Svi želimo “happy endings”

Grad Zagreb nedavno vam je vratio stan, nepravedno oduzet – iz političkih razloga – prije dvadesetak godina. Kakav ste osjećaj tada doživjeli; ima li čovjek nakon toliko muke uopće prostora za neko posebno zadovoljstvo, ako već ne za slavlje?

– Prošlo je zastrašujuće mnogo vremena i obrnula sam u međuvremenu nekoliko emocionalnih krugova oko cijele stvari. Tako da više ne osjećam posebno ogorčenje i bijes kao što to biva kad je povreda svježa. Bilo mi je jako lijepo u Zagrebu u vlastitom stanu ovo ljeto, veselilo me da je kraj te priče ipak, barem donekle, dobar. Svi želimo dobre krajeve, da ne kažem happy endings, valjda smo svi gledali previše holivudskih filmova… Slavlju nema mjesta, ali ima mjesta za osjećaj da neka vrsta pravde ipak pobijedi, ne uvijek, ali barem ponekad. I to čovjeka razveseli. Ono što mi je važno jest da ne prenosim svoje frustracije i ogorčenja na sljedeću generaciju, tj. svog sina, jer je to upravo ono što smo vidjeli na djelu za vrijeme rata: beskonačno prenošenje prastarih ogorčenja i uvreda na nove generacije, tako da stare rane nikada ne uspijevaju zacijeliti, nego se proizvodi uvijek nova nesreća… Neću to ni za sebe ni za svog potomka. Zato sam sretna da sam mu mogla ovaj put pokazati Zagreb, grad u kojem sam odrasla, iz nekog drugog kuta, zdravijeg, veselijeg.

Tim ste povodom rekli da je i to dokaz kako “ludilo ne može potrajati dugo”. Ali, “nedugih” 20 godina?! Ili ste vi po svojoj prirodi enormno strpljiva osoba ili vas je nevolja baš temeljito naučila tome…

– Moram se smijati. Ne da nisam strpljiva, nego sam upravo bolesno nestrpljiva. Možda je stvar u tome da sam u međuvremenu živjela negdje drugdje i da sam se morala baviti nekim drugim životom i drugim problemima, pa mi za bavljenje ovim, zagrebačkim, nije preostajalo previše vremena ni energije. A možda je stvar upravo u toj brojci od 20 godina. Nevjerojatna je ta brojka! Ona sama po sebi smiruje. Ili uznemiruje, ovisi iz kojeg kuta gledamo…

Najstrašnije stvari imaju najviše šansi za ostvarenje

Prošlog mjeseca je u Sarajevu prikazan film Danisa Tanovića “Cirkus Columbia”, koji među ostalim govori o početku spomenutog ludila. Majka glavnog lika, koju ste vi odigrali, međutim, dobar je podsjetnik na specifičnu žensku poziciju: riječ je, otprilike, o dva paralelna rata, međunacionalnom i međuspolnom… Upravo je javno šikaniranje poznatih, a nepoćudnih žena u ono vrijeme bila dosta popularna disciplina?

– Da, naravno, dva su rata u pitanju. Ispada da sam ja prekaljeni borac i veteran oba ta rata. Možda mi kapne i neka penzijica kao prvoborcu, i to duplom!

Trenutno ste opet u Americi; što radite i kako vam je danas tamo? Izuzev posla, koliko ste se i kako vezali za tu zemlju i, naročito, društvo? Kako to izgleda u nekakvoj usporedbi s ovim ovdje, Hrvatskom i generalno prostorom bivše SFRJ?

– Los Angeles je grad diskonekcije i ja nisam prva koja to tako vidi. To je grad u kojem se lako sakriti i nestati. I to je i dobro i loše, kako to već biva. Čovjek bi se rado izolirao i osamio, ali istovremeno mu trebaju ljudi i društvo i komunikacija. Čini se da je najbolje rješenje kombinacija prostora i balansiranje između ta dva svijeta kojima podjednako i pripadamo i ne pripadamo. U tom nekom međuprostoru je neka vrsta slobode. Ali i nesreće. To su te emigrantske priče. Naše priče.

Novi američki predsjednik Barack Obama mobilizirao je neizmjerna nadanja ogromnog dijela američke nacije, ali i čitavog svijeta. U međuvremenu je nastupilo i vrijeme trezvenijeg pogleda na tu značajnu promjenu; kako vi osobno gledate na prvih godinu i pol Obamine vladavine?

– Osobno nisam vjerovala da je moguće da u ovoj zemlji, u kojoj su rasizam i sve moguće predrasude well and alive, pobijedi čovjek kao što je Obama. Imam previše mračnu viziju i svijeta i politike da bih u to mogla povjerovati. A ipak se desilo. I to je bio, u simboličkom smislu, senzacionalan, božanstven, čudesan događaj. Svijet je za trenutak izgledao mnogo bolje nego prije. To da predstavnik manjine bude izabran od strane većine, to je nešto što je nezamislivo u našim krajevima, zar ne? Ali – uvijek to good old “ali” – što se zapravo promijenilo? Može li se išta promijeniti? Ovisi li išta o jednom čovjeku? Nije li ipak stvar u sistemu, u mašini, u kapitalu koji zapravo vlada ovom planetom? Obama se pred neko vrijeme pojavio na TV-u i rekao ravno u kameru: “I’m deeply disappointed.” Ja mu vjerujem. I ja sam deeply disappointed. Zastrašujuće je ono što možda slijedi iza Obame. Tu se već iza kulisa smiješe likovi kao što je Sarah Palin. Ma koliko god ta i takva mogućnost izgledala nerealno, barem smo mi, stanovnici bivše SFRJ, naučili da baš ono što je najstrašnije ima najviše šansi za ostvarenje.  

Uživala sam snimajući “Najbolje godine”

Da ne zaboravimo: nedavno ste se pridružili kolegama na snimanju TV serije “Najbolje godine” u Hrvatskoj. Ovdje se pisalo da ćete igrati “opet nešto u vezi s vanzemaljcima”… O čemu se radi, što vas je privuklo seriji?

– Jako me veselilo da opet radim u Zagrebu. Nisam u Zagrebu snimala točno 25 godina. Čekati na takozvani pravi projekt, ma što to značilo, postalo je suludo. Godine idu i promiču i sve ide polako svome kraju. Tako da mi se činilo da poziv na Novu TV ima smisla prihvatiti. Uloga je pisana za mene. Činilo mi se zanimljivo da radim nešto sasvim različito od svega što sam dosada radila, da se malo igram i zabavljam, bez pretenzija na tešku ozbiljnost. Bilo mi je jako lijepo na tom poslu. Uživala sam u lakoći. I u dobroj energiji.

I da još zloupotrijebimo činjenicu da je vaš suprug poznati režiser Goran Gajić: kako napreduje rad na njegovu novom filmu “Ustanička ulica”? Hoćete li i vi nastupiti u njemu? Vaša posljednja profesionalna suradnja, ako ne griješim, bila je u hit-seriji “Vratiće se rode”.

– Rad napreduje, čini se da će se film dogoditi. Veseli me da Goran radi s talentiranim Gordanom Kičićem kao producentom i glumcem. Postoji ideja da i ja tu nešto igram. Naravno, ništa me ne bi veselilo kao rad s Goranom. On je čovjek koji ima beskrajnu ljubav za svoj posao. Čak ga ni okrutni Hollywood nije uspio obeshrabriti. Tome se divim i to poštujem. Pritom se ne radi samo o meni koja, naravno, nisam prema Goranu objektivna. I drugi glumci koji su radili s njim ga hvale. Zašto? Zato što on u radu nije “s druge strane”, on nije hladni i distancirani promatrač. On je one of us, borac u rovu, koji se spremno i strastveno baca u prljavo blato zajedno sa svojim glumcima. Veliko je zadovoljstvo raditi s takvim ljudima. Ako se to desi, to sigurno neću propustiti.

Posljednjih godina “Feral Tribunea” surađivali ste s tim tjednikom, a uskoro vam u izdanju beogradskog “Samizdata B92” izlazi knjiga u kojoj će biti i tekstovi iz “Ferala”. O čemu je točno riječ, možete li za čitatelje “Novosti” reći nešto više o tome?

– Zahvalna sam dragom Viktoru i dragoj Heni na tome što su mi ponudili da pišem za “Feral”. Za mene je to bilo isprobavanje neke druge svoje strane, upotreba sposobnosti za koje nisam bila sigurna da li ih uopće imam. Bio je to za mene izazov i dobra vježba u mišljenju, smišljanju i osmišljavanju. Čini mi se da je to jedna od mogućnosti koje nisam u životu isprobala, to da budem novinar. Čini mi se da bih bila u stanju to raditi. Ali naravno, samo za novine kakve su bile “Feral”. Za pametne i poštene novine. A takvih više nema. Ne samo na “ovim prostorima”, nego i šire. Sve je samo reklama i trač.

Što se tiče knjige, veseli me da će ti tekstovi biti skupljeni i spremljeni. Inače se sve zagubi i zaboravi vrlo brzo. Ideja je došla od Verana Matića. Drago mi je da su se dvije važne točke u mom životu, dva jedina svjetla koja su nas održavala na životu u bolesno predratno vrijeme, tj. “Feral” i B92, jedno u Zagrebu, jedno u Beogradu – a tada smo živjeli u oba ta grada ili, bolje, između njih – da su se, dakle, te točke spojile u toj mojoj knjižici. To nekako sve ima smisla. I to je neki dobar kraj.