O zapovjednoj odgovornosti dokazi najčvršći

Završne riječi na suđenju trojici generala hrvatske vojske, Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču izazvale su brojne komentare i nagađanja o mogućoj presudi, pri čemu se većina ocjena iznesenih u medijima svodila na tvrdnje da je tužiteljstvo loše pripremilo optužnicu, pa će generali uskoro na slobodu. “Novosti” su za komentar upitale odvjetnika Čedu Prodanovića, koji je Čermaka zastupao u ranoj fazi postupka, i Zorana Pusića, aktivista za ljudska prava koji je godinama pomagao povratak srpskih izbjeglica u Hrvatsku.

Komentirajući način na koji su hrvatski mediji pratili posljednju fazu procesa, Pusić nam je rekao da su “mnogi mediji, a naročito Hrvatska televizija, citirali isključivo odvjetnike i njihove riječi prikazivali kao relevantan i objektivan prikaz situacije, iako odvjetnici ‘po defaultu’ nisu nepristrani, ali se unatoč tome s tim stavovima u medijima vrlo rijetko polemiziralo”.

Prema Pusiću, stupanj nepristranosti obrane dobro ilustrira izjava Markačevog odvjetnika Gorana Mikuličića, koji je na pitanje zašto tužiteljstvo traži tako visoke kazne odgovorio da ono funkcionira “isto kao da idete prodati automobil pa kažete astronomsku cijenu za koju znate da je nećete dobiti, nego ćete se cjenkati i spustiti cijenu”.

Prodanović: Priča o tisuću granata nije dokazana

Odvjetnika Prodanovića upitali smo za komentar o tome kako je tužiteljstvo argumentiralo tvrdnje o prekomjernom granatiranju, s obzirom na to da je to bila okosnica optužnice i njezin najkontroverzniji dio.

– Tužiteljstvo je tvrdilo da je prekomjerno granatiranje bilo modus da se protjera srpsko stanovništvo iz Knina, međutim, posljedice tog granatiranja bile su minorne, a priča o tisuću granata koje su pale na Knin nije dokazana – kaže Prodanović.

– Kada se nije moglo potkrijepiti prekomjerno granatiranje, tužiteljstvo se prebacilo na tezu o neselektivnom granatiranju. No, problem je ostao isti jer se iz dokumenata i iskaza svjedoka vidjelo da Knin nije bio razrušen u obimu kojim bi se ta teza mogla potkrijepiti. Dakle, čini mi se da je to vrlo jak argument obrane i da je to lako provjerljivo, te da sud neće podleći tim tvrdnjama tužiteljstva – dodaje Prodanović.

Prodanović nastavlja kako su “uz tezu o neselektivnom granatiranju, kao argument za konstrukciju zajedničkog zločinačkog pothvata često spominjani i transkripti s brijunskog sastanka i Tuđmanove euforične izjave nakon ‘Oluje’ koje su potkrjepljivale tezu da je Hrvatska sretna sto se riješila Srba”.  

– Iako je to činjenica, ipak ne može održati tezu o zajedničkom zločinačkom pothvatu, pa se pojavljuje mogućnost da otpadne udruženi zločinački poduhvat, ali još uvijek ostaje pitanje zapovjedne odgovornosti trojice generala, gdje bi moglo biti više problema. Može se očekivati da sud nije povjerovao svim tezama obrane, a u toj varijanti, s aspekta zapovjedne odgovornosti, najbolje stoji Čermak jednostavno zato što on nije zapovijedao vojskom – zaključuje Prodanović.

Zoran Pusić smatra da su upravo “napori koje je hrvatska vlada poduzimala da bi se spriječio povratak Srba najjači dokaz da je ideja o etničkom čišćenju postojala”.

– To je bilo izrazito šikaniranje i izmišljanje svih mogućih prepreka da se ti ljudi, koji su rođeni u Hrvatskoj i koji su po svim osnovama imali pravo na državljanstvo, ne mogu vratit u Hrvatsku – kaže Pusić.

Pusić: Nije odgovarao nijedan političar

On smatra da je tvrdnja Gotovinine obrane da bi svaka zemlja svoje neprijatelje prognala i ne bi im dozvolila povratak dok traju ratne operacije besmislica.

– To su bili starci koji su bježali pred ratom, a događaji poslije vojnih operacija pokazuju da je njihov strah bio opravdan, jer je bilo preko 400 civilnih žrtava, a zločini su trajali tjednima. Kada su se pokušali vratiti, granice su za njih bile zatvorene, ali to je bilo već početkom 1996., prema tome argumenti odvjetnika tu padaju u vodu, jer više nije bilo ratnih operacija – kaže Pusić.

Prema njemu, tri se bitne stvari lome na leđima trojice optuženih generala.

– Prvo, nijedan političar nije odgovarao, a trebao bi, jer su vojnici izvršavali njihove naredbe. Činjenica je također i da su se zločini dogodili, no i da u Hrvatskoj direktni počinitelji nisu procesuirani, što nije njihova krivnja. Da je Hrvatska učinila ono što je bila njezina dužnost, vjerojatno do svega ne bi ni došlo. I treće, za što smatram da zbilja nije u području odgovornosti ove trojice, jest činjenica da je postojala aktivna politika da se povratak Srba spriječi. To pokazuje da teza o zločinačkom pothvatu nije sasvim isisana iz prsta, niti pretjerana tužiteljska parabola, nego da je ideja o etničkom čišćenju, nažalost, zaista postojala – zaključuje Pusić.

Suditi i onima koji bombardiraju svatove

Završne riječi Payama Akhavana iz tima Ante Gotovine izazvale su ponajviše reakcija, jer je odvjetnik tvrdio da bi se, ukoliko bi se prihvatila argumentacija tužiteljstva, i bilo kojeg drugog zapovjednika moglo goniti, uključujući i one NATO saveza kada koriste topništvo dok se talibani skrivaju među civilima.

Čedo Prodanović smatra da ta tvrdnja pije vodu, jer Akhavan “pobijajući tezu o neselektivnom granatiranju kaže kako tužiteljstvo govori o silnoj šteti koje nema, dok s druge strane postoje vojne akcije u kojima se rasturaju Afganistan, Irak, Kosovo, Srbija, i u kojima ne odgovara nitko”.

– Bitno je utvrditi omjer, prevladavaju li katastrofalne posljedice ili je to kolateralna šteta koja se u vojnoj akciji podrazumijeva. On je govorio s aspekta ogromnog nesrazmjera u kojemu je u Afganistanu višestruko više uništeno, ali se ipak nikoga ne goni – kaže Prodanović.

Zoran Pusić smatra da bi trebalo biti moguće suditi i onima koji bombardiraju svatove.

– Ono što se danas smatra neprihvatljivim u vojnim sukobima nekad se smatralo normalnim, a masovne odmazde nad civilima ne bi se smjele nekažnjeno vršiti. Osim toga, dogodile su se i tehničke promjene i danas se vojni ciljevi mogu gađati selektivno, treba samo pogledati što su radili Amerikanci u Beogradu, dok su u prošlosti bombardirani cijeli gradovi. Dresden i Hirošima danas bi sigurno spadali u ratne zločine prema civilima, iako su ih napravili saveznici koji su bili napadnuti – zaključuje Pusić.