Preživjeti razvoj

Zagrebački kvart Trešnjevka, u kojem stanujem, posljednjih desetljeća, otkako je na vlasti kapitalizam, ubrzano se razvija. To prvenstveno znači da se, kao i u drugim nekada rubnim zagrebačkim četvrtima, nasumično ruše male i srednje kuće, s okućnicama, vrtovima i sl., najčešće nekoliko njih odjednom, da bi se na te “raščišćene” parcele, uglavnom bez zadiranja u urbanizam ulica, implantirale nove zgrade, najčešće od tri-četiri kata. Taj proces se upravo odvija na nekoliko lokacija u mom najbližem susjedstvu.

Zgrade po sebi građevinski su i estetski različito uspjele. Ima tu svega – iako se uglavnom ganja što veća kvadratura po četvornom metru – od najgoreg fuša i kiča do sasvim solidnih gradnji. No, kakva korist od boljih i gorih zgrada kada i svaki laik vidi urbanističku katastrofu koja tako nastaje. Stanovnici, novi i stari, kada jednom usele u nove stanove, samo gledaju koliko će se još oko njihove kuće graditi i neće li im ta preizgrađenost zatvoriti vidik i prolaz do stana. Svi žive u iluzornoj nadi da proces izgradnje, te paradigme gradskog razvoja, ima kraja. Da će, kada više niti jednog ispražnjenog prostora ne bude na raspolaganju, njihov dio četvrti biti “gotov”, posvećen popravljanju komunalne i društvene infrastrukture za njegovo naraslo stanovništvo. No, to se neće dogoditi. Jer kada se sav prostor popuni četverokatnicama, što je logičnije no da skupa zemljišta, sada u središtu grada, zazovu investitore u nebodere. I da cijeli krug “razvoja” iznova započne.

No, možda je to optimistička varijanta. Pesimistička, koja započinje, jest da će privredna kriza, između ostalog, zaustaviti i građevinski boom, koji se ionako događa samo u dva-tri najveća grada u zemlji i na obali mora. Razularena, ali službeno ne i divlja gradnja, jer se ona uglavnom odvijala u okviru njoj prilagođenih zakona, će stati. Umjesto novih sjajnih nebodera, mojom će Trešnjevkom, u distopijskoj viziji najbliže budućnosti, lutati pauperizirano stanovništvo, koje živi u novim, ali neodržavanim i brzo propadajućim zgradama, prekapajući po smeću i tražeći među sve posnijim otpacima robu koja se može prodati kao sirovina za recikliranje.

I jedan i drugi, i optimistički i pesimistički scenarij, na neki su način i pod nekim pretpostavkama realni. Jer, koji će se od njih ostvariti, onaj o sjaju ili onaj o bijedi moga kvarta, kao da ovisi samo o cikličkim kretanjima kapitala na tržištima većim od trešnjevačkog. Nesumnjivo je da će Trešnjevčani, ma kuda stvari krenule, u neposrednom budućem razdoblju marljivo raditi. Bilo da su zaposleni ili, još više, ako to nisu. Jer, sada bi s kuća trebalo baciti pogled na ljude.

U moj ulici je do prije dva desetljeća u desetak obiteljskih kućica živjelo najviše dvostruko toliko porodica. Danas je u nju ugurano četiri-pet zgrada, s po dvadesetak stanova. Od 20 obitelji, koje se međusobno dobro poznaju, stigli smo do više stotina ljudi, u različitim vrstama veza, koji se znaju iz prolaza. Kada netko umre, to je vijest za rodbinu, ne više i za kvart. Neki od stanara su podstanari u tuđim stanovima, neki žive u svome stanu, a neki, koji su vlasnici više stanova, uopće se ne pojavljuju u “svome” kvartu.

No, pustimo načas ljude njihovoj sudbini. Očito je da oba naša scenarija imaju jednu zajedničku pretpostavku: ništa se neće promijeniti u kapitalskoj logici, koja će i dalje u bitnom i na isti način kao i sada, dakle težnjom za maksimalizacijom profita, određivati naše živote. I logiku razvoja, koji je već proizveo urbanističku, pa onda i društvenu, recimo to postmoderno, zbrku. A ustvari narasla društvena proturječja, koja se u postojećem načinu proizvodnje ne mogu razriješiti. Jer, donosio razvoj bogatstvo (za sve manju manjinu) ili siromaštvo (za sve veću većinu), on je društveno i ekološki neodrživ. A i sami ti pojmovi, pojmovi bogatog i siromašnog (bolje bi bilo istraživati da li ispunjenog ili ispraznog) života, zaslužuju preispitivanje, ne samo zato jer i bogati plaču. Oni koji traže alternativne puteve postojećim shvaćanjima razvoja, poput francuskog ekonomista i filozofa Sergea Latouchea, a koji se, u krizi kao dobroj vijesti, zalaže za nultu stopu rasta (knjiga “Preživjeti razvoj” prevedena mu je na slovenski), bivaju nagrađeni posvemašnjom marginalizacijom u mainstreamu. Dirigirana javnost danas ne negira teškoće u privrednom razvoju, proizvedene krizom. Prije ih (s kapitalske točke gledišta) prenaglašava. No, ono što se ne dopušta jest analiza tko ima koristi a tko štetu kako od pada tako i od rasta BDP-a. Da privredni rast i izlazak iz krize ne znače i oporavak radnih masa, na čijim se leđima kroz nezaposlenost (postojanje rezervne armije rada), povećanje eksploatacije zaposlenih i nezaposlenih (“fleksibilizacija” poslova, radnog vremena itd.), smanjenje socijalnih prava i sl. kriza lomi, to polako sviće svima.

Razvoj, uostalom kao i napredak, modernizacija, pa i emancipacija ili individualizam, proturječni su pojmovi (time se u nas bavio sociolog Rade Kalanj, u studiji “Modernost i napredak”). Zato, kako god stvari krenule s urbanizmom, jer on je bez radikalnih društvenih promjena tek puka kapitalska refleksija, “psihološka bijeda” života, posvuda, pa i na Trešnjevci, kao da nam je zagarantirana. Bageri, koji upravo oru po mome susjedstvu, ovdje, za razliku od građanske energije koncentrirane na Cvjetni trg, kao da proizvode samo ravnodušnost prolaznika. No, dojam vara.