Spremamo omnibus o 5. oktobru

Jedan od najvažnijih događaja na festivalu Kratkofil u Banjaluci bilo je prikazivanje filma “Ja već jesam sve što želim da imam” Daneta Komljena. Zašto? Riječ je o banjalučkom djetetu koje je svoj dalji put našlo na Fakultetu dramskih umjetnosti (FDU) u Beogradu, uz čiju je pomoć snimljen film koji je na prošlom festivalu u Cannesu dobio treću nagradu, u programu za studentski film pod nazivom “Cinefoundation”. Svesrdnu pomoć Komljen je imao u Slobodanu Šijanu pod čijom libelom stasava, a ravnotežu mu, kao asistent, drži Stefan Arsenijević. Upravo sprema diplomski i svoj dugometražni prvijenac.

Koliko vam je nagrada koju ste dobili u Cannesu otvorila vrata drugih festivala i mogućeg novca za neke nove filmove?

– Prvi put sam u poziciji da dobivam pozive na festivale isključivo zbog nagrade. Na fakultetu inače šaljemo filmove na festivale, jer nam njihovo prikazivanje otvara mogućnost dobivanja novca iz fondova. No, nikada nisam bio u poziciji da mene zovu na festivale. Profesionalno, mogu da razmišljam o većim mogućnostima nego prije. Nagrada ima vjerovatno i svoju tržišnu vrijednost. Lično, ona mi je bitna kao neka vrsta ohrabrenja za ono šta radim. To je nagrada za studentske filmove i kao takva ulaganje u budućnost, poziv za ono što tek dolazi.

Koliku ste imali pomoć od Slobodana Šijana i Stefana Arsenijevića kao svojih mentora?

– Na trećoj sam godini bio najzadovoljniji kako je išao proces pravljenja ispitnog filma. Ostavljeno nam je dosta prostora, nismo bili sputavani. Šijan i Stefan su nas usmjeravali kako bismo zajedno zaključili šta je najzanimljivije.

Radite na priči u sklopu omnibusa o deset godina od 5. oktobra i konačnog pada Miloševića. Riječ je o diplomskom radu. Kako vi vidite tih deset godina?

– Naš je pokušaj da iskoristimo tu desetogodišnjicu da bi se ispitalo obećanje iz prošlosti. Svako od nas ima priliku da napravi film o problemu koji ga zanima. Datum je samo okvir za sedam kratkih filmova. Postoji opasnost da će taj kontekst da odvuče u neku vrstu politizacije koju mi ne bismo htjeli. To je realna mogućnost. Za nas je tih deset godina od nečega što je bilo kao prekid jednog sistema i prelazak u drugi, u osnovi ekonomski sistem, prilika da se preispitaju problemi.

Prije 5. oktobra problem filmaša bilo je preveliko uplitanje države, ali o novcu se nije moralo previše razmišljati. Sada je obrnuto: film se, kao i medije, pritišće preko novca?

– Taj datum je jedan u nizu datuma, ali nakon njega film u ovim zemljama nije u tolikoj mjeri finansiran od strane institucija. O njemu se razmišlja kao o tržišnoj robi. To je velika promjena.

Šta je, po vama, bolje? “Otvoreno tržište” ili doba u kojem se moglo računati na podršku državnih institucija, ali i uplitanje u scenario? 

– Otvoreno tržište. Možda treba da se insistira na snazi institucija koje bi, sa jedne strane, trebalo da postave okvir u kojima bi branile filmove od nečega što je zakon tržišta, a sa druge, da ostave otvoren prostor, a ne da se država ponaša kao drugi vlasnik kapitala.

Zašto ste izabrali Beograd i FDU, a ne Banjaluku i Akademiju umjetnosti?

– Ovaj faks ima veću tradiciju, organizovaniji je od fakulteta u Banjaluci, a i zbog profesora. U Banjaluci sam studirao godinu dana, nakon čega sam iz drugog pokušaja upisao prijemni na FDU.

Postoji li u Banjaluci spremnost da se putem filma ispitaju stvari iz nedavne prošlosti, pa čak i da se kritički osvrne na nju?

– Nadam se, ali mislim da u skorije vrijeme neće biti takvih filmova. Beograd je u tom smislu otvoreniji, ali i ovdje postoji dosta zatvorenosti.