Politički pamflet pod mantijom egzegeze

“Suvremena duhovna situacija, koja je u hrvatskom društvu posljednjih godina osobito prisutna, mnoge je zatekla nepripremljenima za kritičko i proročko suočavanje s njezinim temeljnim, izazovima.” Tako na str. 74. svoje knjige “Tužaljke kamenja hrvatske pustinje” (izd. “Glas Koncila”, Zagreb, 2010.) obznanjuje dr Tonči Matulić (rođ. 1966.), bioetičar i kako ga reklamiraju, jedan od naših katoličkih teologa, obznanjuje ono, naime, što moja više nego prosječna pismenost jedva umije razlučiti: što se hoće reći, ako se kaže da je “suvremenost… prisutna”? Je li to kompliment hrvatskom društvu, koje je, eto, “posljednjih godina”, određeno “suvremenom situacijom” ili je to, pak, prijekor zbog toga što je “suvremena duhovna situacija”… baš “osobito prisutna” u hrvatskom društvu?

E, ali dok “nepripremljeni” spavaju, ima tko bdije! Zbog nepripremljenosti mogao se i dogoditi “fenomen prošlih predsjedničkih izbora”, a koji je uzrokovao nasmrt potresenu dušu, žalost, tjeskobu. Što se to dogodilo? Dopustit ću mojoj malenkosti da malo sažalijeva potresenoga popa (str. 43): “Sve tamo negdje u sredini mjeseca studenoga 2009. pa do 10. siječnja 2010. godine u ponoć, doslovno nas je obuzimao užas i tjeskoba i duša nam je nasmrt bila potresena. Uzdrmana. Svakodnevno se punila čemerom i gorčinom. Pretvorila se u podvojenu gotovo rascijepanu dušu.” (!!!) Ponovno mi je teško razlučiti je li ovdje autor upotrijebio pluralis majestaticus ili pluralis modestiae, ali ispravnije bi bilo da se ipak drži prvoga lica jednine, tj. da govori u vlastito ime. Uglavnom, potonji naši predsjednički izbori, na kojima je zakazala hrvatska kršćanska duša – tako što je većinom glasova izabran “agnostik” – bacili su našeg bioetičara u grozomorni trans, pa da ne bi, stvarno, na cesti parao svoju haljinu, grebao lice i posipao se pepelom, on je marljivo ispisao četiristotinjak stranica “Tužaljki…”

A, što nas se tiču njegove “jeremijade”? Da pod plaštom egzegeze (tj. tumačenja i komentiranja biblijskih/stihova/alineja/citata…) nije skriven politički pamfletizam, ne bi njegove “Tužaljke” ni vrijedilo ekscerptirati. Sličnih zbirki seminarskih egzegeza već koju tisuću godina na hiljade proizvode marljivi popići po bezbrojnim klauzurama široka kršćanskoga svijeta, ali kad nekome udari u glavu da u “proročkom svjetlu” izvede “kritičku raščlambu” nekoga društva, u ovom slučaju “suvremenog hrvatskog društva”, u kojemu je “osobito prisutna” baš “suvremena duhovna situacija”, onda se možda smije reći dotičnome neka se bavi svojim jarićima (pardon, ovcama), a da u nekakvu kolektivnu, hrvatsku, kršćansku dušu “dijagnostički zaviruje” tek u intimne svrhe. Usto dr Matulić uopće nije definirao što je duša za njegovo poimanje, već kao aksiom uzima “kršćansku dušu” i onda se dalje na stotinjak stranica vrti uokrug “dokazujući” ono što je već utvrđeno – aksiomom.

Takva je teologija samo tautologija, ma da se čak diči nekakvom “znanstvenom metodom” (!), mantrajući uvijek i to popovsko politikantstvo (nakon 45 godina komunističke tamnice, bili smo dočekali spasenje u “genijalnosti” prvog hrvatskog Predsjednika, da bi drugi već malo uprskao stvar, a o trećem ni da ne govorimo…). Egzeget ovdje nastupa kao politički spletkar, a njegovo vajkanje može zavarati samo svojevoljne naivce: eto zašto treba uopće opominjati na pojavu ove knjige, jer je iz politikantskih razloga i razglašena (da nije bilo medijske pompe, ostala bi tek za upotrebu u seminarima).

S obzora tekstualnosti otklanjam “Tužaljke” kao neprirodni, zastarjeli, umalo pa i komični žanr u “suvremenoj duhovnoj situaciji”, jer su – osim pamfletskih dijelova, a koji su već svi navedeni u seriji “Večernjakove” promidžbene kampanje – naprosto dosadno, patetično prežvakavanje biblijskih citata, razvučeno kao “1001 noć” (ne mislim na onu “pravu”, izvornu priču, nego na onu treš seriju, koju nam upravo servira jedna tuđinska TV postaja na našim kanalima!). A, to da “kamenje može vikati, govoriti?”, bojim se da je velika zamka egzegetu: naime, kako K. Armstrong prepričava Didroa, ako materija nije pasivna stvar, onda ne postoji potreba za Stvoriteljem! Materija ima svoju vlastitu dinamiku koja slijedi svoje vlastite zakone. Ne postoji ništa osim materije. Didro (1713.-1784.) je tvrdio da postoji samo priroda i da Boga uopće nema… Nakon filozofa u 18. st., u 21. st. fizičar i kozmolog Stiven Hoking upravo obrazlaže kako je svemir stvorio sama sebe “ni iz ičega”…

No dobro, znam kako će egzegeti na to reći, kako mnogo toga u biblijskim tekstovima treba shvaćati – metaforički. Jer, svaka im je prispodoba valjana kada treba prodavati maglu, a kada se ova rasprši još uvijek preostaju tužaljke i – utoliko gore po činjenice! Na kraju, osobno, kao apostati, Matulićeve su mi tužbalice posve ravnodušne i oslobađam se odgovornosti (str. 235) za moju “suvremenu duhovnu situaciju”.