Pravo na eksploataciju
U krizi, a i bez nje, oni koje još uvijek zovemo političarima (iako su još samo manekeni kapitalo-parlamentarizma) često, pa zato i inflatorno neefikasno, pozivaju na jedinstvo građana u suočenju s posljedicama isplivalih društvenih proturječja. Glave skupa – jednako govore različiti formati, od Obame do Jadranke Kosor. Bilo da je retorika kako svi moramo stegnuti remen ili ga, kada deflacija zaprijeti smislu proizvodnje, svi moramo otpustiti – naglasak je na onome zajedničarskom. Mi, s obzirom na proizvodnju (nedostaje, naravno, profita), moramo. Česta je i pomorska metaforika. Ne spominjući cijelu poredbu, onu kapitalizma s olujnim morem, kaže se da smo sada svi na istom brodu. Ili, češće, u istom krhkom čamcu, kojem prijeti da se razbije. Interesantno je da u našim krajevima to kapitalističko plovilo nema veze s onim općeljudskim pomorskim konvojem, regatom ili nekom drugom formacijom, u kojoj Hrvatska (sada zajedno sa Srbijom) po bonaci uredno predvodi državice-ružne pačiće regije u evropsku normalnost. Kao da ona nije kapitalistička oluja. Pa nam se onda razbije paviljon.
Monetaristički populizam može samo reći kako smo se svi ponašali poput pijanih milionera, kako smo trošili preko svojih mogućnosti, zaduživali se i uzimali nepovoljne kredite. Rasipali na javne potrebe, npr. u školstvu i zdravstvu, koji više ne mogu pružati ni stare, a kamoli nove usluge po istim cijenama. Oni koji su ionako već desetljećima siromašni i prezaposleni zato sada trebaju još više raditi i još manje zarađivati, ako već ne i trošiti. Poput naših uzor-modela: tajkuna koji svi odreda rade više od 24 sata dnevno. A onda još pola zarađenog daju društvu u humanitarne svrhe. I navodno ne traže ništa iz proračuna.
Stvarnost je, naravno, potpuno drugačija. U bazičnom odnosu, onome rada i kapitala, nadnice, u svjetskim mjerilima, već desetljećima stagniraju ili padaju u odnosu na vrtoglavo rastuće profite. I ova kriza porodit će posvuda nove, doduše sve malobrojnije, krezove. Uvijek nove državne ljubimce. Za koje nije jasno (jer je samo pitanje krivo), pogledajmo Keruma, ima li njih država ili oni imaju državu. A mase će, što dalje to više, biti eksploatirane, i to na trostruk način. Prvo potplaćenošću u nadnicama i narastanjem intenzivnosti rada, drugo kreditnim ropstvom u kojem su već prodale svoj budući rad i treće naraslom obespravljenošću u kojoj se dojučerašnja socijalna prava ukidaju, pretvaranjem u većini nedostižne komercijalne usluge (zdravstvo, školstvo, mirovinsko osiguranje). Što znači da će za isti rad uživati u bitno smanjenoj društvenosti.
No, nisu se svi zadovoljili samo spoznajom ovih potisnutih, no ipak poznatih istina. Prije ljeta je tako u susjednoj Sloveniji parlament – državni zbor – odlučio uvesti u proceduru promjene i dopune Zakona o sudjelovanju radnika u dobiti. Htjelo se zakonski uvesti ne samo mogućnost, koja postoji, već i obavezu poslodavaca da, ne samo u krizi, smanje svoje profite, već i da ih, kada su već takvi-nikakvi, dijele u propisanim omjerima sa svojim radnicima. U jednom trenutku za takvo postupanje bili su i vladajući Pahorovi socijaldemokrati (koji inače nemaju veze sa svojim imenom). No, tada se umiješalo drugo državno tijelo – državni svet (savjet) – koje bi trebalo služiti funkcionalnoj i teritorijalnoj korekciji stranačkog principa, i u kojem svoje predstavnike imaju i poslodavci i posloprimci. Ono je iskoristilo svoju mogućnost da uloži odlažući veto na Zakon o sudjelovanju radnika u dobiti. Kako je u svojoj reakciji rekao najveći slovenski sindikat ZSSS: “Među članovima državnog savjeta prevladala je logika kapitala, a ne logika radništva, koje dio te dobiti proizvodi i zato na nju ima pravo.” Ustvari, proizvodi je cijelu i moglo bi proizvoditi, kao što već i je, bez parazitske kapitalističke klase.
Tako se, ovdje vidljivom, direktnom intervencijom poslodavaca, koji inače vole govoriti da smo svi u istom čamcu, pokazala granica svakog sadašnjeg državnog zajedništva: ono mora omogućiti nesmetani rast eksploatacije i izvlačenja profita iz “vlastitog” stanovništva. Zato, s radničke točke gledišta, sada nema legitimne države. Ni u Sloveniji ni u Hrvatskoj. Riječima kritičara političke filozofije Badjua: “Država ne misli!”
Zato kada sljedeći put čujete kako sada moramo svi staviti glave skupa, kako smo u istom čamcu, ili da se nekome mora uzeti (iz čika Bajine vreće, za koju se ne propituje kako se našla u njegovim, od proizvođača otuđenim, državno-monetarnim rukama) da se plovilo ne bi prevrnulo, to trebate čitati ovako: “Učinit ćemo sve što je u našoj moći da se ekstraeksploatacija stanovništva koje nam je dodijeljeno ne samo nesmetano nastavi, nego i, kada smo ga već ovako grogirali, poveća.” I to se onda zove politički život države, koju navodno toliki osjećaju kao kolektivnu samorealizaciju po sebi. U kojoj onda “politički analitičari” daju savjete parlamentarcima, pa i one ekonomsko-političke, o dobroj vladavini. Kao da bi se demokratski moglo još kapitalski-bolje.