Naučite jezik vlasti

Jezik koji vrvi trivijalnostima i općim mjestima, ispražnjen od sadržaja, solidno nafutran frazama, prvi je znak prepoznavanja političara opasnih namjera. Političar-frazer crv je u jabuci općeg interesa. On je zgubidan o općem trošku, buha na nacionalnom krznu, korov na narodnoj njivi i tako dalje i tomu slično…

Bivši sustav je do savršenstva razvio močvaru birokratskog metajezika. Socijalizam nije bio živo društvo, nego izraz logike historije, etapa u svrsishodnom, umnom hodu povijesti, pa su socijalistički glavešine u govoru primjenjivali kojekakve kvaziznanstvene obrasce. U jugoslavenskom slučaju, rodonačelnik tog jezika bio je Edvard Kardelj, učiteljsko zakeralo težeg tipa, lingvistički zlotvor prvog reda koji je nemilice lansirao sintagme poput “pravci razvoja socijalističkog samoupravnog planiranja”, “cjelina samoupravnih interesa” ili “dijalektika klasnog i nacionalnog”, iza čije se napirlitane pompoznosti krila, s jedne strane, puka nedoučenost, a s druge tiha legitimacija vlasti. Ljudi koji tako govore, to je bila poruka, znaju znanstvenu tajnu povijesnog razvoja. Oni su čuvari pečata revolucije, poslovođe u butiku povijesti. Ipak je i dozlaboga dosadni Kardelj dao dvije živopisne ocjene: prvu, da se “i među intelektualcima nađe poštenih ljudi” (možda točno) i drugu, da čovjeku sreću ne može donijeti ni partija ni država, nego jedino on sam (vjerojatno netočno). Naime, ovdje bez partije nema sreće, točno kako je rekao Stendhal: ne znanje, ne pamet, ne sposobnost, nego – koterija…

Mož’ da bidne, al’ ne mora da znači

Prvi i zadnji komunistički političar koji je prekinuo tradiciju zaglupljujućeg jezika bio je Ante Marković, prototip socijalističkog menadžera, “crveni Jack Welch” koji je u Skupštini Jugoslavije, preuzimajući mandat premijera, rekao: “Ja vam nudim znoj i suze; krv vam ja neću nuditi, to nek’ vam nude drugi…” Bio je to prvi predsjednik komunističke vlade koji je u Skupštini zvučao kao pametan, normalan čovjek, a ne nekakav Kardeljev algoritam, a tako je i prošao. Narodi i narodnosti u euforiji nacionalne emancipacije odbacili su ga kao krpu; neki razočarani domoljub mu je godinu-dvije kasnije zviznuo ćušku u Teslinoj, a Markovića eno u Sarajevu, sagradio je naselje najskupljih stanova, rasprodao ga, i sad – bližeći se devedesetoj – ide graditi hidroelektrane; toliko se mladih odmara i u penziji su, pa gdje bi još i on…

Jadranka Kosor bez partije možda ne bi bila nesretna, ali bogami sigurno ne bi bila ni premijerka. Prije godinu i kusur dočekana je kao predsjednica Vlade dobrohotno, kao rado viđena gošća na mjestu za stolom na kojemu se još hladio ručak Ive Sanadera, koji je “pobjegao tako brzo da nije stigao ponijeti ni svoje prljave gaće”. Iako je bila kooptirana a ne izabrana, malo joj je tko osporio legitimitet. Već je to bio ozbiljan politički kredit. Isprva ju je – možemo to rekonstruirati prema njenim kasnijim izjavama – malo treslo; jahačica je podrhtavala, klimala se, cupkala, ali su nakon sedam mjeseci oboje “ulovili pravac”, jahačica i konj. Kada se zauvijek riješila Sanadera, Jadranka Kosor “čvrsto je primila uzde”. Navodno je osmislila sveobuhvatan program reformi. “Sada sam uzjahala konja, držim čvrsto uzde u rukama i mislim da mogu reći da se konj može usmjeriti u pravom smjeru”, rekla je. “Da li s političkim konsenzusom ili bez njega, taj se program mora provesti uz moju odgovornost, premda očekujem potporu koalicijskih partnera i dijela javnosti”, nastavila je naglas razmišljati. “Od 2004. godine sam u vladama, međutim, tek sada kao premijerka pohvatala sam sve konce, dubinski sam snimila stanje i donijela jedan tako odgovoran i težak ekonomski program.”

Još je lijepo podvukla da je njen program ozbiljan, jer govori o tome da se ništa ne može riješiti “trikom, lijepim i dobrim riječima”, već su potrebne “duboke i korjenite promjene i mijenjanje navika i odnosa prema poslu i radu te u konačnici odnosa prema vlastitoj odgovornosti…”

Najkasnije na tom mjestu, govor je izdao Jadranku Kosor kao “sumnjivo lice”. Njen jezik nije kardeljevski nakaradan, ali vrvi “mrtvouzicama”, mrtvim čvorovima iz kojih nema raspetljaja. U srpnju prošle godine, nakon preuzimanje Vlade, rekla je da će sve u Hrvatskoj “pozvati na suradnju i nacionalni konsenzus za borbu protiv krize” (i oporbu i sindikate), u travnju ove godine rekla je kako će sa svojim programom reformi ići “s političkim konsenzusom ili bez njega”, da bi prije dva tjedna opet naveliko zazivala opće suglasje. U Splitu je rekla: “Što više bude konsenzusa oko provedbe teških mjera, a manje otpora, značit će da jačamo gospodarstvo.” Odustavši od borbe sa sindikatima, izjavila je: “Nećemo ništa lomiti preko koljena.”

Vratolomije oko konsenzusa važne su i indikativne. Iz njih se vidi da premijerka opipava teren za promjene. Ona bi ih najprije provela – ako ih svi hoće. Onda, međutim, snima stanje, pa vidi da se mnoge mora gadno opaliti po džepu. Onda čuje da to mnogi ipak neće. (Čudno). Onda želi pljesak iz Evrope, pa kaže da hoće, što god drugi mislili o tome. Onda ipak pita odlikaša, Vladu Šeksa, a on baci pogled na kalendar i kaže joj: “Nećemo sad, još je godinu i nešto do izbora…” I onda Vlada nastavi po starom; to je metoda pokušaja i pogrešaka. Ako prođe, prođe. Mož’ da bidne, al’ ne mora da znači. Rekli mi Mika, Pera, Laza… 

Vlada će odbaciti sindikalni zahtjev za referendumom zbog navodne sumnjivosti cijelih armija potpisa, no čim vidi gnjev masa – posve opravdan – ustuknut će i reći ne, nismo mislili ozbiljno. Vlada će zabraniti rad nedjeljom a čim vidi tisuće zatvorenih dućana, povući se i reći da zakon više ne važi. Tako će eksperimentirati i s pušenjem, i sa zakonom o “nula promila”, i s reformama… Po lenjinskoj formuli: korak naprijed, dva koraka natrag.

Svakako i dakako

Prvi čovjek Vlade određuje njen smjer, a u velikoj mjeri i doseg. Doseg prve ličnosti Markova trga vidi se u jeziku. Sve do odlaska Sanadera, Jadranka Kosor u javnosti nije izrekla ni jednu jedinu prepoznatljivu rečenicu. Kada je kooptirana na čelo kabineta, strane su se agencije mukom mučile dok na kraju nisu iščupale frazu “kud Ivo, tud i ja”. Njen je jezik kasnije praćen s više pažnje, pa se vidjelo da u njemu dominiraju poštapalice “dakako” i “svakako”; očito markiranje iz teških tema u kojima se baš ne snalazi. Još prije godinu i pol krenula je s najavama “oštrih rezova” u proračunu, a završila na krumpir salati. “Ništa nije nedodirljivo”, rekla je tada i dometnula: “Ako treba, gostima ćemo nuditi samo vodu, s kavom ili bez nje, a revidirat ćemo i korištenje službenih kartica, koje će moći koristiti samo ministri i državni tajnici, i to samo za službeni put.” Na komentare da je preuzela vruć krumpir, rekla je: “Ako jest vruć, ja ću ga znati ohladiti, oguliti i u ženskom stilu napraviti dobru krumpir salatu…”

Krumpir salate, “bolne mjere”, “oštri rezovi”, “zajahivanje konja”, “čvrsto držanje uzda”, “mjere štednje”; “konsenzus”, sve je to, dakako i svakako, način da se kaže nešto kada se nema reći ništa, a želi se unatoč svemu ostati na vlasti, pri čemu je bitniji dobar pogled na kalendar nego na državnu blagajnu. Zato je tu uvijek onaj mudrac Šeks.
No, Jadranka Kosor nije po tom jeziku izuzetak u redovima hrvatske političke elite, ona je prije njeno tužno pravilo. I “Rumenige” Polančec nedavno je, izlazeći iz zatvora, na silne optužbe koje ga prate – i prema kojima izgleda kao Joe Dillinger s diplomom tehnologa topljenih sireva – rekao tek “istina je voda duboka”, dok je premijerska manga Sanader citirao otrcanu arapsku poslovicu o “psima koji laju dok karavane prolaze.”. Uopće, s velikim rekvizitarijem općih mjesta, oni su se izvrsno adaptirali na poslijeratno razdoblje, koje se od ratnog razlikuje samo po tome što se tada posezalo u arsenal domoljubnih doskočica (“Ne damo nikome da dira u naše svetinje”, “Nikome nećemo dopustiti da revidira hrvatsku povijest” i sl.), obogaćenih pseudorodoljubnom motorikom pokradenom od Amerikanaca: desnom rukom na srcu, koja zastire pogled na lijevu, koja vjerojatno čeprka negdje po dubini našeg džepa.
Političar lišen konkretnoga govora političar je bez konkretne vizije, političar bez konkretne vizije je parazit na narodnoj njivi, buha na nacionalnom krznu i jedino pitanje na koje nitko živ ne zna odgovor jest zašto se, dovraga, tih buha ne riješimo?