Na ručku sa Sartreom i Titom

Knjiga “Svi moji savremenici”, u dva dijela, dugogodišnjeg direktora beogradskog kazališnog festivala BITEF-a Jovana Ćirilova (79), višestruko je važna i zanimljiva. Prvo, kada se pročita koga je sve Ćirilov poznavao, s kim se susretao, s kim je prijateljevao, gdje i dalje jurca i putuje, onda ona funkcionira kao intelektualna plejada likova najvišeg ranga. Od sredine pedesetih, kada je kao mladi dramaturg stupio u Jugoslavensko dramsko pozorište, preko slavnih dana BITEF-a sve do danas, za Ćirilova se može reći da je upoznao i družio se s predstavnicima prvorazredne elite 20. stoljeća. Tu su Jean-Paul Sartre, Sir Laurence Olivier, Harold Pinter, Georg Konrad, Fernando Arrabal i Andrzej Wajda, ali i Ivo Andrić, Miroslav Krleža i Branko Gavella.

Danton se prerano umorio

Interesantno je da je svaki taj susret s ličnostima o kojima piše dokumentiran i fotografijom, pa je Ćirilovljeva djetinja strast da neprestano škljoca fotoaparatom zaista unikatna. Ćirilov o tome kaže: “Zaista sam imao privilegij da živim u zanimljivim vremenima i da srećem tolike poznate ljude. Jedini način da uzvratim na taj poklon, jest da beležim susrete sa njima i da trag o tim ljudima podelim sa drugima.” Redatelja Branka Gavelle Ćirilov se sjeća “s nežnošću i poštovanjem” i smatra ga “najvećim intelektualcem među režiserima”. O svojim susretima s Andrićem i Krležom Ćirilov je zabilježio: “Andrić introvertan, flegmatičan, uzdržan, a Krleža ekstrovertan, sangviničan i eksplozivan. Andrić je govorio tiho i sporo, Krleža glasno i živo. Andrić nije umeo da uvredi, Krleža je umeo da povredi čoveka, i to do srži, ali i da se odmah pokaje.”

Knjiga “Svi moji savremenici” značajna je kao usamljeni ali važan civilizacijski znak u kulturnoj i intelektualnoj pustoši koja je na ovim prostorima zavladala nakon posljednjih ratova. Ako se danas netko od poznatih i usudi doći na ove prostore, riskira da ga radi jeftinog glamura raščereče naši novinari, a nekada nije bilo neobično vidjeti Louisa Armstronga, Alfreda Hitchcocka ili Gerarda Philipea u kakvoj kafanici negdje u trouglu između Sarajeva, Zagreba i Beograda. Taj duh intelektualne ležernosti, slobode i miroljubivosti osjeća se na svakoj stranici ove knjige i podsjeća nas da je prostor između Bregane i Ohrida nekada bio koliko toliko civilizirana zona, a ne provincijalna vukojebina kakva je danas.

Bilo je državnika, krunisanih glava i političara raznih fela koje je susretao Ćirilov, a naročito su anegdotalni susreti s Josipom Brozom Titom ili emotivno dojmljivi sa Zoranom Đinđićem, srpskim premijerom koji je ubijen u atentatu. Postoji detalj koji je Ćirilov zabilježio, kada je Tito bio na premijeri predstave “Dantonova smrt”. U pauzi Tito je u VIP salonu rekao Ćirilovu: “Teško je komparirati historijske ličnosti iz jednog perioda sa onima iz onog drugog. Recimo taj Danton i Robespierre. Nikako se ne bi mogla povući paralela pa reći da je Robespierre Staljin a da sam ja Danton. Danton se prerano umorio a ja nisam.”

Osim slavnih ličnosti državnika i političara, Ćirilov je bilježio i susrete s običnim ljudima: blagajnicima u teatru, poznanicima iz djetinjstva, beskućnicima. Naime, ono što krasi Jovana Ćirilova i kao kazališnog čovjeka i kao novinskog pripovjedača (svi ovi zapisi prvo su izašli u beogradskim novinama “Blic”, “Politika” i “Književne novine”), jest njegova znatiželja prema novim situacijama, poetikama i ljudima. U tom smislu, Ćirilova zanimaju slavni samo ukoliko su dovoljno uzbudljivi, i oni anonimni ukoliko su imalo drugačiji.

Neformalna povijest kazališta

Zanimljivost ove knjige je i u tome što Ćirilov opisuje susrete s često delikatnim, kompleksnim pa i teškim ljudima na način koji životnim dramama ne dodaje težinu, nego je lucidnom ironijom i pomirljivim riječima ublažava. Njegovi susreti sa suvremenicima kroz sve te godine doimaju se melankoličnim i duhovitim u isto vrijeme, i kao da poručuju: sve je prolazno, i ono ružno i ono lijepo, život zbog toga možda i ne vrijedi baš mnogo, ali ništa ne vrijedi kao ovaj život.

Konačno, vrijednost ove knjige pronaći će svatko onaj tko se zanima za kazalište. Naravno, kako kaže sam Ćirilov, njegovi zapisi ne predstavljaju “portrete velikana”, nego skice i doživljaje iz mnoštva susreta, iz sijaset kazališta širom kontinenata, s BITEF-a ili iz kabineta i ateljea svojih prijatelja. Njegovi razgovori s Bobom Wilsonom, Jerzyjem Grotowskim, Ellen Stewart (La MaMa), livingovcima, Ljubišom Ristićem, Tomažom Pandurom, Anatolijom Vasiljevim, Thomasom Ostermeierom i drugima, otvaraju nam vrata jednog vremena i poetike bez kojih današnja umjetnost ne bi bila moguća. Onaj tko se bude bavio poviješću kazališta 20. stoljeća, onog svjetskog i onog lokalnog, osim za teorijskim knjižurinama morat će posegnuti i za živim slikama likova koji su stvarali jedno uzbudljivo vrijeme teatra, politike i kulture. Takve uzbudljive slike, pogled na velikane s udaljenosti od pola metra i oštroumne dojmove koji ne opterećuju, nude “Svi moji savremenici” Jovana Ćirilova.