Novac uzeti od banaka, telefonije i osiguravatelja

Milorad Pupovac, potpredsjednik SDSS-a, stranke iz vladajuće koalicije, uoči nedavnog rebalansa proračuna zauzeo se za uzimanje dijela dobiti od banaka, no moguće oporezivanje banaka naišlo je na protivljenje brojnih analitičara, guvernera HNB-a Željka Rohatinskog, pa i oporbenog SDP-a. Pupovac u razgovoru za “Novosti” pojašnjava SDSS-ov prijedlog i stavove te stranke o mjerama koje treba provesti radi oporavka privrede.

SDSS zastupa uvođenje poreza na banke kao mjeru brzog dolaska do određenih sredstava, no mnogi strahuju da bi to moglo dovesti do povećanja kamata i prelijevanja tog novog tereta na tvrtke i stanovništvo?

– Dinamiziranje privrednog života s jedne strane blokira prevelika javna potrošnja, a s druge strane same banke zbog visokih kamata koje im plaćaju klijenti. Kako ovog trenutka nije realno krenuti u otpuštanja u školstvu, zdravstvu ili administraciji, jer nema pripremljenih programa prekvalifikacije i zapošljavanja, i kako je posljednjih godina izrazito narasla socijalna svijest, ne postoji vlada koja bi to mogla napraviti, ni ova ni bilo koja druga. Stoga je, dok se te stvari pripremaju, potrebno naći neku prelaznu varijantu za rasterećenje privrede i građana. Tu, s druge strane, velik teret predstavljaju banke, ali i pojedine mobilne kompanije, pa i osiguravajuća društva, koja ostvaruju ekstraprofite. Banke su se fleksibilnim kamatama osigurale od svih rizika i zapravo su koristile krizni moment, a posebno deficit i dug države, zarađujući u tim odnosima. Šest vodećih banaka lani je zaradilo 4,5 milijardi kuna, dok su dva mobilna operatera zaradila oko 3,5 milijardi kuna. Kada bi država od tih osam milijardi jednokratno uzela samo 20 posto, to ne bi bitno utjecalo na njihove poslovne okolnosti, a tih 1,6 milijardi kuna moglo bi se upotrijebiti za pomoć granama koje su pogođene otpuštanjima, koje ne mogu podnijeti konkurentske uvjete na međunarodnom tržištu i subjektima kod kojih postoje šanse da pojačaju proizvodnju.

Zaštita općeg dobra

Za razliku od banaka, koje se ponašaju sebično, država bi se tu ponašala ekonomski. Banke nemaju ni ekonomskog, a kao što vidimo ni moralnog razloga da prijete povećanjem kamata, jer su ih povećavale a da im država nije ništa uzimala. Prema tome, taj argument ne stoji, ali stoji da država mora biti jača, da mora biti regulatorna, ne samo prema najslabijima, kao što bi poslodavci htjeli, nego i prema najjačima. To bi bilo rješenje za ovaj trenutak, a nakon toga treba krenuti u reformu javne uprave i mirovinskog sistema.

Tu se već nazire neki model s određenim postotkom i djelatnostima koje bi bile zahvaćene. Koliko je taj model razrađen?

– To je prijedlog koji smo raspravili unutar SDSS-a, predočili Saboru i samoj premijerki Jadranki Kosor. Na njoj je da u razgovoru s bankarima, koji su u toku, dođe do rješenja.

Drugim riječima, ovdje se od banaka naprosto traži da daju novac?

– Tako je. Ili da smanje kamate i tako građanima i privredi omoguće da lakše dođu do novca.

Zbog čega bi bankari na to pristali?

– Država im je do sada dopuštala takve zarade omogućavanjem monopolističkog ponašanja na tržištu novca. Ne radi se o tome da ih ona moli da poklone novac, već da naprosto djeluje regulatorno i da kaže da će utjecati na uvjete njihovog poslovanja, ukoliko oni neće solidarno doprinijeti izlasku iz krize.

Država bi ih ucijenila: dajte novac ili mijenjamo regulaciju?

– Nije država tu da ucjenjuje, nego da djeluje iz logike političkoga uma, po principu zaštite općega dobra, u ovom slučaju privrednika i građana. Kao što je to učinio Tony Blair 1998. prema proizvođačima nafte, kao što to čine Švedska i Finska prema sličnim granama, kao što će to vjerojatno uraditi Njemačka i Francuska prema bankama, tako će to učiniti i Hrvatska. Radi se o tome da imamo više države tamo gdje je treba biti, a manje usko tržišnog postupanja tamo gdje ono ne donosi dobrobit.

Činjenica je da su kamate u Hrvatskoj više nego drugdje i da to guši razvoj privrede. No je li realno očekivati da će banke na to pristati, s obzirom na to da su u stranom vlasništvu i da zbog velikih dugova drže državu u šaci?

– Lani je Deutsche Telekom imao dobit manju od tri posto godišnjeg prihoda, a Hrvatski telekom veću od 30 posto prihoda, pa je jasno da se ovdje zarađuje ekstraprofit. Slično je i s bankama i to nije logika koja može dugo opstati, ne samo u hrvatskom nego i u europskom okviru. Hrvatska mora početi tražiti mehanizme da u tim stvarima postupa kao država, a  svaki argument da bi se matične države ili matične kuće pobunile i eventualno blokirale pregovore s EU-om je potpuno neeuropski, ucjenjivački i neokolonijalni.

Treba nam jaka država

Govorite s moralnog stajališta. No moje je pitanje hoće li banke pristati na dogovor s obzirom na svoju poziciju moći ili će biti potrebno s njima povesti neku vrstu rata za nametanje nove regulacije?

– Vjerujem da je dogovor moguć, i u interesu države i u interesu banaka, ali ako nije moguć, država mora zaštititi interese svojih građana i privrednih subjekata. Vjerujem da bi tada dobila značajnu podršku, kao i da bi guverner Rohatinski podržao jedan takav model u kojem, dakle, nije riječ o oporezivanju aktive banaka na nepoznati rok. Ovdje se ne utječe na njihovo poslovanje, već im se naprosto kaže da su lani zaradile nekoliko puta više od ostatka privrede, i to na račun te iste privrede, te da je država tu da uvede logiku pravednosti i preusmjeri dio tih sredstava tamo gdje ih one nisu u stanju po svojoj tržišnoj i monopolskoj logici usmjeriti. Prema tome, nije riječ o moralnom pitanju, već o pravnom, socijalnom i ekonomskom pitanju.

To što neki sektori ostvaruju goleme dobitke dok su drugi pokošeni krizom, govori da nešto ne štima u strukturi hrvatske ekonomije. Znači li to da bi država, čak i ako joj banke sada daju novac, svejedno trebala poraditi na regulaciji tržišta?

– Nažalost, još uvijek više imamo državu zastava, simbola, obljetnica i privilegija, a manje državu koja je regulator u tako važnim stvarima kao što su ekonomske prilike. Stoga je to velik izazov za svaku hrvatsku vladu, bez obzira na to hoće li, i do koje mjere, to ova Vlada provesti. Mjera prema bankama bila bi jednokratna, a zatim bi trebalo povesti raspravu o reguliranju njihovog poslovanja i načinima na koje mogu doprinositi proračunu. Tu se država testira kao država.

Možete li očekivati da će premijerka u pregovorima s bankama čvrsto zastupati vaš prijedlog?

– Zahvaljujući inzistiranju SDSS-a i drugih članova koalicije, Vlada je usvojila zaključak o zamrzavanju plaća u javnim službama i o stvaranju regulatornih mehanizama koji će popraviti disbalans u poslovanju pojedinih sektora, prije svega između financijskog sektora i privrede. Taj zaključak je potvrdio i Sabor i premijerka je obavezna djelovati u skladu s njim.

Hitno u mirovinsku reformu

Iz SDP-a, pak, stižu prijedlozi o porezu na izvlačenje dobiti iz tvrtki koji bi, kako tvrde, donio više nego porez na banke. Je li takav prijedlog razmotren u Vladi?

– Takav prijedlog SDSS je dao prije godinu dana, a u određenom smo ga smislu usuglasili sa SDP-om i prenijeli ga na Vladu. Dio je prihvaćen, a dio, nažalost, nije, ali bitno je da taj prijedlog ostane u diskusiji. No ta je vrsta mjere u ovim okolnostima dugoročna, dok ova prema bankama daje brzi rezultat. One ne isključuju jedna drugu, kao što nisu isključene ni druge mjere koje bi mogle doći, poput poreza na kamate i na imovinu.

Ako bi se uspjelo doći do tih 1,6 milijardi, tko bi taj novac raspoređivao i po kojim kriterijima? Javlja se opasnost da se opet dijeli po stranačkim linijama.

– Trebalo bi gledati granski, u kojim je područjima stupanj uređenosti najbolji i gdje takva pomoć ima smisla. To mora biti stvar predstavnika cehova, struke i banaka, koji će to raditi bez uplitanja bilo koje stranke.

Ipak, ta sredstva nisu značajna u odnosu na proračunski deficit. Može li se što uštedjeti na rashodovnoj strani, pa kanalizirati u privredu? Iz oporbe tvrde da ima prostora za rezanje od pet milijardi kuna.

– Ima prostora, posebno u nekim stavkama, međutim tu postoji stranačka logika koja blokira rezove. Nisam siguran da bi se moglo doći do pet milijardi, ali mogle bi se uštedjeti dvije do četiri milijarde u strožoj kontroli trošenja budžetskih sredstava, prije svega u zdravstvu i nekim javnim tvrtkama, poput Hrvatskih šuma i Hrvatskih voda. Tu novac otječe kroz sistem nabavki, opremanja i održavanja i događa se da se privatnici bogate, dok javne ustanove i poduzeća posluju s gubicima. To se mora zaustaviti jer nema proračuna koji to može izdržati. Drugi aspekt je mirovinski sustav. Na mirovine odlazi preko 35 milijardi kuna, a zajedno s braniteljskim preko 40 milijardi kuna, što je trećina državnog proračuna samo za jednu vrstu potrebe. Uz to, imamo stalno povećanje broja umirovljenika, pogotovo onih koji odlaze prijevremeno i po osnovi nekih privilegija, što se također mora mijenjati.

Reaktivirati radno sposobne umirovljenike

Imate li već ideju u kojem bi smjeru trebala ići mirovinska reforma?

– Za bilo koji prijedlog reforme potrebna je jaka vlada, mnogo jača nego što je ova. Ne mislim pritom na opredjeljenje premijerke, ali mislim na ukupan sastav vlade, odnosno kapacitet koji bi to mogao izvesti u ovom trenutku.

Znači, ništa od toga nije izvedivo u sljedećih godinu dana?

– Nažalost, bojim se da nije, jer se zapravo radi o dvije stvari. Jednima bi trebalo omogućiti da otiđu u pristojne mirovine nakon radnog staža, a za druge, koji su još radno sposobni a otišli su u mirovine ove ili one vrste, trebalo bi otvoriti programe povratka na posao. To su neke države radile, za što treba imati sredstva, što je treća stvar. Naime, da bismo smanjili javnu potrošnju, moramo otvoriti investicijske cikluse, što znači da se moramo okrenuti prema zemljama koje imaju sredstva. Bivši premijer nije htio čuti za ikakve kontakte s Kinom, Rusijom ili Libijom, no danas su se stvari promijenile i upravo je u tim zemljama moguće doći do investicijskih sredstava.

Dakle, stav je SDSS-a da bi se mjerom prema bankama kratkoročno dala injekcija privredi, dok bi kresanje rashoda bilo dugoročno?

– Mjera prema bankama je krizna i svrha joj je konkretna. Što se tiče dugoročnog rezanja, ima prostora i u subvencijama poljoprivredi, bilo kod velikih bilo kod malih proizvođača. Neke velike kompanije su se pomoću državnih subvencija osigurale od svakog poslovnog rizika. Koriste poticaje za izvoz, za otkup, za nasade – tu im je država svojim subvencijama osigurala određenu vrstu monopola na tržištu. S druge strane, država nema kontrolu nad malim proizvođačima, gdje prevladava vrsta stranačko-političke logike. No država to ne daje da bi nekoga namirila, nego da bi unaprijedila proizvodnju. Taj sustav subvencija će se morati mijenjati, ne samo zbog prilagodbe EU-u, nego i zbog proračuna.

Pojedini mediji, konkretno “Jutarnji list”, prilikom rebalansa optužili su SDSS da se ne želi odreći sredstava namijenjenih povratku?

– Neke novine naprosto proizvode stavove a ne informiraju. Nije SDSS trebao utjecati na visinu sredstava za obnovu i povratak, jer je to obaveza iz međunarodnih ugovora i jer je riječ o pravu tih ljudi da se vrate. Te novine nisu pisale kada su njihove kuće bile paljene. Jednako tako, SDSS nema nikakvog posebnog interesa od uvođenja poreza na banke. Mi naprosto mislimo da je došlo vrijeme da se to uradi, da država postane jača i da se ponaša kao regulator koji funkcionira u zaštiti interesa koje neki nazivaju nacionalnim interesima.