Rat za HDZ

Puno, puno stvari je uprskao HDZ u vezi Damira Polančeca, od kojih su mnoge važne promakle hrvatskim medijima, ali su se zato okomili na ono jedino što je vladajuća stranka dobro napravila. Isključila je Polančeca iz članstva, što je pokrenulo val suosjećanja s tim slomljenim koprivničkim “Pedrom”, ali je zapravo bilo neminovno. Polančec je brisan iz članstva HDZ-a po kriteriju političke odgovornosti, koja je puno šira i urgentnija od krivične, a dobro znamo za primjere kada neki drugi to nisu uviđali ili su se pravili – molim, kako rekoste? – da ne uviđaju.

HNS je, recimo, odbio utvrditi političku odgovornost Srećka Ferenčaka nakon jedne notorne krađe, izgovarajući se da pokretanje kaznenog postupka nije dovoljno za to, treba, je li, pričekati da postupak bude dovršen i oni će onda, rekoše, smjesta poduzeti stranačke disciplinske mjere. Rekoše i porekoše. Ferenčaku je u međuvremenu utvrđena kaznena odgovornost, čovjek je osuđen na godinu zatvora, ali u HNS-u se i dan-danas prave da se ništa nije dogodilo. Sada se izgovaraju da čekaju završetak žalbenog postupka i srećković Srećko je i dalje na funkciji glavnog tajnika stranke. Zbog toga, naravno, neće pasti nebo, Zemlja će se i dalje vrtjeti oko svoje osi, ali se, bogami, politička os HNS-a iskrivila i više nikada neće biti ista.

Veliki osvetnički rat

A što je s HDZ-om? On je, ponovimo, u Polančecovom slučaju uzorno dosegnuo cilj dobre politike da je politička odgovornost iznad krivične, i to je glupo previđati ili podcjenjivati. Postoji, međutim, izreka da kada pogodiš cilj, promašiš sve ostalo, i to se u Polančecovom slučaju baš tako dogodilo. Isključen je iz stranke već preksutrašnjeg dana nakon što je pred saborskim povjerenstvom odbio svjedočiti po poznatom Kesslerovom modelu (“Sumrak u podne”) da sve grijehe Jedine Partije preuzmeš na sebe, mada je moguće da je postojala i jedna podvarijanta tog modela. Tjedan i pol prije, na tajnom sastanku s premijerkom Jadrankom Kosor, Polančec je, po svemu sudeći, zaprijetio da ako se njegov kazneni progon ne zaustavi ili se nastavi za sve okrivljivati samo njega, on će istresti iz svog tajnog notesa nekoliko desetaka afera (precizno 42) koje terete Partiju.

To je hladno odbijeno, Partija pristaje jedino na to da Polančec prebaci dio svoje odgovornosti, ili ako hoće i cijelu, na bivšeg premijera Ivu Sanadera, pa da se u miru rastanu. No, Polančec u tome nije vidio nikakvu garanciju za sebe, možda je i sugerirao dajte vi najprije pokrenite postupak protiv Sanadera, pa da on vidi da to može na taj način funkcionirati. A ne da ispadne gad prema ex premijeru, s kojim je bio u dobrim odnosima (jedini je, uz Bebića i Zubovića, bio protiv kada se glasalo o njegovom isključenju), i da iz toga još ne izvuče nikakvu korist za sebe. Tako na kraju nikakav dogovor nije postignut i Polančec je krenuo u veliki osvetnički rat, koji je možda mali kada se gleda iz kuta njegovih privatnih interesa, ali je, bome, itekako velik iz kuta njegove bivše stranke.

Neki govore o “početku razgradnje HDZ-a” (Nenad Stazić), drugi čak o “početku bitke za HDZ” (Anto Nobilo) što, hajde, možeš uzeti i kao izjave zainteresiranih strana, dakle više subjektivne nego objektivne. Zato ćemo to ovdje postaviti malo drukčije. Polančec je prvi iz vrha HDZ-a koji je prekršio stranačku omertu, zakon šutnje o ključnim svinjarijama, prvenstveno lopovluku kao “duši” njegove dojučerašnje stranke.

To se jasno vidi kada njegov primjer usporediš s drugim sličnim, i slijeva i zdesna. Stipe Mesić, recimo, nema usporedbe među opozicijskim političarima iz devedesetih kada je riječ o detuđmanizaciji Hrvatske, ali ipak nije imao petlje da kao predsjednik upre prstom u sve mračne strane tuđmanizma (agresija na BiH prije svega, ali i “antagoniziranje” Srba u Hrvatskoj, o čemu je bivši predsjednik progovorio samo jednom).

Ponavljanje Blaškićeve taktike

Slično vrijedi za Ivića Pašalića, koji je pokraden na izbornom saboru HDZ-a na kojem se Sanader dokopao vrha stranke, ali je pustio da njegov politički sprovod protekne u miru, bez ijedne ozbiljne primjedbe na račun stranke kojom je za Tuđmanovog vremena drmao. Samo je, rekoh, Polančec odlučio prekršiti taj neupitni zakon netalasanja, a jedini koji se s njim može u tome uspoređivati je Tihomir Blaškić. On se u Haagu branio tako što je zločine koji su mu pripisani prikačio “paralelnoj liniji zapovijedanja”, koja ide do ministra rata Gojka Šuška, a to onda znači i do ultimativnog vođe Franje Tuđmana.

Nije slučajno da je nekada Blaškićev a sada Polančecov branitelj isti čovjek, Anto Nobilo, advokat koji ima talenta da se nađe tamo gdje se događaju veliki odroni u politici. Učinio je to kada se s Tuđmanovim odlaskom monolit HDZ-a počeo urušavati, što je iskoristio da Blaškića izvuče iz ralja višedesetljetnog zatvora, a sada očito ima namjeru to ponoviti i s Polančecom. Hoće li uspjeti? Ne bih se u to kladio. Treba se prisjetiti da se Blaškić prvi, ali i zadnji, branio prebacivanjem odgovornosti na državni i stranački vrh HDZ-a. Gotovina, Čermak i Markač već su se branili utapajući samo jedan drugoga, ali ne i Tuđmana i Šuška, bez obzira na to što su ova dvojica mrtvi deset i više godina i bez obzira na to što su time svakako mogli olakšati svoj položaj. Sada Polančec preko Nobila vraća stvari stepenicu prije i ponavlja Blaškićevu taktiku, što je hrabro ali i riskantno, jer može dovesti do produbljivanja podjela u HDZ-u (sanaderovci-antisanaderovci, kosorovci-antikosorovci), ali i zamrznuti te podjele dok ovaj kijamet oko Ine, Podravke i ostalog ne prođe.

Što god bilo, ipak se već sada može reći da je Polančec jedno postigao. Neovisno o tome je li mu to bila namjera, a teško da jeste, sasvim je razgolitio HDZ kao nešto što je sasvim izgubilo svojstva političke stranke, i sada figurira kao interesna koterija, nešto poput sindikalne centrale za ljude sklone lopovluku i drugim bezakonjima. Vidjelo se to lijepo i u obrazloženju odluke o njegovom izbacivanju iz HDZ-a, gdje je suho napisano da je to učinjeno zbog štete nanesene “političkim interesima i ugledu stranke”, ali nigdje ni slova o tome čime je to napravio. Poslije su novinari vadili mast Kosoričinoj stranci pitajući da li je Polančec izbačen zato što je krao ili zato što na saborskom povjerenstvu nije htio svjedočiti kako se od njega očekivalo.

Da, zvuči dobro, ali i ti novinari boluju od slične falinke kao i HDZ i ne mogu razumjeti što je ovdje glavni problem. Naprosto, HDZ je ispražnjen od svakog ideološkog i političkog sadržaja, i to se odnosi na obje strane u ovom ljutitom boju, tako da Polančec nije u stanju reći ništa drugo osim prošaptati biblijsku jeremijadu da su ga bivši stranački kolege “prodali kao braća Josipa u Egipat”, a HDZ ništa osim floskula da se, nema labavo, borba protiv korupcije nastavlja “do posljednjeg daha”. Ti ljudi oprostili su se od svakog svjetonazorskog stava, svakog uvjerenja, oni više nisu čak ni nacionalisti, osim u smislu ravnodušne rutine, sračunate samo na to da se bude što bliže državnim parama i što više kotira u stranci. Te, jasno, da se cijela ta priča nastavi ostankom na vlasti. Čak se i onaj pseudopovjesničarski gnjavator Tuđman doima u odnosu na ove današnje kao rasni “mislilac”.

Postideološki političari

O da, i u njegovo se vrijeme kralo i antišambriralo, tada je sve i počelo. Ali je to moralo biti u skladu s nekakvom, često i mjesečarskom, državotvornom vizijom “hrvatskog Washingtona”, i time su uspostavljene kakve-takve granice. Ovi danas jednostavno kradu i točka, nije ih briga ni za što drugo. Dobro, reći će netko, a zašto bi to bilo gore nego prije, kada su desnu ruku držali na srcu a lijevom ti pelješili džep? Na prvi pogled možda tako i izgleda. Problem je, međutim, što i kada se nađe netko tko bi htio stati na kraj korupciji, kao sada Jadranka Kosor, nije u stanju iz toga napraviti nikakav relevantan politički program, nego se sve svodi na unutarstranačku gimnastiku u kojoj većina ne bi poduzimala ništa. Ili, ako već treba nešto, neka to bude samo skok u mjestu.

Zato imaš paradoks, koji to zapravo i nije, da Sanadera i Polančeca hvataju u zamku oni koji se od njih baš ni u čemu ne razlikuju. Oni su “moderni” postideološki političari u čiji se svjetonazor savršeno uklapa sve i sva, uključujući potkradanje “voljenu domovine” s kojom su nam do jučer probijali uši. Ima li iz te zatvorene kružnice više izlaza, za to ne bih stavio u vatru ni mali prst, kamoli cijelu ruku.