Topalovići su strip, a moji Paripovići stvarni ljudi

Ove je godine na festivalu igranog filma u Puli čak četiri nagrade – Zlatne arene za najbolju mušku ulogu (Rade Šerbedžija) i za sporednu mušku ulogu (Bogdan Diklić), nagradu publike Zlatna vrata Pule te nagradu za masku – posve neočekivano dobio film “Sedamdeset i dva dana” debitanta Danila Šerbedžije. Riječ je o crnohumornoj komediji koja se bavi životom jedne ličke porodice, odnosno životom javnosti nevidljivih Srba povratnika: Paripovići se nakon smrti babe dovitljivo sjete kako i dalje nastaviti primati djedovu vojnu penziju iz davnoga rata, pa se na toj anegdoti gradi zaplet i dramska struktura filma.

Film nevelikog budžeta (redatelj kaže da na raspolaganju nije imao više od 2,5 milijuna kuna) snimljen je u hrvatsko-srpskoj koprodukciji. Uz Ministarstvo kulture i HRT, financirali su ga srpska produkcijska kuća VANS i privatni donatori.

– Uvijek se nadaš da će film dobro proći, mada moram priznati da nisam očekivao tako velik uspjeh. Izuzetno sam sretan kako je sve prošlo u Puli i kasnije na lokalnim festivalima u Nišu, Herceg Novom i Zadru. Publika odlično reagira i svako prikazivanje je bilo odlično. Ima i dosta glumačkih nagrada. Nadam se da će film imati dobru prođu i u kinima, kako zbog mene tako i zbog vraćanja publike u kina. Film sam radio zbog ljudi i najveća sreća bi mi bila da znam da su kina puna – kaže autor.

Kao i Damir Karakaš u knjizi “Kino Lika”, po kojoj je Dalibor Matanić snimio istoimeni film, za motiv ste uzeli Ličane koje često predstavljaju kao priglupe i zaostale ljude kojima će se publika smijati?

– Ma ne! Svake se godine snimi neki film o Dalmatincima i to je sada normalno. Jednostavno je tako ispalo. Snimio bih ovaj film i prije da sam uspio zatvoriti financijsku konstrukciju, jer scenarij imam od 2002. Desilo se da su u relativno kratko vrijeme ispala dva filma o Ličanima, pa ne vjerujem da će uskoro biti još neki. Radnja mog filma mogla bi se odvijati bilo gdje, Lika je samo jedan finalni začin.

Kažete da vam je scenarij ležao u ladici osam godina. Koji je razlog da ste napokon krenuli u njegovu realizaciju?

– Trebalo mi je vremena da se snađem nakon povratka iz Amerike i shvatim kako ovdje stvari funkcioniraju. Išao sam na nekoliko natječaja na kojima film nije prošao i onda napokon dobio sredstva. Na kraju, kada je film završen, bila je već 2010.

U filmu ste okupili impresivnu glumačku ekipu: Bogdana Diklića, Miru Banjac, Dragana Nikolića, Nebojšu Glogovca… Koliko vam je u tome pomogao otac, Rade Šerbedžija?

– Pomogao mi je tako što sam veoma lako ostvario prvi kontakt, jer sam sve te ljude poznavao od prije. No, isključivo sam sam pregovarao i dogovarao posao. Prije svih sam odabrao Bogdana Diklića, čak i prije oca. Mira Banjac je pročitala scenarij i jako joj se svidio, s tim što je njen uvjet bio da glumi obje babe. Da je scenarij bio loš, ne vjerujem da bi itko od te glumačke postave pristao glumiti.

Je li čudno raditi na setu s vlastitim ocem, pogotovo kada znate da bi se zbog njegove popularnosti mogli naći u očevoj sjeni?

– Nemam šta biti u sjeni, on je glumac, a ja sam redatelj. Svoj posao je izvršavao profesionalno i nije se petljao u moj. Ne smeta me to uopće.

Prvi se put radnja jednog hrvatskog filma odvija u srpskoj porodici. Što ste željeli postići, isprovocirati javnost ili afirmirati temu o Srbima u poslijeratnoj Hrvatskoj?

– Nadam se da nitko nije pomislio da provociram. Bilo bi žalosno da 2010. netko misli da je provokacija to što su glavni likovi članovi srpske obitelji u Hrvatskoj. Moj otac potječe iz takve obitelji, pa ne znam onda može li se i to shvatiti kao provokacija. Scenarij sam stavio u kraj odakle su moji i korijeni naše obitelji. Kada sam odlazio u Liku, obilazio sam naše rođake, o njima uostalom znam najviše. Ljudi postoje i ljudi se vraćaju, pa tako i Srbi u Hrvatsku, vjerovali ili ne. 

Ipak, mnogi su rekli da se hrvatskim novcem financiraju srpski glumci?

– Radi se o onima koji ne znaju ništa, pa lupetaju gluposti. Srpski glumci su plaćeni od srpskog koproducenta, u ovom slučaju VANS-a. Neka ti dušebrižnici mirno spavaju, jer niti jedna hrvatska kuna nije otišla u srpski džep. Za ove druge, to su sve državljani Republike Hrvatske, a šta je tko po nacionalnosti, to je isključivo njegova privatna stvar.

Kritika je vaš film povezala s estetikom Slobodana Šijana i njegovim “Maratoncima”. Mnogi su zaključili da nedostaje tek finalne stilizacije i bravura, koje bi film podigle na nivo vrhunskog umjetnika poput Šijana?

– Naravno da nedostaje nivo stilizacije kada nisam išao za tim! Iako Šijana izuzetno cijenim, veliki sam fan drugog redatelja, Dušana Kovačevića. Osim toga, od “Maratonaca” mi je puno draži film “Ko to tamo peva?”. Ako se ljudi dijele s obzirom na to vole li više Bitlse ili Stonse, dijele se i kod izbora “Maratonaca” i “Balkanskog špijuna”. “Špijun” je i moj izbor. Moj film nema veze s “Maratoncima” i činjenica je da Paripovići postoje, a divni, predivni Topalovići su strip. U tome je glavna stvar. Ne znam želi li netko zažmiriti pred činjenicom da ti ljudi povratnici zaista postoje, kako u Lici tako i u svim drugim krajevima iz kojih su bili prisiljeni otići i gdje se sada vraćaju. Malo sam iskarikirao način zarađivanja za život, ali ti ljudi su spremni na sve samo da opstanu. U tome je velika razlika između mog filma i “Maratonaca”. Nije mi žao što nemam Šijanovu estetiku, jer nisam ni išao prema njoj.

U filmu ste elegantno zaobišli politiku: jeste li imali problema s većim ulaskom u  nacionalne priče?

– Uopće nisam htio govoriti o ratu. Kada odem u Liku kod rođaka, primjećujem da se ne priča o ratu. O njemu se priča po kavanama u gradovima. Dolje ljudi jednostavno moraju živjeti zajedno i nema vremena za te priče. Treba se peći rakija, saditi krompir, luk, nahraniti stoka. Ljudi su vrijedni i cijeli dan potroše na rad. Politika izađe u psovkama i svađama, kao i kod svih. Htio sam da se rat osjeti jedino po fasadama i razrušenim kulisama, a ne po lamentiranju tko je koga i zašto. Namjerno sam izbjegao razgovor o politici.