Tko ubija međugeneracijsku solidarnost?

Posljednjih smo dana, u sklopu aktualnog rebalansa državnog proračuna, izbombardirani analizama i tvrdnjama vladajuće garniture o neodrživosti sadašnjeg mirovinskog sistema na dulje vrijeme; kažu nam da bi isti svaki čas mogao kolabirati. Istovremeno, sindikati tvrde suprotno: prvi stup međugeneracijske solidarnosti je održiv i ne smije propasti, što god Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond tražili od Hrvatske i Vlade, zadužene toliko da više ne može samostalno donositi odluke iz te oblasti.

Što se tiče drugog stupa mirovinskog sistema, koji se provodi putem obaveznih mirovinskih fondova, mnogi nisu skloni svoj teškom mukom zarađen novac povjeriti nekom privatnom investicijskom fondu ili pohlepnom financijskom maheru koji će s njim raditi što hoće, bez ikakve odgovornosti. Jer, i sadašnju su svjetsku financijsku krizu proizveli neodgovorni američki burzovni mešetari, koji su svoj rad premasno naplaćivali i tako upropaštavali svjetski financijski sustav. Osim poznatog “Wall Streeta” s Michaelom Douglasom, o tome uvjerljivo govori i komedija (Danny de Vito u glavnoj ulozi) indikativnog naziva “Novac drugih ljudi”.

– Radnike nitko ništa nije pitao, radnik zna da za drugi stup izdvaja pet posto, ali ne i koliko će dobiti. Kod uvođenja tzv. kapitalizirane štednje, opći prihvaćeni uvjeti bili su stabilan ekonomski rast, funkcioniranje tržišta, uključivo i tržište kapitala, veća zaposlenost te stabilan pravni i institucionalni okvir. Nažalost, nemamo ništa od toga: zakon mijenjamo već jedanaesti put! Nema, dakle, nikakve kontrole, stabilnog okvira, ekonomskog rasta, a zaposlenost nam pada – kaže Jagoda Milidrag Šmit iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske.

Zbog duga ovisni o Svjetskoj banci

Pa zašto bi onda netko dobrovoljno išao u drugi stup? Zato što ga je država primorala, odgovara nam naša sugovornica. To je obavezno izdvajanje, a postoji i dobrovoljno, u trećem mirovinskom stupu. Kaže da u tome baš i nema logike, jer tko ima višak prihoda, novac može oročiti ili samostalno ulagati u investicijske i druge fondove (prisjetimo se da država garantira za štedne uloge do 50 hiljada eura ili do 400 hiljada kuna). Nije normalno da država nekoga obavezuje da štedi u kapitaliziranom privatnom sustavu, u kojem nema apsolutno nikakve kontrole; znaš da moraš uplaćivati, ali nemaš pojma što ćeš za to dobiti, a znaš i da su troškovi upravljanja u privatiziranim kapitaliziranim sustavima vrlo visoki, mnogo viši nego u javnom sustavu.

– Na to nas je prisilila Svjetska banka, jer zbog visokog duga ovisimo o njoj. To je nova mirovinska ortodoksija, ideja da će kapitalizirana štednja potaknuti tržište, tržište kapitala i investicija. Sada vidimo gdje smo. Osnovna intencija mirovinskog osiguranja je socijalna i ekonomska stabilnost u starosti – kaže Jagoda Milidrag Šmit.

Društvena se solidarnost ne smije gubiti, društvo treba brinuti o slabijima i nemoćnima, a solidarnost se ne smije svesti na milosrđe.

– Govori se da će prvi stup propasti. Riječ je o sistematskoj politici širenja panike, kako bi ljudi pristali i na nečovječna rješenja. To govore vladajući, neki navodni stručnjaci. Slično je i sa zdravstvenim sustavom. Ako smo neko društvo i neka država, a navodno jesmo, onda moramo postaviti neka pravila igre za dobrobit većine pripadnika tog društva. Propast ćemo svi ako se ne poveća zaposlenost, sve je više mladih bez posla i bez šanse za posao. Oni mogu riješiti ove probleme, zato su se školovali. U suprotnom, besmisleno je uopće imati i državu i Sabor i Vladu – ističe sindikalistica.

Primjer Enrona

Doista, vođenje države znači i odgovornost i obavezu. Stoga vladajući moraju pronaći rješenja za funkcioniranje prvog stupa, moraju povećati zaposlenost i omjer između radno sposobnog i ovisnog stanovništva, obnoviti uništen proizvodni sektor. Jer, nevjerojatno zvuči podatak da jedna umirovljena radnica iz drugog mirovinskog stupa dobiva mirovinu od dvije i pol kune! Ona je jedna od onih koji su podlegli nekritičkoj propagandi o kapitaliziranoj štednji. Ljudima koji su dobrovoljno ušli u drugi stup, a to nisu morali, mora se omogućiti izlazak iz tog stupa i prijenos novca u prvi, solidarni stup.

Nakon svega, nameće se zaključak da sadašnje katastrofične prognoze o (ne)održivosti prvog stupa međugeneracijske solidarnosti nisu ništa drugo do svojevrsna propaganda drugog, privatnog stupa u kojem financijski maheri i dalje bez ikakve odgovornosti kockaju s našim novcem, pa ne možemo znati koliko ćemo dobiti kada dođe vrijeme za mirovinu. Dakle, valja biti oprezan i prisjetiti se slučaja Enron u SAD-u ili slučaja Maxwell u Britaniji, kada su ljudi ostali bez cjelokupne životne ušteđevine u propalim mirovinskim fondovima.