Prazne police – uvertira za poskupljenje

Kad se ovih dana uđe u kakvu prodavnicu ili supermarket u Srbiji, čovjek se, i da neće, podsjeti devedesetih godina. Zapahne ga njihov dah. Mlijeka i ulja ni za lijek. Jasno je da to više nije posljedica zida sankcija za čijeg su trajanja police prodavnica bile avetno puste, a ulje i mlijeko se čekali u redovima, nekad i po cijelu noć. Sankcija nema već deset godina i život se normalizovao, ali sada nestašice imamo iz potpuno drugih razloga. Srpski potrošači danas plaćaju jedan drugi ceh – ceh monopolima i kartelima na tržištu, kao i ceh neefikasnoj državi koja ne zna, ne može ili ne želi da to riješi.

Devet uljara

Nedavno smo, iz usta ministra trgovine Slobodana Milosavljevića, imali priliku da čujemo kako su glavni krivci za nestašice kupci, koji stvaraju psihozu i prave zalihe. Loš je to i smiješan izgovor za veliku sramotu koja nam se odvija pred očima. Vjerovatno je tačno da kupci, uplašeni najavljenim poskupljenjima i sa još uvijek živim sjećanjima na devedesete, kupuju veće količine nego što je uobičajeno, ali to ni blizu nije razlog nestašica. Logično se upitati, ima li za proizvođača išta bolje nego kada kupci masovno navale da kupuju njegove proizvode? To je prilika da se poveća proizvodnja i samim tim profit. Situacija je tada dobra i za trgovinu jer ona povećava svoju prodaju i zaradu.

Srbija ima devet uljara, vrlo profitabilnih. Tri uljare spadaju među dvadesetpet najuspješnijih firmi u Srbiji s dvocifrenom profitnom stopom. Sirovina imaju sasvim dovoljno, a izvoze više od 20 posto proizvodnje. Ulje koje izvoze srpski uljari je jeftinije u zemljama regiona nego u Srbiji. Zašto onda nema ulja? Jedini razlog je kartelsko ponašanje. To znači da među uljarama i velikim trgovcima postoji dogovor oko nove cijene po kojoj će se ulje prodavati. To je potvrdila i Komisija za zaštitu konkurencije, a njena predsjednica Dijana Marković-Bajalović je izjavila da “komisija ima saznanja da trgovinski lanci i proizvođači funkcionišu po principu kartela”. Današnje nestašice su samo priprema terena kojima bi se opravdalo poskupljenje. Jednostavno, očekuje se da svima dosadi nestašica i da se poskupljenje sasvim lako prihvati, jer najskuplje je ono čega nema. Tu lekciju su srpski potrošači bezbroj puta ponavljali devedesetih godina.

Slična je stvar i s mlijekom, s tim što je tu stvar i gora, jer je u međuvremenu zbog očajno vođene politike u poljoprivredi došlo do pomora mliječnih krava i trebaće vremena da se farme revitalizuju. Sasvim jer moguće da istu stvar vidimo brzo i kad je u pitanju brašno i pekarski proizvodi, jer i mlinari imaju kartel.

Sami svoji tužitelji

Šta radi država? Ponaša se potpuno u skladu sa interesima kartela i monopolista. Kad je nestašica zavladala potpuno, oglasila se vlada i kazala da to treba biti brzo rješeno. Onda su saopštili da će intervenisati iz robnih rezervi i pustili nakon dužeg vremena nekih pet hiljada tona ulja na tržište. Pritom su odredili cijenu veću od one koja je bila prije nestašica. Ministar Milosavljević se svaki dan slika kraj kase u nekom od marketa i priča kako je uzrok svemu potrošačka psihoza. Javnost mu ne vjeruje jer se baš za njegovo ime vezuju najtješnje veze sa krupnim monopolistima poput Miroslava Miškovića i njegove Delte. Ministar se brani i tvrdi da ne štiti monopole i kartele, ali neuvjerljivo.

Srbija ima Zakon o zaštiti konkurencije i Komisiju za zaštitu konkurencije. Postavlja se pitanje zašto se onda ne spriječe ovakve zloupotrebe. Odgovora ima više. Jako je teško dokazati postojanje kartela, jer oni ne ostavljaju jasne tragove i rade tajno. Zatim, zakonska regulativa je takva da se žalbom nadležnom sudu procesi beskrajno dugo razvlače. Tako, na primjer, Komisija je prvo rješenje o kažnjavanju mljekara donijela 2006. godine, a ovaj postupak još  nije okončan. Propise i procedure je predlagao ministar Milosavljević, poznat po tvrdnjama da Mišković i Delta nisu monopolisti, mada je Komisija utvrdila da jesu. Sudovi do sada nisu donijeli nijednu odluku protiv monopolista i kartela.

Nedavno je donijet novi zakon kojim su pooštrene kazne. Velik broj postupaka koji je pokrenut po starom zakonu mora da se po njemu i završi, a on ima mnogo blaže kaznene odredbe. I sad, podatak u koji je teško povjerovati i koji graniči sa fantastikom, a tiče se uljara. Njihove gazde su se same prijavile Komisiji za zaštitu konkurencije prije nego je stupio na snagu novi zakon, da bi se postupak protiv njih vodio po starom zakonu. Teško je to naći negdje drugdje, ali eto u Srbiji se i to događa.