Split će postati veliki monstrum

Mirko Petrić, predavač na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru i jedan od rijetkih preostalih splitskih intelektualaca koji se ne libe kritički misliti o svojem gradu, za “Novosti” govori o situaciji u koju je doveden i u koju se doveo Split sa Željkom Kerumom na čelu.

Kroz godinu dana svojega gradonačelnikovanja taj je splitski trgovac preuzeo sve gradske institucije, postavljajući sestru na čelo gradskog vijeća, zeta na čelo županijske skupštine, dovodeći u gradsku upravu i komunalne tvrtke svoje rođake, prijatelje i zaposlenike. Za predsjednika Hajduka postavio je pekara, u upravna vijeća gradskih galerija i muzeja imenovao inženjere strojarstva i penzionere bez ikakvog fakulteta, a kruna cijelog tog procesa trebao bi biti skorašnji dolazak lokalnog zabavljača Duška Mucala na čelo Hrvatskoga narodnog kazališta. Kerumova razvojna vizija svodi se na gradnju hotela i šoping-centara, pri čemu je prioritetan gradski projekt postalo proširenje obale ispred njegova hotela.

Kakav je to Split koji je izabrao da ga vodi Željko Kerum?

– Za taj bi odgovor trebalo nekoliko godina proučavati povijest bolesti Splita: mali odaziv birača, apatično političko tijelo i nevjerica većine u mogućnost bilo kakve promjene otvorili su put za nekog sličnog Kerumu. Njemu je, s druge strane, dosadilo skupo plaćati usluge strankama, pa se sam stavio na političko tržište. Demokracija zna biti jako nezgodan projekt kada izostanu neki važni elementi poput educiranog stanovništva ili onoga što je ideal još od antičkih vremena, a to su vrline kao temelj dobrog upravljanja, služenja građanima i interesu zajednice. Kada se te pretpostavke izbace iz procesa, a kao kriterij ostane samo broj glasova, onda možemo dobiti Keruma ili onoga kojeg smo 1933. godine dobili u jednoj sjevernijoj državi, koji potom vrlo brzo prevede cijeli sustav na svoju mjeru. Kerum ipak još nije posve preveo Split na svoju mjeru, ali je nesumnjivo izrazio bit reakcija njegove populacije još od polovice 90-ih. Split je već od tada klinički mrtav, jer su srušeni zadnji oblici otpora na lokalnoj razini, koji su još imali neke političke ekvivalente, a onda su otišli i njegovi mediji, najprije “Slobodna Dalmacija” a kasnije i “Feral Tribune”, što je bio nenadoknadiv gubitak na simboličkoj razini, na razini stvaranja slike o gradu, na razini nečega što je značilo jako puno za gradski identitet, a bilo je važno i u puno širim razmjerima.

Grad više nema samosvijesti

“Feral” se morao 2008. ugasiti, no u kojem je smislu “Slobodna”, kako kažete, otišla?

– “Slobodna” je najprije uništena u HDZ-ovoj privatizaciji 90-ih, a nakon blagog oporavka u vrijeme koalicijske vlasti, intelektualno je i profesionalno posve dokusurena prodajom koncernu EPH, nakon čega je uslijedio projekt dezintelektualizacije sadržaja i što većeg udaljavanja od stvarnih gradskih i političkih problema. Sustavna trivijalizacija i senzacionalistički pristup pritom uopće nisu bili vođeni tržišnim razlozima, o čemu svjedoči i pad naklade. Bez ikakvog utjecanja teoriji zavjere, samo na osnovi proučavanja mehanizama “pakiranja” novinskih sadržaja, jasno se vidi da je riječ o vođenom procesu. Današnja “Slobodna” ukida mogućnost dijaloga, pa i same informacije o društveno važnim temama.

U slučaju “Ferala” bilo je važno i to što je okupljao javnost koja nije bila samo lokalna, što je bio kanal putem kojeg je Split bio nešto na karti i to kao mjesto otpora. Za grad koji je kasno dobio sveučilište, k tome slabo razvijeno, odlazak tih medija bio je simbolička točka preokreta. Kada je sve to skršeno, a riječ je doista o vođenim procesima, Split je ostao obezglavljen. Drugi razlog kraja Splita kao točke važne na karti bio je HDZ-ov regionalni preustroj zemlje početkom 90-ih, kojim je na simboličkoj razini počinjeno nasilje nad poviješću i identitetom, dok je na financijskoj razini cijeli sustav zamišljen tako da periferija ovisi o centru i birokratskom aparatu koji joj dodjeljuje sredstva što ih od nje crpi.

Od periferije i tih gradova stvoreni su invalidi bez inicijative?

– Apsolutno. Tada slijedi i proces intenzivnijeg doseljavanja novog stanovništva, ali i iseljavanja koje je u Splitu postojalo oduvijek. Velik dio zagrebačkoga kulturnog pogona oplemenjen je ljudima iz Splita, koji ranije nije imao sveučilište, ali je imao odlične gimnazije i jak osjećaj onoga što mu je sada oduzeto – lokalnog i regionalnog identiteta, povijesnosti, od antike do renesanse, samosvijesti druge vrste. Ti su ljudi u Zagrebu nalazili kulturnu infrastrukturu koju Split nije imao. Zato su, između ostaloga, novine Splitu bile važne, jer su obavljale funkciju koju nepostojeće sveučilište nije moglo. Intelektualci koji su odlazili surađivali su s tim novinama i kulturnim ustanovama, pogotovo ljeti, i postojao je neki protok. Sada Split ima puno više ustanova, ali puno manje potencijala u kulturnom i intelektualnom smislu. Imamo i dalje iseljavanje prema Zagrebu, ali nekadašnje samosvijesti više nema i ta se populacija lako utopi u masi. Ona bi bila značajna za Split, no kako tu ne ostaje, dovedeni smo praktički do dezintelektualizirane sredine, koja se sastoji od liječnika, pravnika, ljudi iz tehničkih znanosti, i koja je jednostavno disfunkcionalna bez ovog intelektualnog supstrata, koji je na kraju iskorijenjen i iz novina.

Javno-privatno partnerstvo kao privatna pljačka javnog

U međuvremenu su u Sveučilište uložena ogromna sredstva, a nedavno su konačno osnovani i društveni smjerovi. Može li ono biti faktor neke buduće promjene?

– Ono je sigurno jedno od mjesta na kojem se mogu postići pomaci. Međutim, i ono je dugi niz godina krivo vođeno. Primjerice, velik novac, više od 800 milijuna kuna, uložen je u objekte novog kampusa, koji će biti disfunkcionalan jer je rađen gotovo bez ikakve projekcije o akademskim sadržajima koji će se tu smjestiti. Sveučilište nema adekvatne razvojne strategije. Najmoćniji su tehnički fakulteti, pa Splitu i dalje nedostaje kulturni supstrat s društvenim znanostima i humanistikom, a to je tek u povojima. To je deficit koji tek treba prijeći, a taj je element bitan i za upravljanje gradom.

Tog elementa u sadašnjoj gradskoj upravi baš i nema?

– Vladajuću garnituru, počevši od gradonačelnika do raznih službi, čine ljudi koji su teškom mukom završili srednju školu ili u najboljem slučaju raspolažu s blijedim profilom stručnih fakultetskih diploma. Kada je netko školski profesor matematike, to je za Keruma već dovoljna garancija da taj može ići razgovarati o europskim fondovima i sličnim stvarima, a to nije ni početak nečega. Treba reći i da su nama već neko vrijeme otvoreni europski fondovi za štošta, no to se apsolutno ne koristi, nego se forsira model javno-privatnog partnerstva, za koji znamo da uglavnom znači privatnu pljačku javnoga. Gradonačelnik kao Kerum očito ima “fajterski” nerv koji imponira jednoj biračkoj publici, ali on jednostavno ne razumije ni mehanizme elementarne politike, a kamoli vrlo kompleksne postupke koji su potrebni da bi grad dobio nešto iz tih fondova. Ljudi koji to znaju postoje, opet na Sveučilištu, ali ne postoji veza koja bi im omogućila da dođu do mjesta s kojeg bi mogli nešto učiniti.

Prije Keruma imali smo “umivenu” HDZ-ovu koaliciju, u kojoj je bilo i stranačke korupcije i sukoba interesa, no Kerum je nepotizmom i postavljanjem nestručnjaka u gradske strukture vratio stvari na razinu HDZ-a iz 90-ih, a njegove razvojne ideje svode se na hotele i šoping-centre. Hoće li zadržati birače ako ih zaposli kao blagajnice i konobare?

– Citirat ću što mi je nedavno rekla jedna ugledna splitska liječnica i predavačica na Sveučilištu, koja je glasala za Keruma: “Nećete mi valjda ti i tebi slični zaposlit’ sina, Kerum će ga zaposlit’!” Dakle, ovdje ne govorimo o nekom lumpenproletarijatu, nego o ljudima koji su medicinski ili kao tehnička inteligencija u svojem području nesumnjivo pismeni, ali su građanski i politički nepismeni. To je disbalans koji pokazuje što se događa jednom gradu koji ne posvećuje dovoljno pažnje kulturi, društvenim znanostima i sličnim stvarima. No već sada vidimo koliko je to zapravo važno. Promjena Keruma i politike koju on predstavlja je moguća tek ako taj sloj ljudi na svojoj koži shvati do čega će to sve skupa dovesti. Nije nimalo sigurno da će se to stvarno i dogoditi.

Ribanje i ribarsko prigovaranje

Što će iz toga proizaći? Splitu, koji je tek otkrio svoj turistički potencijal, sigurno slijedi novi val investicija. No sada, kada bi to trebalo iskoristiti, taj proces pada u ruke ljudi koji ne znaju promišljati grad?

– Proizaći će jedan dosta veliki monstrum u sljedećem razdoblju. Investicijski ciklus će tek doći do punog zamaha, a socijalistička urbanistička legislativa, koja je donekle poslužila kao barijera, sada će se demontirati kroz harmonizaciju s europskom, koja puno više inicijative daje investitorima i lokalnoj zajednici, a ona je kod nas intelektualno nespremna odgovoriti na te zahtjeve. U slučaju Zagreba vidimo što znači financijski model upravljanja sličan Kerumovom. Zagreb je kroz populistički model Milana Bandića došao do svog kraja, Split je tome vrlo blizu, ali će zbog sunca, mora, povijesti i kulturnih pretpostavki još biti jako zanimljiv za investicije. No, baš zbog toga izvjesno je da će se njemu, kao i Dalmaciji općenito, dogoditi betonizacija španjolskog tipa. Atributi prostora polako već nestaju, slijedi i postupna promjena kulturnog profila grada koji će u nekim aspektima biti doveden do neprepoznatljivosti. Žalosna je činjenica da Split ima potencijal u resursima koji su često izvan svake kategorije, a ima gradsku upravu na razini nekog zabačenog gradića. Ta uprava jednostavno ne može roditi projekte koji bi bitno doprinijeli valorizaciji, a nekmoli unapređenju resursa.

Umjesto da struka raspravlja s gradskom upravom o razvojnim zamislima, i bivši i sadašnji predsjednik Društva arhitekata Splita ušli su u Kerumov savjet za urbanizam. Struka, čak i tamo gdje je ima, pokazala se potkupljivom?

– Arhitektonska i urbanistička struka u protekla se dva desetljeća definitivno pokazala kao potkupljiva. Najtragičnije je, međutim, što je jedina razvojna koncepcija koju lokalna zajednica sada ima zapravo AFCO, dakle koncepcija američke kompanije o pretvaranju gradske luke u hotelsku zonu, protiv koje su se mnogi pobunili kada je prije deset godina prvi put predstavljena. To je pokazatelj koliko je Split nazadovao. Cijeloj arhitektonskoj sceni koja se tada pobunila, doduše velikim dijelom stoga što je mislila da će strani arhitekti dobiti projektiranje tih hotela, danas je AFCO zapravo ideal, kao i lokalnoj turističkoj imaginaciji.

Ni gradska oporba, čini se, ne nudi neku alternativu, s obzirom na to da je nivo oponiranja vrlo nizak?

– To je ribanje i ribarsko prigovaranje, isto kao i ono koje na nacionalnoj razini predstavlja Zoran Milanović. On se cinično nasmije svakom potezu Jadranke Kosor, ali ne pokazuje vlastite vizije bilo čega drugog. No da ne bude sve tako crno, moram reći da bi se negativni politički procesi koji su danas na djelu mogli razmjerno brzo preokrenuti. Da bi se grad mogao početi razvijati bitni su i sveučilište, i županija, i regija, sve to skupa, ali najprije zli duh koji se u njemu nastanio mora otići, a to je proces koji će trajati. Nažalost, jedino što Keruma može maknuti s vlasti je velika ekonomska ili neka druga katastrofa koja bi napokon i onima koji su ga izabrali objasnila o čemu se tu zapravo radi.

Uništena je nekoć respektabilna industrija, a turizam se gura kao jedini ekonomski resurs grada. Hoće li koncepcija s kruzerima i hotelima od pet zvjezdica dovesti do turizma dubrovačkog tipa?

– Split ne može biti isti kao Dubrovnik, jer im pretpostavke nisu iste, ali to jest put prema turizmu dubrovačkog tipa, pri čemu kruzeri mogu zaživjeti do neke mjere, ali za hotele s pet zvjezdica čisto sumnjam. Najveći je problem pogrešna koncepcija turizma. Iz onoga što Split sada razvija, gradu ostaje jako malo novca. Vrlo se malo računa s kulturnim resursima, unatoč svim tim gladijatorima, trbušnim plesačicama i rimskim vojnicima u jeftinim plastičnim oklopima, koji su ruglo i karikatura kulture. U načelu, riječ je o tipu turizma iz kojeg je u velikoj mjeri isključeno lokalno stanovništvo, što vodi osiromašenju. Nove turističke teorije kažu da je dobar onaj turizam u kojem se podjednako ugodno osjećaju gosti i stanovništvo, a mislim da se taj balans u Splitu sve više pomiče prema neugodi stanovništva. Split bi se morao okrenuti nečem drugom. Kongresni turizam, recimo, sigurno ima pretpostavke, međutim, on traži kulturnu infrastrukturu koja Splitu nedostaje, od banalne restoranske ponude do kulturnih događaja. Gdje će, na primjer, kongres liječnika ili stomatologa, koji su zahvalna populacija za takve događaje, poći navečer na operu ili na koncert? Možda u Hrvatsko narodno kazalište s Mucalom na čelu? Brojna istraživanja sličnih gradova pokazala su da bi Splitu trebao veći broj hotela kategorije tri zvjezdice, za publiku koja nije “elitna”, jer “elitna” publika u Splitu, kao ni u Dubrovniku, nema što raditi duže od jednog dana, pa je doista pitanje je li za Split bolji gost koji dolazi u privatni smještaj ili onaj koji dolazi u hotel u kojem ima sve što mu treba i uopće ne izlazi iz njega, a profit se odljeva transnacionalnom korporacijskom vlasniku.