Potentni Polanski

Igrom slučaja, Roman Polanski svoj je najbolji film još od davnog “Frantica” iz 1988. dovršio u kućnom pritvoru, progonjen od američkih vlasti za prastari seksualni prijestup s upornošću kakvu ta vlast, primjerice, nikad nije pokazala u slučaju zločinaca iz Drugog svjetskog rata. No dobro, atakirati na nečiji život iz političkih pobuda, ukoliko te pobude nisu anarhističke i uopće lijeve provenijencije, u Americi je nekako uvijek prešutno smatrano manjim zlom od onoga što se doživljavalo kao seksualna subverzija; smrtonosni zločin dođe i prođe, a ovo drugo “razara dušu”, ostavlja “trajne posljedice na pojedinca i društvo”.

Manipuliranje individualnim sudbinama

Polanski se u svom najpotentnijem kreativnom razdoblju, od sredine šezdesetih i “Odvratnosti” do sredine sedamdesetih i “Stanara”, bavio upravo destrukcijom psihe, što su mnogi moralizatori, a svakako oni američko-kršćanski i istočnoevropsko-komunistički, shvaćali kao promociju opasne dekadencije. Polanski je u to vrijeme bio velik jer se posvećivao esencijalnom, slojevitosti ljudske duše, osobito njenim tamnim stranama, posvećivao s dojmljivošću kakva je prije njega rijetko viđena na filmu, jer je naposljetku i spoj egzistencijalne tjeskobe i žanra (trilera s povremenim hororskim i grotesknim natruhama), spoj koji je učinio svojim zaštitnim znakom, bio rijedak. Baveći se kvintesencijalnim, mogao je sa sigurnošću čovjeka koji naprosto zna, makar i intuitivno, zaključiti da je nadobudno ljevičarenje Truffauta, Godarda i drugova, koji su 1968. zbog “revolucije” prekinuli Canneski festival na kojem je bio član žirija, čisti infantilizam. Jer kad se i dodirivao političkog, kao što je to činio u prvijencu “Nož u vodi” ili kasnije u “Kineskoj četvrti” i “Pijanistu”, Polanskog je primarno zanimalo ono dublje, ne društveni i politički sustav, ne izravna kritika poretka, nego kako se on reflektira na pojedinačne odnose moći, kakav udio ima u individualnim psihološkim trvenjima, dakle na onoj temeljnoj razini gdje erotsko često igra presudnu ulogu.

I u novom filmu, “Piscu iz sjene”, Polanski se dotiče političkog, vjerojatno eksplicitnije nego ikad prije, ali opet ga prvenstveno zanima ono bitnije – manipuliranje individualnim sudbinama uz kapitalno erotsko učešće.

Oslonjen na romaneskni predložak Roberta Harrisa (“Fatherland”, “Enigma”), “Pisac iz sjene” in medias res ubacuje svog neimenovanog protagonista (utjelovljuje ga Ewan McGregor), zamjenskog neformalnog pisca memoara donedavnog britanskog premijera Langa (Pierce Brosnan), u posve mu novu i stranu sredinu, nekovrsnu izoliranu i prikrivenu alternativnu američku Langovu rezidenciju. Tu će lako uočiti postojanje erotskog trokuta koji čine bivši premijer, njegova supruga Ruth (Olivia Williams) i asistentica Amelia Bly (Kim Cattrall), te svjedočiti ekscesnoj napetosti koju u trokut unosi Ruth, ali s vremenom i shvatiti da njegov prethodnik na mjestu neformalnog pisca Langovih memoara vjerojatno nije počinio suicid nego je ubijen. Kao pravi hičkokovski “običan čovjek u neobičnoj situaciji”, protagonist pokušava saznati što se zapravo dogodilo, otkriva ili misli da otkriva Langove veze s CIA-om, seksualno se splete s Ruth i sa svakim novim korakom biva u sve većoj opasnosti.

Provokativne ideje

Lik Langa, kako je već opće poznato, otvoreno aludira na Tonyja Blaira i njegovo vjerno vanjskopolitičko i ratno savezništvo s Bushom, i dakako da se iz tih paralela sa stvarnošću izlegnu neke vrlo provokativne ideje. Na primjer, s obzirom na to da će se ispostaviti kako je intelektualka Ruth pigmalionski preoblikovala Langa iz atraktivnog studenta zainteresiranog za seksi djevojke a ne politiku u političku zvjerku prvog reda, i još važnije, da je Ruth a ne Lang zapravo CIA-in agent koji politički manipulira svojim erotskim plijenom (Langom), onda se postavlja pitanje: ako lik Ruth aludira na Cherie Blair, a Cherie je Tonyja prevela na katoličanstvo, ne želi li film poručiti da je Cherie zapravo agentica Vatikana i ne znači li to da je Vatikan, iza paravana službene mirotvorne politike, zapravo zagovarao napad na Irak?

No više od ovih sočnih političko-interpretacijskih mogućnosti Polanskog je, kao i puno puta do sada, zanimao odnos privida i zbilje i (ne)mogućnost da se pouzdano razluči jedno od drugog. Jasno je, primjerice, da Ruth manipulira Langom i protagonistom, ali to nikako ne znači da ona nije emocionalno-erotski doista uključena, da sve samo glumi. Ta nerazmrsiva kompleksnost u igri erosa i moći, uključujući i spolno-rodne diverzije, ta nemogućnost da se ono najdublje doista spozna, prava je tema filma. Polanski ju je izložio superiornim trilerskim ritmom, prožimajući je iznimnom atmosferom, a takvo režijsko majstorstvo, zajedno s idejnom intrigantnošću, u današnjem trileru treba tražiti svijećom.