Tarzan iz Samobora

Čudna fascinacija postoji u samom prizvuku imena koje je vezano za uspomene iz dječaštva. Ta fascinacija valjda i doprinosi najviše, da se i zakasnjeli, slučajni susret s nekim junacima iz tih bezbrižnih dana pretvori u mali doživljaj, i onda kad je dječačko doba davno prohujalo.

Junak moga djetinjstva bio je Steve Hawkes, poslije Johnnyja Weissmullera najbolji Tarzan koji se pojavio na našim platnima, u našim kinima. Njegovo pravo ime zapravo je Stjepan Šipek, on je odrastao u Samoboru kod dobre bake Sofije Čakalić, koju njezini susjedi više ni ne pamte. On, Steve, odrastao je u njezinoj siromašnoj kući, na njezinu krilu, na njezinoj brizi, na njezinoj njezi, na njezinom kruhu. Pričao mi je da “velika majka” (kako Amerikanci nazivaju  bake) nije bila njegova prava baka, on se našao u ovom svijetu bez ikog svog, sam i napušten, ali takvi smo mi – uvijek se nađe neka dobra žena, neka dobra majka, neka dobra baka. Tako je i baka Sofija (odavno uzemljena) prihvatila, othranila i obranila budućeg Tarzana.

Lavica Eliza i tigrica Dilajla

Baka Sofija nikad nije bila u kinu, pa tako nije vidjela niti jedan njegov film, ni “Tarzan kralj džungle”, ni “Tarzan i crna pantera”, koji su prevedeni i prikazani i u našim kinima.

Među samoborskim prijateljima Stjepan se isticao neobičnom fizičkom snagom i hrabrošću, ali i apetitom, pa dobroj “velikoj majci” nije baš bilo lako da ga nahrani, zbog čega su često stradale susjedove voćke. Ona je željela da Stjepan bude strojobravar, i da na njezina vrata ugradi takvu bravu, koju niti jedan lopov neće moći provaliti i pokrasti je, premda, ruku na srce, kod nje baš i nije bilo što za ukrasti.

Bio je od onih što buru voli, od onih koji su istinski mladi, od onih čiji nemir znači jednu vrijednost. Godine 1959. odlazi u Kanadu, gdje mu je i sam život išao na ruku. Stjepan se 1964. prijavljuje i pobjeđuje u plivačkom maratonu na jezeru Ontario. Stazu dugu 17 kilometara preplivao je za osam sati i 55 minuta.

Četiri godine kasnije našao se u Miami Beachu, gdje su tražili novog Tarzana, pošto je Johnny Weissmuller već najavio svoju odluku o povlačenju. Kandidata je bilo tri stotine, ali je pobjedničku lentu ponio Steve. Uputio ga je žiri na prvobitno snimanje, i on je tako dobro odradio povjerene mu zadaće, da je istog ljeta snimio “Tarzana kralja džungle”. Vrata Hollywooda tako su mu se otvorila…

Steve je bio veliki ljubitelj životinja, a i one su osjećale njegovu ruku. Samo, nemojte misliti kako je druženje s njima uvijek romantično – imaju i one svoje ćudi. Njegovo tijelo puno je ožiljaka i svakojakih brazgotina. Zbog jedne duboke rane smatrali su ga otpisanim. Sjećam se kako je pričao: “Snimali smo neku scenu o mučenjima ljudi. Lišće je bilo poliveno benzinom, a benzin, pošto je prihvatio iskru, nije se pokoravao zamisli redatelja, pa je scena bila zapravo živa istina. Lav Samson je treniran da me spasi, i na moju sreću, nije se uplašio, nije ustuknuo pred vatrenom stihijom, i teško ozlijeđenog zaista me je i spasio.”

Steve je imao i svoj mali životinjski vrt, u kojem je boravila slijepa lavica Eliza. Nju je uzeo iz jednog ZOO-a, gdje je trebala biti eutanazirana. Imao je i tigricu Dilajlu koja mu je “poklonila” tri mladunca. Kad je snimao filmove o Tarzanu, uvijek je bivao izgreben i krvav, to ga je natjeralo da ima svoje životinje.

Scene u kojima je on bio glavni toliko je dobro odrađivao, da su se rijetko ponavljale. Pravovremeno je osjetio što znači pred kamerama dobiti svoju parcelu, redovito je sijati, plijeviti i okopavati, a nije svejedno što ćeš sijati kad je potpisom, imenom i prezimenom obilježeno da je to tvoja njiva. Treba voditi računa o svom imenu i o ugledu gazde koji ti je njivu povjerio, i čije je ime veliko, veće i trajnije od tvoga.

Zlatna gruda optimizma

Tarzana je na filmu tumačilo 15 glumaca, ali i po pričanju Stevea, Johnny Weissmuller bio je daleko najbolji. Po ocjenama onih prefinjenih filmskih konesera, naš Steve je drugi, a Gordon Scott treći.

Jedan od brojnih ožiljaka na njegovu tijelu potječe od omiljene tigrice, koju je vodio veterinaru. Bila je vezana za automobil i veselo je trčkarala. Odjednom je neki neoprezni dječak naletio na nju biciklom. O, kako se Dilajla rasrdila! Dječaka je zgrabila golemom šapom – tragedija je bila na vidiku. Steve je izletio iz kola i odigrao svoju možda životnu rolu. Da su to filmske kamere uhvatile u svoj vizir, mislim da ga Oscar ne bi mimoišao…

Sve te Tarzane doživljavam kao majstore koji su iz našeg mračnog bića, iz naše sudbine koja nije baš najbolja, iz naših nezadovoljstava uspijevali izvući zlatnu grudu optimizma…