Sve više ljudi vjeruje u reinkarnaciju
U kulturi kojoj pripadamo nema puno prilika za ispravljanje grešaka. Živimo samo jedan život, a nakon smrti možemo se nadati samo sudnjem danu kada ćemo dobiti konačnu presudu. Ovakvo linearno poimanje vremena, s jasno označenim početkom i krajem, već dvije tisuće godina ljude ispunjava strahom i čini lakim plijenom svih onih koji njima žele manipulirati. Zato ne čudi što, prema nedavnim istraživanjima provedenim u Americi, sve veći broj stanovništva podržava ideju reinkarnacije.
Ljudima je za njihovu cjelovitost potrebno doživjeti što više različitih iskustava i odigrati što više različitih uloga. Gledajući na taj način, sasvim je prirodno konstatirati kako ustvari živimo jedan život, no unutar različitih tijela i okolnosti. Mogli bismo reći da smo poput kaleidoskopa ispunjenog tisućama različitih komadića obojenog stakla, koji se spajaju u svrhu kreiranja beskonačnog niza prekrasnih oblika. Prošle i buduće živote možemo usporediti s perlama na ogrlici, od kojih je svaka jedinstvena, no isto tako i dio veće cjeline.
Prema teoriji reinkarnacije, živimo brojne živote kako bismo stekli mudrost i suosjećanje unutar različitih nivoa iskustava. Čitav proces nije nimalo jednostavan i zahtijeva dugotrajno pravljenje i ispravljanje grešaka. Uloge koje igramo prilagođavaju se trenutnim potrebama. Recimo, u jednom životu smo liječnik, nakon toga brižni roditelj, pa politički vođa i na kraju opatica. Za razliku od jednokratnog življenja, reinkarnacija nam dopušta ponavljanje krivo odigranih uloga i popravljanje krivo uspostavljenih odnosa. U središtu putovanja iz jednog života u drugi je duša koja igra ulogu promatrača čitave predstave. Ona s vremenom postaje sve iskusnija i spremnija za doživljavanje finijih nivoa postojanja.
U početnim životima postoji sklonost vezivanju uz materijalni svijet i proživljavanje dramatičnih situacija. Kasnije, kada naša duša nauči potrebne lekcije, život nam postaje mirniji, a naglasak se s izvanjskog prenosi na naša unutrašnja stanja.
Iako je ideja reinkarnacije iz jednog života u drugi bila konstanta svih velikih civilizacija u prošlosti, one su svaka za sebe drugačije objašnjavale način na koji se to dešava. Po nekima, pri inkarnaciji duše nije bilo koraka unatrag, dok su druge prihvaćale čak i povratak iz ljudskog u životinjski i biljni oblik postojanja. Osim toga, postoji bezbroj varijanti o broju godina koje proteknu između dva naizmjenična života. Raspon se kreće od desetak pa sve do nekoliko stotina godina. Neke teorije reinkarnacije odstupaju i od uobičajenog pravila o postepenom napredovanju duše kroz različita životna iskustva. Stoici u Grčkoj su smatrali kako duša stalno živi jedan te isti život. Nakon što je došla do kraja, ona se ponovno vraća na početak i prolazi sve ono što je već beskonačno mnogo puta prošla. Na tom putovanju duša nije u stanju mijenjati vanjske okolnosti, no zato ima priliku unutar sebe različito reagirati na ono što joj se desilo. Na taj način ona se s vremenom odvaja od virtualne stvarnosti koja joj se prezentira i odlazi u više svjetove kojima i pripada.
U negativnom doživljavanju reinkarnacije najdalje su otišli gnostici. Oni su ovaj svijet doživljavali kao neku vrstu velike tamnice u kojoj su ljudi zarobljeni i iskorištavani. Reinkarnacija za njih nije bila ništa drugo do način držanja ljudskih duša u podređenom položaju. Iz života u život inicirala se ovisnost o materijalnom svijetu i na taj način sprječavalo duše da se vrate tamo gdje uistinu pripadaju. Čak i kada se uzmu u obzir i ovakvi negativni pogledi na reinkarnaciju, ostaje činjenica da ljudi zbog vjerovanja u neprestano ponovno rađanje s manjim strahom doživljavaju odlazak s ovog svijeta. Smrt za njih nije ništa ružno, štoviše ona im daje priliku za kreiranje nekog ljepšeg i potpunijeg života. Kada pogledamo sve što nas okružuje, možda ne bi bilo loše ponovno prihvatiti takve stavove.