužiteljstvo je utopijska, a naš je zadatak utvrditi je li se Gotovina u uvjetima u kojima se nalazio ponašao razumno, jer je to ono što od njega zahtijeva humanitarno pravo, a ne da učini nemoguće. Tužiteljstvo pokušava izbrisati granicu između ratnih zločina i žalosnih posljedica rata, pa spominje paniku i strah o kojima su govorili svjedoci, ali to je u uvjetima rata normalno, nešto što osjećaju i civili i vojnici. Trebaju li zbog toga zapovjednici NATO-a prestati koristiti topništvo ako se talibani skrivaju među civilima? Ako se Gotovinu proglasi krivim, onda se može goniti bilo kojeg zapovjednika, a to bi onda zatrlo humanitarno pravo”, zaključio je Akhavan.