Mladi nemaju iluzija da će Hrvatska u EU prosperirati

Mreža mladih Hrvatske u suradnji s Ministarstvom obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti obilježila je Međunarodni dan mladih, 12. augusta. Dan je iskorišten i kao uvod u promociju Međunarodne godine mladih. Tako je u centru Zagreba održana akcija pod nazivom “Da sam ja ministar”, a u Splitu se potpisivala “Knjiga žalbe”. Ministarstvo je prigodno promoviralo i svoj projekt Nacionalnog programa za mlade od 2009. do 2013. O položaju mladih u nas razgovarali smo s politologinjom Vlastom Ilišin, ravnateljicom Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ) i voditeljicom projekata iz područja sociologije mladih.

Vi se u IDIZ-u godinama bavite istraživanjima mladih.

– Nismo mi jedini, no mi jedini provodimo empirijska istraživanja na uzorku mladih iz cijele Hrvatske i na svim podskupinama: učenicima, studentima, zaposlenima i nezaposlenima. Koncem 1990-ih proveli smo istraživanje “Vrijednosni sustav mladih i društvene promjene u Hrvatskoj”. Rezultati su dostupni u knjizi “Mladi uoči trećeg milenija”. Nakon toga, 2004., napravili smo istraživanje “Mladi i evropski integracijski procesi”. Oba puta uzorak je bio 2.000 ispitanika. Mjerili smo i promjene s obzirom na socijalističko razdoblje, jer smo i sredinom 1980-ih imali slično istraživanje.

Pragmatične generacije

Imate istraživačku “rupu” u 90-ima. Mlade definirate kao resurs, a ne problem, kao posebno ranjivu skupinu itd. U tranzicijskim i globalizacijskim procesima puno je toga što pogađa većinu stanovništva. No, što pogađa posebno mlade?

– Krizna razdoblja, za koja se možemo tješiti da ciklički nastupaju, odnosno da nisu trajna, pogađaju sve. No, mladi su pogođeni više, u mjeri u kojoj su oni i inače u lošijem položaju. Njih više muči nezaposlenost, jer tek trebaju ući u svijet rada. Pa kada su mogućnosti zapošljavanja sužene, njima su najviše sužene. Ako su još u procesu školovanja, kriza koja pogađa njihove roditelje naravno da pogađa i njih. I u boljim vremenima oni su grupa u marginalnom statusu. Ne samo s obzirom na zapošljavanje, već i s obzirom na donošenje odluka, integriranost u društveni život itd.

Kada ste istraživali mlade u evropskom kontekstu, usporedili ste njihove stavove sa stavovima starijih. Zaključak je da nema generacijskih lomova, no da su razlike simptomatične. Tako mladi više od starijih imaju povjerenje u medije, tolerantniji su spram društvenih pojava, ne samo pozitivnih nego i negativnih, rat i njegove posljedice smatraju ozbiljnom smetnjom u svome razvoju. U odnosu spram ljudskih prava angažirani su oko onih za koja misle da ih se neposredno tiču (obrazovanje, rad), no indiferentni su spram onih općepolitičkih.

– Sve to danak je postmodernizmu, priči da su velike ideje zastarjele. Riječ “ideologija” je proskribirana, iako ideologije cvatu posvuda. Samo što ih mi više tako ne definiramo i ne osvješćujemo, što je naš gubitak. U razvijenom svijetu je primijećeno kako su iza mladih uključenih u velika zbivanja koncem 1960-ih, u doba Reagana i Margaret Thatcher nastupile pragmatične generacije. Britanski sociolog Mike Brake rekao je da su “djeca cvijeća ocvala i izumrla u pustinji nezaposlenosti i gospodarske krize”.

No, i u mladih su prisutni, a bit će još i prisutniji, lomovi u svijesti i ponašanju. Prekidi s konformizmom. Govori se kako su neaktivni, pa izbije organizirana pobuna, kao u studenata?

– Naravno. Sada u krizi čak i neki konvencionalni ekonomisti priznaju kako je zanemarena ekonomska filozofija. Da je, dakle, pragmatizam, usko, sektorsko gledanje, bez uvida u cjelinu, dovelo gospodarski razvoj u ćorsokak.

U nas više i nema domaće političke ekonomije, pa je još teže očekivati njenu kritiku. Samo ekonomika. Interesantno je da mladi, usprkos dominantnom institucionalnom odgoju i obrazovanju, nisu etnocentrični! Otvoreni su generacijski i komunikacijski spram svojih vršnjaka drugdje.

– Kada ih pitamo koje dobitke očekuju od ulaska Hrvatske u EU, prije svega tu su intenzivnije veze i prijateljstva, putovanja i sl. Nemaju iluzija da će Hrvatska ekonomski prosperirati, dapače, rastu im strahovi da će Hrvatska biti iskorištavana kao rubna, relativno nerazvijena zemlja.

Mladi nisu unutar sebe homogena grupa. Klasno su raslojeni?

– Unutar sebe su raslojeni sukladno raslojenosti društva u cjelini. Kod dijela mladih to se prvenstveno manifestira preko socijalnog statusa roditelja. Pri tome je osobito važno da je već i sam proces školovanja određen socijalnim statusom roditelja, buduću da to za što, gdje i kako se netko školuje sve više košta. Zato kada govorimo o marginalnom statusu mladih, govorimo o njima kao cijeloj skupini. No, kada to hoćemo dokazati moramo pokazati razlike unutar referentnih skupina. Nećemo uspoređivati mladog znanstvenog asistenta i starijeg radnika u valjaonici, jer zna se tko je tu u lošijem položaju, nego ćemo uspoređivati mladog asistenta sa sveučilišnim profesorom, a starijeg radnika u valjaonici s mladim. Kada se razlike zbroje, uvijek dobijete da su mladi u lošijem položaju.

Danas gotovo svi mladi imaju neke kvalifikacije

U socijalizmu se istraživanje društvenih struktura provodilo i da se dokaže socijalna mobilnost stanovništva. Otkad živimo pod ideologijom jednakih kapitalističkih šansi, to se ne istražuje?

– Nismo to imali kao temu, no htjeli ne htjeli, zahvatimo problem. To se lijepo vidi kod studenata. Po posljednjem popisu stanovništva, onom iz 2001. (sada ćemo imati novi), oko sedam posto stanovništva ima visoku stručnu spremu, kada dodamo višu 11 posto. No, kada gledamo naša istraživanja, studenti su porijeklom iz obitelji koje imaju 60-postotnu visoku školsku spremu, bilo da se radi o jednom ili oba roditelja. Oni su, dakle, već privilegiranog socijalnog porijekla.

Danas nije jasna klasna situacija visoko obrazovanih. Ima ih zaposlenih, nezaposlenih, bogatih i siromašnih.

– Od 1990. naovamo nije napravljeno osnovno istraživanje socijalne stratifikacije. Ono se napokon radi na našem Institutu, a vodi ga profesor Duško Sekulić, koji se time bavio i u socijalizmu. Analize se upravo rade, pa ćemo moći usporediti društvene strukture i napokon vidjeti kakve su se promjene stvarno zbile. To govorim zato što se, kada se rade ad hoc istraživanja o tome koje društvene skupine podržavaju koje političke opcije, bez strogo znanstveno utvrđene socijalne stratifikacije, može samo nagađati.

Kada nema empirijske stratifikacije, dobro posluže spekulativnije sociološke teorije generacija, npr. na način kako to, na tragu Mannheima, u Beogradu radi Todor Kuljić. Pa imamo generaciju X, ili hrvatsku generaciju iz Domovinskog rata, ili srpske protestne generacije 90-ih?

– Takve analize funkcioniraju unutar, krajnje uvjetno rečeno, privilegiranih slojeva mladih gdje se kulturno i političko raslojavanje može pouzdanije pratiti. No, kada pogledate mlade iz pasivnih krajeva ili one koji ostaju na trogodišnjim školama, njima je u budućnosti namijenjeno dno socijalne ljestvice. Danas niti dno više nije bez ikakvog obrazovanja i kvalifikacije. Takvih je 2001. bilo 15-ak posto. Kako starije generacije umiru, dolaze mlađe u kojima gotovo svi imaju barem nekakvu kvalifikaciju.

Danas je i mnogim visoko obrazovanima predodređeno da postanu socijalno isključeni?

– To je ipak upitno, jer empirijska istraživanja i u nas i u svijetu pokazuju da je varijabla obrazovanja i dalje jako važna. Bez obzira na to što ona ne može prikriti dubinske klasne razlike, mada baš obrazovanjem može biti i njihovih premošćivanja, činjenica je da se obrazovanje pokazuje kao jedna od najinterpretabilnijih varijabli. Bilo što da ispitujete, od stilova života do političkih stavova, obrazovanje je izuzetno važno. To ne znači da ono sve objašnjava, pa da će npr. svi obrazovaniji ljudi tendirati skrenuti politički život ulijevo.

Nekad bilo.

– No, činjenica je da obrazovaniji u općoj populaciji jesu tolerantniji, socijalno osjetljiviji, manje skloni predrasudama i stereotipima. Što je i očekivano.

No, ne prežu od toga da antiprosvjetiteljske stavove nameću masama. U zadnjem istraživanju čitamo i rečenicu: “Nizak postotak studentske zainteresiranosti za aktivno sudjelovanje u odlučivanju.” A onda imamo studentsku pobunu.

– Iskaz je proizašao iz nezainteresiranosti za studentske izbore, Studentski zbor i sl. institucije oktroirane odozgo. A imamo na djelu pragmatične generacije. Što to sada znači? Baš je bitka protiv školarina pokazala kako se pragmatično može spojiti sa širim konceptom društvenosti. Od zahtjeva za neplaćanje školarina pod određenim uvjetima nije daleko do postavljanja pitanja o plaćanju npr. zdravstvenih usluga. A onda zainteresirani nisu samo studenti i njihovi roditelji, već svi. Kada se kaže da znanje nije roba, to budi mnoge druge asocijacije.

Npr. na ograničenja socijalne države, u krahu? To da studenti, naravno ne svi, imaju stav o sindikalnim problemima radnika i seljaka do prije nekoliko godina bilo je nezamislivo?

– Nikada nisu svi zainteresirani. Niti 1960-ih nisu svi bili studentski aktivisti. Najveći dio i te populacije bio je pasivna masa. Samo što se dogode presudni trenuci u kojima jedna skupina daje ton vremenu i akcijama.

Poljuljani temelji socijalne sigurnosti

Je li prednost današnja velika medijatizacija, gdje neke novosti lako i brzo dolaze do svih?

– To je prednost, ali i nedostatak, jer je procese teže kontrolirati u organizacijskom smislu. A to je velik posao koji treba znati raditi. Spontanost je izvrsna, no nedovoljna za polučiti željene efekte. Kako će se te stvari dalje razvijati i razriješiti, zavisit će i o zbivanjima izvan Hrvatske.

Ogorčenu borbu ljudi u društvu danas nije lako, a i ne želi se vidjeti kao klasnu. No, mladi su sada posebno izložena ranjiva grupa u svijetu rada. Ne zapošljava ih se za stalno, ekstra ih se eksploatira. Transgeneracijski ne samo da nema solidarnosti, već kao da stariji prodaju i budućnost svoje djece?

– Temelji socijalne sigurnosti, koji su se donedavno činili neupitnima, poljuljani su. Klasne razlike se još i vide. Nevidljive su finije socio-klasne diferencijacije. Ostaje dihotomija koja može pomoći u ravnanju: rad – kapital. Postoji masa nas koji živimo od prodavanja svoga rada, a onda unutar te mase različiti slojevi.

Najdominantnija grupa su zaposleni, a relativno siromašni.

– To su srećkovići spram nezaposlenih. Sada se može dogoditi da cijele skupine ostanu izvan svijeta rada. A društvo bi moralo solidarno skrbiti o mladima, jer su budućnost radnog procesa, i o starima koji su svoj život radom utkali u postojeće vrijednosti. Ako postoji politička i šira javna svijest o važnosti mladih, problema koji ih muče, a koji su onda i općedruštveni, jer je to pitanje opstanka, vitalnosti jednog društva, mogu se donositi odluke u korist mladih i društva.

Izbjegavate izraz “omladina”, a on sociološki bolje smješta mlade u društvo od puko dobne kvalifikacije?

– Više se to ne izbjegava. No, opstala je tendencija nekorištenja. Legitimni su pojmovi i “omladina” i “mlada generacija” i “mladi”. Devedesetih se govorilo “mladež”. Vjerojatno se misli da je omladina nešto što je i politički organizirano, a što nije mišljeno tako u vremenu kada se termin upotrebljavao, naprosto kao oznaka za skupinu mladih.

Zamislimo li mladu ženu, Srpkinju iz Hrvatske, obrazovanu za vrijeme Krajine, a one su tu, među nama, takav profil i njene probleme nećemo naći u hrvatskim istraživanjima obrazovnog procesa? Prije u nekim beogradskim istraživanjima?

– U Hrvatskoj je tema samo goli povratak i ostanak Srba. Da se ljudi vrate, budu tu. A sve drugo, svakodnevni problemi konkretnih ljudi, nisu još došli na dnevni red. I proći će još dugo dok ne dođu. Činjenica je da se pravom društvenom integracijom malo tko bavi. Tu temu svi izbjegavaju, jer se unaprijed zna da tu vlada posvemašnji kaos. I da prave integracije zapravo još nema.

U objavljenom Nacionalnom programu za mlade od 2009. do 2013. spominje se 110 mjera, od kojih je 27 provedeno, 74 je u provedbi, a osam je djelomično provedeno. Kako biste ocijenili provedbu?

– Ona nije zadovoljavajuća, to je jasno. To se vidi i po kvantitativnim i po kvalitativnim pokazateljima. Kvantitativno, manji dio mjera je ostvaren. No i kvalitativno gledajući, riječ je o, uvjetno rečeno, malim mjerama, a ne o strateškim potezima. Veliki zaokreti nisu napravljeni i blokirani su time što je zemlja u kriznoj situaciji. Nema te mjere koja svim mladima u jednom trenutku jednako može pomoći. No, činjenica je da mjere koje se tiču obrazovanja i zapošljavanja najveći dio mladih nužno zahvaćaju. A one i koštaju. Recimo obrazovanje, da je Hrvatska bogatija zemlja…

Ali neoliberalizacija visokog obrazovanja nije pala s neba, već je plansko ukidanje tekovina besplatnog obrazovanja za sve?

– Istina. Ona nije morala biti tako uvedena. Mislim da će se i u Europskoj uniji tu stvari mijenjati, jer će se pokazati da tzv. Bolonja ne funkcionira kako je idealno zamišljena. Još prije nekoliko godina tadašnji je rektor Ljubljanske univerze Jože Mencinger krasno objašnjavao koje su slabosti bolonjskog procesa. A naš bivši ministar Dragan Primorac je prvi potrčao, brže bolje, grlom u jagode. Nigdje nije pisalo da treba nagliti, bez da se vidi kako stvari funkcioniraju. Proces je zamišljen da neke stvari zvuče krasno, no prava, dublja znanja postaju suvišna. Trebate biti fleksibilni, a to se tumači da trebate brzo (i površno) nešto naučiti. Iako bi istinska fleksibilnost zahtijevala dubinska znanja, koja se mogu nadograđivati novim znanjima potrebnima u određenom trenutku. No, za to više nema vremena. Sve to vodi fragmentaciji i provincijalizaciji, suprotno od onoga što se reklamira kao globalizacija. Mislim da će se stvari u obrazovanju morati promijeniti, no do tada će nekoliko generacija mladih platiti ceh.